Pojavila su se ovoga tjedna u javnosti pitanja kako to HDZ može ići sa Zlatkom Hasanbegovićem i Milanom Bandićem u rušenje Josipa Broza Tita u centru Zagreba, a istodobno tvrditi da ostaje vjeran Titovu generalu Franji Tuđmanu.

Evo kako je to objasnio Mario Kapulica, novi savjetnik Andreja Plenkovića u stranci: “Na prvom Saboru HDZ-a Tuđman je rekao da se mi Hrvati pozivamo na antifašizam, ZAVNOH i Titov federalizam, ali i da mi Hrvati nemamo nikakav razlog čuvati kult Titove ličnosti”. Pa je onda HDZ odlučio čuvati kult ličnosti Franje Tuđmana.

Dugo im je trebalo i nije im bilo lako smisliti izgovor zašto bi maknuli Tita, kojega nisu dirali 25 godina, a istodobno slijedili opus čovjeka koji je za svoje vladavine izričito branio micanje Tita iz Zagreba i s Pantovčaka. I danas kad ruše tu Tuđmanovu ostavštinu, hadezeovci se javno zaklinju u Tuđmana. Nije li to apsurdno? A još je apsurdnije kako u HDZ-u tu svoju odluku da podrže preimenovanje Trga maršala Tita opravdavaju upravo rušenjem kulta ličnosti. Samo kako bi izgradili kult ličnosti svojeg prvog predsjednika. Od Franje Tuđmana napravili su svojeg Tita.

Ovoga je tjedna novinar Novog lista izračunao da HDZ svake godine barem deset puta službeno obiđe Tuđmanov grob na Mirogoju, uz povremene posjete Velikom Trgovišću. Njegovi čelnici, od Andreja Plenkovića na niže, svaku svoju diskutabilnu odluku tumače kao “ono što bi danas Tuđman želio”. HDZ je čak pronosio Tuđmanovu bistu po svojim stranačkim skupovima. A Plenkoviću njegovi štovatelji u naletu najvećeg idolopoklonstva tepaju da je “najbliže Tuđmanu”. Dakle, ono što je za Komunističku partiju nekad bio Tito, za Hrvatsku demokratsku zajednicu je Franjo Tuđman. Fali samo Kuća cvijeća.

Kult ličnosti

I kako onda HDZ može govoriti da ruši Tita zbog rušenja kulta ličnosti, kad sami njeguju takav kult bivšeg Titova generala? Oni, naravno, Titu stavljaju na dušu i druge grijehe, poput komunističke diktature, ratnih zločina, Bleiburga i Golog otoka, ali u skladu s Tuđmanovom doktrinom, to ipak kompenziraju antifašizmom i federalizmom. I baš je kult ličnosti taj prijelomni argument. Na njemu puca odnos prema Titu. I upravo takav kult ličnosti grade na Franji Tuđmanu.

I ne samo na njemu: branitelji se pretvaraju u subnorovce, Domovinski rat se politizira, HDZ svojata državu i upravlja represivnim aparatom, oporbenjaci se šalju u podrume ili izvan države... A od Franje Tuđmana stvara se nedodirljivi Veliki vođa čiji se put slijedi i riječ poštuje. Osim u slučaju Josipa Broza Tita. HDZ devedesetih nije imao hrabrosti micati Tita pored živog Tuđmana. Kasnija detuđmanizacija dodatno je učvrstila Titov status. A sad, kad se krug zatvorio i HDZ se ponovno tuđmanizirao, kreće se u obračun s Titovim kultom ličnosti. Što je opet logično: ova zemlja je očito premala za njegovanje dva takva kulta.