Omišalj, gradić na prvoj liniji rusko-američkog plinskog rata

Jeste li bili u Omišlju? Niste? Nema veze. Simpatična varoš na Krku, ispresijecana uskim kalama i šarmantnim pročeljima. Prazna je, zima i pandemija desetkovali su otočko naselje koje i inače ne slovi za razvikanu turističku meku. Sad strmim ulicama harače mačke, Renaulti “četvorke” i bageri koji mu raskopavaju utrobu. Kažu domaći da se uvodi kanalizacija. U sandučić pred jednim zaključanim vratima nagurano je desetak omotnica. Računi za vlasnika koji se mjesecima nije vratio. Nema kave. Ozbiljno, u cijelome mjestu ne možete dobiti šalicu vrućeg kofeina, čak ni za ponijeti. Šarene, izvješene trake s balkona grčevito se odupiru naletima vjetra, istaknuli su ih ususret karnevalu. Krnje je razapet na stupu. Nadgleda pusti, kapetanski gradić i njegove zatvorene kafiće i restorane, Tamo od gore, s visine, vidi sve. I zvonik, i kiosk, i spomenik partizanima, i teške, gnjecave oblake koji se lijepe za mračno more. Gleda u prostrani vidikovac, a gleda, ne može ga promašiti, i u LNG terminal. Veliki usidreni brod pripojen uz obalu kamen je spoticanja. A zašto? Terminal služi za primanje, skladištenje, pretakanje i uplinjavanje LNG-a, odnosno prirodnog ukapljenog plina, a njime bi se trebala osigurati opskrba ovim resursom za jugoistočnu i srednju Europu. To je plan Washingtona protiv Moskve i njihove dominacije u energetskom biznisu. Velika i visoka politika. Prosvjedovalo se ranije, bučilo se, argumentiralo i s jedne i s druge strane, prvo da će postrojenje onečistiti okoliš, pa onda da neće i da je njegova korist golema, ali bilo kako bilo, terminal je tu, lijevo od Janafovih tankova.