Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović iz New Yorka nas je razveselila još jednim senzacionalnim uspjehom. Kako smo doznali, uspostavila je diplomatske odnose s državomgarsonjerom koja se zove Palau, vrlo je egzotična, ima stanovnika koliko i Gospić, i mnogo otoka...

Ured hrvatske predsjednice priopćio nam je i da se Kolinda družila sa svojom “kolegicom” Angelom Merkel (što nije točno, jer je Merkel premijerka, dakle, kolegica je Milanoviću, dok je Kolindin njemački kolega Joachim Gauck, predsjednik republike, ali za njega u Hrvatskoj većina ljudi nije čula). 

Ured je, međutim, posve prešutio predsjedničino druženje s Tomislavon Nikolićem, kolegom, naprednjakom, predsjednikom Srbije, relativno nepokajanim četnikom i bivšim profesionalcem s beogradskih grobalja.

To se ipak nije moglo skriti jer je fotografije rendez-vousa kod Angele Merkel izašle u svim svjetskim medijima. No kad je Nikolićev ured objavio, u Politici indiskrecije o razgovoru dvoje regionalnih državnika, u Hrvatskoj je “pukla bruka...”

Nikolićev ured je, naime, priopćio kako su hrvatska predsjednica i njezin srpski kolega kao krivca za trgovački rat Hrvatske i Srbije, i blokadu granica, našli u “Mad Maxu”, Zoranu Milanoviću...

"To je njihova interpretacija razgovora", priopćio je Ured Kolinde Grabar Kitarović, ali ni jednom riječju nije opovrgnuo točnost interpretacije...

Još nedavno, u Austriji predsjednica je branila ekonomske uspjehe hrvatske Vlade, s tezom da se u inozemstvu o svojoj zemlji i vladi, mora govoriti pozitivno.

Što se u međuvremenu promijenilo? Ništa dramatično, osim činjenice da će uskoro biti raspisani izbori, a popularna predsjednica više nije samo državnica nego je glavni stranački adut HDZ-a u kampanji. 

Stoga je državni razlog gurnut pod tepih kako bi se promovirao stranački. Čak i ako je sugovornik Tomislav Nikolić. Ovdje je ipak manje riječ o izuzetku, a više o dobro uhodanom sustavu.

"Hrvatska je desnica godinama mogla nesmetano eksploatirati jedan, od prevelike upotrebe ozbiljno otrcan, kliše", objašnjava nam jedan insajder, blizak HDZ-u.

Neposredno prije izbora u hrvatski eter bi, naime, bili puštani razni srpski radikali koji bi pospano biračko tijelo trgnuli iz letargije i podsjetili na sve regionalne sablasti...

Zadnji put tu smo inscenaciju mogli vidjeti na predsjedničkim izborima, kada se Vojislav Šešelj slavodobitno ušetao u hrvatski medijski prostor, prosuo nekoliko šablonskih šovinističkih uvreda, garniranih opakim krivotvorinama, a potom se “pohvalio” da su se “Hrvati upecali kao som na durdubak” (vrsta mamca). 

Šešelj je u hrvatskom eteru“priznao” da je tajno kontaktirao s Ivom Josipovićem, pa onda istresao, debelo uživajući, sve optužbe domaće desnice na njegov račun.

"Cijenim ga zbog njegova oca koji je bio partizan i oficir. Mislim da je to bila 9. Dalmatinska brigada koja je oslobodila Široki Brijeg i pod komandom oca Ive Josipovića tamo je strijeljan velik broj ustaša, franjevačkih fratara, a strijeljan je i velik broj žena i djece…", kazao je Šešelj o hrvatskom predsjedniku, pa nastavio rafalni napad. 

“Pohvalio” je Vesnu Pusić, tvrdeći da ona ima “četnički pedigre” i, vidno zadovoljan, prepustio odjavnoj špici.

