Dalmatinci su čuđenje u svijetu. Prvo svom, pa onda svakom drugom.

- Varoš stari, lipi, polako propada i nestaje - čuju se komentari kupaca dok ulaze u pekarnicu, rijetku butigu koja radi ove sezone u tom dijelu ovoga kvarta. Nema više ni voćarnice, ni trafike, ni maranguna... Za koji dan ni pekarnice ‘Ivić’ - bilježe reporteri Slobodne Dalmacije gunđanje Splićana kojima je, naravno, Facebook javio da će za koji dan po kruh taksijem.

A tamo, na mreži svih društava, Petar Despalatović je napisao: “Pekara ‘Ivić’ u Senjskoj ulici, koja je obilježila veliki dio mog života, pekara koja je ispekla kruh za skoro svaku obitelj Velog Varoša... Teško mi je reć, ali zatvara svoja vrata. Zašto, kako? Pogledajte malo te puste apartmanske zvjezdice koje ukrašavaju varoške kuće. Koliko god one donose dobit, toliko gase naš tradicionalni, donedavno veseli stil života”.

Tuga, šok i nevjerica proširili su se kroz Varoš brzinom 4G mreže, a vrata pekarnice postala su portal za ulaz po kruh i izlaz u sadašnjost. “Kupija sam burek s jabukom, nema boljeg! Baš mi je žaj šta zatvaraju. Sve se pretvara u apartmane, nema više malih obrta, zanata...”, rekao je novinarima Slobodne motociklist Ivan Šola.

Bolji od nas Susjedna država u plusu: Od turizma zaradili milijardu €

Dalmatinci su, da ponovimo, čuđenje u svijetu. Prvo svom, pa onda svakom drugom. Jedna mala, samo u Varošu u Splitu - i nigdje drugo - važna pekarnica odavno je osuđena na smrt, a opet, svi su iznenađeni i tužni jer je došao trenutak izvršenja davne presude - trenutak u kojemu se još jedan savršeni krug zatvara u drugom po veličini hrvatskom gradu, navlas istome manjima po tehnici samoodumiranja, toj predvidivoj posljedici samorasprodaje.

Desetljećima Split, baš kao i Šibenik ili Zadar, nisu bili destinacije, nego gradovi. Budilice su parale snove, plamene zore izvlačile radnike ispod prekrivača zimi i pregrijanih stanova ljeti, trliši su išli u neposrednu proizvodnju, a odijela, muška i ženska, u urede, kruh je mirisao kalama bez vine taste barova i sushi restorana...

A onda je, što bi rekao jedan predsjednički kandidat, došla devedeseta i u zagrljaj općeprihvaćeni kapitalizam je rekao - sad’ il’ nikad. 

Nema to neke velike veze s ratom: tešku industriju, škverove i domaće velike vinarije progutao je vrli novi svijet i drugdje, tamo gdje je jedino poznata eksplozija ona petarde. Samo... Eh samo, to je ona riječ u kojoj prestaje razum i počinje Hrvatska, posebice njen jug, ko to more platit zona u kojoj je, ispalo je, sve naplativo: babina kuća i naslijeđeni tetin stan, garaža i ona garsonjera u prizemlju kvadraturom najbliža zatvorskoj ćeliji.

LIMITACIJA Radikalno: Dubrovnik zabranjuje nove restorane?

U Makarskoj ili Primoštenu i, naravno Dubrovniku, turizam je bio i planski i neizbježan. U gradovima poput Splita, Šibenika, Zadra, samo ovo drugo. Jednostavno se dogodio, prvo tamo gdje umiru pekare: mjesto gdje se čeka trajekt za otoke i autobus za one dijelove Dalmacije nepovezane s ostatkom kopna, odjednom je postalo grad u kojem se ostaje.

Gotovo preko noći su se na jezicima raznih naroda i narodnosti od Turske do Norveške, počeli tražiti apartmani, sobe, hoteli i hosteli kojih nije bilo, pa su babina kuća i naslijeđeni tetin stan, garaža i ona garsonijera u prizemlju kvadraturom najbliža zatvorskoj ćeliji, dobili zlatne zvjezdice na plavoj ploči. Sve se, navlas isto, ponovilo drugdje. 

Za predvidjeti budućnost nije trebala staklena, kristalna, od pleksiglasa ili kakva već kugla. Za, kažimo tako, zaustaviti ono što je nekada bila sadašnjost, nije bilo volje i vremena. Trebalo je promijeniti drvenariju, kupiti krevet, klimu u TV ravnog ekrana, pa sve oglasiti prije ljeta, da se naš čovik i njegova žena ne znoje na cesti s kartonskim natpisom “rooms” u rukama.

Glasnici odumiranja gradova smatrani su zavidnim ili blesavim, protivnicima investicijske klime i razigranog poduzetničkog duha čija se širina svela na to da u što manje prostora i za što manje vremena ugura što više engleskih partijanera i azijskih ljubitelja starina. Posljedično, baš kako reče onaj motociklist za „Slobodnu“, sve se pretvorilo u apartmane zbog čijih gostiju „nema više malih obrta, zanata...“, jer nitko na more ne dolazi da popravi sat i nađe majstora za perilicu što dobro pere, ali slabo ispire.

Trendovi Hrvatska u lošem društvu: Dolaze nam najgori turisti

Tisuću je puta, ovdje i drugdje, napisano kako se mijenjanje gradova u open air resorte nije dogodilo zahvaljujući sustavu nego usprkos njemu. Dok je majčica domovina spavala u Zagrebu, ljudi su se u Dalmaciji mijenjali sami, ne znajući ili ne želeći znati – svakako dođe na isto – da tako ne mijenjaju i gradove koji su im, jer je bilo neizbježno, postali vrijedan resurs nepodnošljiv za život.

Ako je, a jest, država kriva zato što je u još jednoj industriji, ovoj turističkoj, strogo zabranila riječ planiranje, nevini nisu ni oni što u galopirajućoj identitetskoj i ekonomskoj tranziciji, te prihvaćanju novih tehnika golog preživljavanja, nisu držali do najava koje su se, najbolje se vidi zimi – ljeti ne može od gužve – ostvarila. 

Smrt pekarnice iz Varoša nije zatvorila savršeni krug: ona je samo još jedna od bezbroj točkica u njemu. Unutar njega je nova Dalmacija, područje gradova u čijim je povijesnim jezgrama moguće, koliko večeras, počiniti teži zločin bez svjedoka. Njih sada nema - doći će na proljeće, da otvore škure, obrišu prašinu i nabace osmijeh.

Kruh će kupiti usput, u mallu na periferiji. U “Ivića”, i svih sličnih ivića, dear guests će ići na piće dobrodošlice na Mediteran kakav smo sami napravili, a to što nije bilo izbora ne znači da se, ipak, nije moglo imati mjere.