U jesen 1991. godine tadašnji predsjednik Franjo Tuđman ovlastio je pomoćnika ministra obrane Stjepana Adanića da pregovara s generalom Andrijom Rašetom o odlasku jugovojske iz Zagreba i Hrvatske. 

Puna tri mjeseca, gotovo svaki dan, vodio je pregovore s čovjekom čija je vojska s paravojnim formacijama ubijala ljude te razarala gospodarske i kulturne objekte. Tuđman je Adaniću naložio da spasi hrvatske ratne zarobljenike iz srpskih logora. Samo u Manjači u BiH nalazilo se 350 zarobljenih policajaca, uglavnom Zagrepčana, koje je JNA zarobila u Hrvatskoj Kostajnici. 

Donosimo intervju s Adanićem koji je prije nekoliko godina objavljen u tiskanom izdanju tjednika Express.

"U jednom od ljudskih i profesionalnih kontakata Tuđman mi je rekao: ‘Srbijanska propagandna mašinerija stalno optužuje Republiku Hrvatsku kako ne želimo razmjene zarobljenika, da smo hrvatske branitelje ostavili u logorima i da nas nije briga za njih. Idi, Štef, pregovaraj i pokušaj sve kako bismo spasili što više naših ljudi iz srbijanskih logora smrti’. Bila je to zapovijed za čije sam izvršenje bio spreman položiti život", govori nam Adanić i dodaje kako su ti dečki bili zatočeni na teritoriju druge države, pod kontrolom Srba, a to je onemogućavalo da ih brzo oslobode. 

General Rašeta, kaže, nije puno mario za humanost. Bio je čvrsto na pozicijama Jugoslavije i JNA te nije htio pratiti demokratski izraženu volju hrvatskog naroda za svojom državom.

"Njegova logika bila je potpuno drukčija od naše, zato sam osjećao da slijede mukotrpni pregovori te neočekivani i rizični odlasci iza linija obrane, na njihov teritorij, koji će morati slomiti njegove stavove te ga primorati na pregovore i razmjenu ratnih zarobljenika. Mučni i iscrpljujući pregovori trajali su od rujna do studenog, a u jednom su trenutku bili i sabotirani od jugooficira u Bosanskom Šamcu koji su na hrvatsku pregovaračku delegaciju gledali kao na ustaše države koja ne postoji", govori Adanić.

Naime, nakon mnogo argumenata koje je ponudio, a u kojima se pozivao na međunarodno pravo i Ženevske konvencije, krutoga generala uspio je tijekom listopada pritisnuti da pristane na razmjenu zarobljenika. 

Ta operativna razmjena dogovorena je u Bosanskom Šamcu u koji je s Muhamedom Zulićem stigao tek nakon razminiravanja mostova s hrvatske i srpske strane. Po dogovoru su ih dočekala tri jugooficira.

"Iako smo se predstavili funkcijom te imenima i prezimenima, prema nama su se odnosili kao prema ustaškim ministrima nepostojeće države. Nisu se trudili sakriti iznenađenje što smo došli bez naoružanja i pratnje. Hladno su nam priopćili da o razmjeni zarobljenika uopće ne žele razgovarati. Zgranut, podsjetio sam ih da je sve dogovoreno te im u lice rekao da ne mogu kršiti međunarodne sporazume i konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima te da u Manjači umiru ljudi", prisjeća se Adanić te dodaje kako ga u tom trenutku nije bilo briga što je na njihovu terenu i okružen njihovom milicijom. 

Povratkom u Zagreb nastavio je pregovore s generalom Rašetom te mu i otvoreno rekao da ga prestane vući za nos i dovoditi u sigurnosne rizike. 

U situaciji kad je Hrvatska gorjela na svim bojišnicama, nekoliko tjedana nakon granatiranja Banskih dvora, nekoliko dana prije nego što je Vukovar pretvoren u prah i pepeo, psihološka igra na račun osobne odgovornosti taštoga generala urodila je plodom. 

Njegovo samopouzdanje konačno je poljuljano 8. studenog, a Adanić je iznova krenuo u Bosanski Šamac po posljednju šansu da zarobljene dečke spasi iz pakla Manjače.

"Kao pregovarač sa strane jugovojske dočekao nas je pukovnik Tomanov. No umjesto dogovora 1 na 1, za zarobljenike s Manjače tražio je 500 zarobljenih jugooficira i vojnika. Rekao sam mu da je dogovor postignut po načelu "svi za sve" i da cjenkanja nema. Nisu mi dali konzultacije sa Zagrebom, a svjestan da je razmjena pred propašću, odlučio sam pregovore nastaviti sutradan. Prespavali smo u Gradačcu, jedinome mjestu u koje su nas pustili. Tih dana su nas zapravo držali kao taoce, a te neprospavane i preduge noći sjećat ću se cijelog života", kaže Adanić.

Pregovori su se nastavili i sutradan u Bosanskom Šamcu, a pukovnik Tomanov na kraju je pristao da se 350 zarobljenih hrvatskih policajaca s Manjače zamijeni s 390 vojnika i oficira jugovojske. 

Odmah ujutro Adanić je u Zagreb javio da razmjena može početi te su autobusi iz Zagreba i Bjelovara krenuli u Šamac. Pukovnik Tomanov, kaže, istodobno je uz asistenciju policije BiH dao zeleno svjetlo za razmjenu naših policajaca na Manjači.

"Nisam želio pristati da razmjena bude na teritoriju pod srbijanskom kontrolom, no morao sam prihvatiti i taj rizik. Predložio sam da prvi autobus s 50-ak jugovojnika i četnika krene preko mosta s hrvatske strane, a kad se iskrcaju u Bosanskom Šamcu, da u njega uđu naši policajci i vojnici s Manjače. Konačno su pristali na takvu pogodbu pa sam našim operativcima s hrvatske strane javio da puste jedan autobus. Zapovijedio sam da prvi autobus krene preuzevši potpunu odgovornost na sebe u slučaju da prekinu razmjenu kad na njihovo tlo stigne njihovih prvih 50 vojnika. Bila je to iscrpljujuća psihološka igra s četnicima i JNA", prisjeća se Adanić. 

Kad su konačno krenuli, njihovi su se vojnici iskrcali, popisali su ih i u autobus su ušli naši dečki.

"I tako punih šest sati. Znojio sam se i tresao istodobno na velikoj hladnoći, no sve je ovaj put išlo prema dogovoru. Posljednji zatočenik s Manjače prešao je preko mosta na hrvatsku stranu u Slavonski Šamac. Formirala se kolona, razdružena zbog opreza jer su na dometu s ‘one strane’ četnicima još bili precizna meta. Iscrpljeni, blijedi, upalih lica i očiju, lica natiskanih uz prozore, promatrali su krajolik obuzeti osjećajem beskrajne slobode", prisjeća se Adanić. 

U Zagrebu pred hotelom Panorama dočekalo ih je nekoliko tisuća ljudi.  

"U meni se miješao osjećaj radosti, ponosa i tuge. Radosti i ponosa jer smo izvršili zapovijed i spasili ljude te tuge jer sam znao da je to tek početak borbe za oslobađanje naših ljudi koji čekaju da ih spasimo iz logora gdje su ubijani, poniženi i maltretirani", zaključio je Adanić.