"Smisao ove igre je sasvim jasan", kaže naš sugovornik, kandidate ljevice ili centra treba oklevetati, prikazati ih kao aveti prošlosti, srbofile, zaljubljenike u regiju, komunističke krvoloke, ubojice, ljubitelje četništva, i tako dalje i tomu slično, kako bi se neodlučni birači desnog centra razgnjevili i dali glas kandidatkinji desnog centra i desnice."

Aranžer Šešeljeva gostovanja na jednoj lokalnoj televiziji, nastavlja naš izvor, bio je njegov sudrug s robije, vitez od Odžaka Anto Kovačević, kvalitetni Hrvat pravaško demokršćanske orijentacije...

U manje više svim izbornim ciklusima mogli smo vidjeti sličnu jednočinku - HDZ bi prije izbora evocirao uspomene na četnike i JNA, “počekićali” bi ćirilične table ili kakvu sličnu tvrdu stvar, nikada ljude, mobilizirali svoje simpatizere, a onda, nakon pobjede, kretali u asanaciju bojišnice i širenje područja borbe u sferu ljudskih prava - u hrvatskoj povijesti ostat će zapamćen kopernikanski obrat Ive Sanadera, koji je nakon tvrde desničarske retorike u kampanji prvo navratio do Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, pa onda, na opće čuđenje, prozborio ekumensku i konjunkturističku parolu desetljeća:

“Hristos se rodi”.

Ljubav srpske i hrvatske desnice je tajna, organska i savršeno logično postavljena. Desnica teško funkcionira bez neprijatelja koji je konstitutivan.

No svi su prirodni neprijatelji mrtvi - komunista nema, Jugoslavija je mrtva, Srbi su od “remetilačkog faktora” postali faktor stabilnosti hrvatske parlamentarne većine, katkad i vlade, pa je mjesto za neprijatelja ostalo ispražnjeno. 

Preostala je stoga jedna jedina opcija - praviti ga od blata, izmišljati, konstruirati - Umberto Eco ima sjajan esej o “konstrukciji neprijatelja”, doduše, opisuje kako ga proizvode Amerikanci.

Šatoraši iz Savske prvi su konstruirali mitske “Jugoslavene” koji su trebali poslužiti kao nadomjestak iščezlih protivnika; Karamarko je napadao Udbu, komuniste i Tita, ali je nakon Manolićevih optužbi riječ “lustracija” naglo iščeznula s dnevnog reda, pa je HDZ, čekajući program iz Njemačke, prilično utihnuo.

No posljednjih se dana dogodio apsolutno šokantan obrat: nakon početka trgovinskog rata sa Srbijom, cijela se politička scena promijenila.

Očekivali smo da srpski radikali počnu napadati Karamarka, ali je na scenu stupio domoljub Zoki...

Povoljan razvoj događaja za HDZ, nastavlja naš sugovornik, bio je sljedeći:

"Očekivalo se da krene kampanja, tada bi na scenu ponovno stupio Šešelj ili netko od njegovih, razjario bi Hrvate spaljivanjem zastave ili nekim drugim vandalskim činom, Milanović i Vesna Pusić bi mlako reagirali, a onda bi Tomo i Vaso krenuli s napadima na anacionalnu, izdajničku, jugoslavensku i nenarodnu vlast, na ljude koji nikad nisu željeli Hrvatsku..."

U kombinaciji s tri relativno loše godine Milanovićeve vlade, to je trebalo biti dovoljno da premijer na vlastitoj koži testira točnost Newtonova zakona gravitacije. On je trebao pasti kao zrela, ili trula, jabuka sa stabla.

Karamarko se zbog toga nije brinuo ni zbog nepostojanja ekonomskog programa, ni zbog nepostojanja suvisle kritičke platforme za napad na vladu. 

Uzdao se u staru Josipovićevu zen mudrost - ako dovoljno dugo sjediš na obali rijeke, dočekat ćeš da ona izbaci truplo tvog neprijatelja.

Karamarko je, međutim, dočekao trenutak u kojemu je rijeka izbacila njegova protivnika u čudesnoj transformaciji - Zoran Milanović, koji je do jučer kotirao kao anacionalni “Jugoslaven”, zaljubljenik u ćirilicu, čovjek kojem je glavni grad Beograd, preko noći je postao - Poglavnik! Zaratio sa Srbima na način koji više nije operetni.

Trgovinski rat je, naime, odjeknuo do Bruxellesa, a beogradski tabloidi - čiji je glavni urednik u slobodno vrijeme predsjednik srpske vlade, Aleksandar Vučić - jednoglasno su ga proglasili novim “Pavelićem”, ustašom i “pomahnitalim Maxom”.

Kako se Milanović nije pokazao previše spremnim na uzmicanje - a Vučiću je u zadnjoj fazi sukoba dao “cipelu” otpisavši ga kao partnera za dogovor - pola je HDZ-ove priče propalo.

Beogradsko “unapređenje” premijera u poglavnika više nikome, naime, ne ostavlja mogućnost uvjerljivih napada na njegovo domoljublje. Odmah nakon izbijanja rata i zatvaranja granice prema Srbiji, Karamarko je od Milanovića zatražio da je otvori.

Užasnuta Ruža Tomašić optužila je Milanovića da joj je “ukrao retoriku”, i predložila mu da - organizira “iskren razgovor sa Srbima”. 

Skupu postavljača pitanja “tko nas, bre, zavadi” pridružili su se i šatoraši, sa zahtjevom da se otvore granice jer predstavljaju žilu kucavicu hrvatskog gospodarstva. 

Još kad je Milanović priredio sanaderovski aranžiran motivacijski skup HDZ-a u Domu sportova, čuđenju nije bilo kraja ni konca - postalo je posve očito da je lider SDP-a uletio HDZ-u iza zadnje linije obrane, a nigdje suca da zasvira offside...

Francuski filozof Alan Finkielkraut, najčešće predstavljan kao osvjedočeni prijatelj našeg naroda, svojedobno je napisao u Hrvatskoj vrlo popularnu knjigu “Kako se to može biti Hrvat”? 

Da danas izdaje reprint print, morao bi osježiti naslov, pa se zapitati - “Kako se to može biti veći Hrvat od Milanovića” . Odgovor je nepoznat, barem na Trgu žrtava fašizma. 

Budući da je Milanović izveo desant na slabo branjene pozicije hrvatstva, i da je razoružao protivnike oduzevši im njihovo najjače oružje - napade na njegov patriotizam - HDZ se, u totalnoj dezorijentaciji, posvetio traženju mrlja u Milanovićevoj prošlosti, a onda su, shvativši da je to šuplja priča, brže-bolje objavili i neki gospodarski program. 

Zove se Hrvatska pet plus, odlikaški zvuči, sadrži katalog najljepših ideja i idealno bi služio kao pisamce Djedu Mrazu, ali ne i kao dokument koji bi bilo koga uvjerio u ozbiljne reformske namjere ove stranke. 

To prije što njezin drugi čovjek nije nikakav član kluba 5+, odlikaš nego čovjek koji je prepisao policijsku diplomu...

Činilo se da se Milanović na taj način osigurao od napada, no da mu nova retorika neće pomoći u pridobivanju glasača desnice, koji u HDZ-u vide svoj Hesbollah. No čini se da to nije dobra procjena:

"U mojoj obitelji ima članova koji su desnije od HDZ-a, koji su HČSP; HKDU i slično", kaže jedan naš sugovornik blizak oporbi.

"No. začudili biste se koliko ih je nova Milanovićeva retorika privukla, Oni u njemu vide novog heroja i ne pitaju se puno za dubinu, smisao i iskrenost te promjene", kaže naš sugovornik. 

Ništa novo pod suncem: u zadnjoj fazi socijalizma, 1989., kad je mjesto nacionalnog vođe bilo ispražnjeno, stadioni su urlali Stipi Šuvaru: “Stipe, Hrvatu, Hrvatska je uz tebe”.

Šuvar je tada bio u sukobu s Miloševićem, ali nije htio “zajahati tigra nacionalizma”. Za razliku od njega, Milanović je uskočio u sedlo.

Biračko je tijelo u Hrvatskoj, doista, lišeno veće kritičnosti i potrebe za preispitivanjem. Zoran Milanović dosad je bio socijaldemokrat, liberal, kalvinist, reformist, ispitao je praktički sve pozicije, jedino nije bio komunist i ustaša. 

Srpski mediji pripisali su mu ovu drugu poziciju, a ne bi nas trebalo previše šokirati ako u budućnosti postane i komunist - napokon, na čelo engleskih laburista upravo je došao jedan takav frik, koji vjeruje u komunizam, zavjere i chemtrailse, a ako je nešto moderno u Engleskoj, onda će sasvim sigurno biti prihvatljivo i Zoranu Milanoviću...

Kopernikanski obrat cijele hrvatske scene obogatio nas je za još jednu spoznaju. U trenucima kad nam je priopćeno da je Milanović “poglavnik”, doznali smo i da su hrvatski desničari odreda - liberali. 

Cijela se desnica u vrijeme trgovinskog rata zauzimala za otvaranje granica sa Srbijom. Ni Karamarko, ni Klemm, ni Ruža Tomašić, nisu se uz Zokija sjetili pjesme “Zovi, samo zovi...” ili “Čavoglava”. 

Jedan je tjednik, štoviše, obavio karikaturu na kojoj Karamarko daje Thompsonu 500.000 eura, kako ne bi pjevao za Milanovića - bila je to duhovita i izravna aluzija na promjenu uloga u hrvatskoj politici.

Ne Tomislav Karamarko sigurno nije nikakav radikal, niti ekstremist. to je nakon ovoga jasno - on je samo posegnuo za starim dramskim tekstom, koji je na ovoj pozornici s uspjehom izvođen mnogo puta - pa se sad našao silno iznenađen zašto je stvar propala. 

Odgovor je jasan: pojavili su se dojmljivi interpreti, s tim da se zna da su desni ratovi sa Srbima gotovo uvijek farsa, u kojoj će stradati samo državna blagajna, dok ovaj Milanovićev ima konture pravog sukoba, koji bi mogao eskalirati i dalje. Jer od 1991, s obje strane Drine nije bilo tako vatrene retorike.

Kako god bilo, dvije su stranke, čini se, napustile teren na kojemu će biti preispitivano domoljublje. Karamarko više ne može računati na saveznike iz Beograda, od kojih neki, čini se, i nisu bili samo slučajni suputnici. 

Tvrdnje dijela medija po kojima se Karamarko sastao s Vučićem u zagrebačkom hotelu Sheraton zvuče uvjerljivo, a to da je kao ministar imao dobre odnose s “malim Slobom” Ivicom Dačićem, nije bila nikakva tajna. 

U tome ipak ima i jedna prednost - kako su operetna pitanja, nadajmo se, skinuta s dnevnog reda, kao predmet nadmetanja ostat će ipak ono u čemu nepovrato kasnimo, životna pitanja. 

Karamarko je nudio dolinu suza no sad nudi brda i doline - povišicu mirovina za pet posto, rast BDP-a za pet posto, povećanje rodiljnih naknada, sto tisuća radnih mjesta...

Milanović nudi smanjenje poreza, rješenje franka, povećana socijalna davanja, vaučere za struju. Koji od ta dva lidera ima uvjerljiviju priču o budućnosti? Koliko će ih nagristi brojni “treći putovi”? Imamo dva mjeseca za odgovore na ta pitanja.