Petero ih juri na Pantovčak, a ovo je prvi dojam o njima
Politički analitičar, gotovo kućni ekspert Expressa, proučio je strategije nekih službenih i očekivanih predsjedničkih kandidata (Ivan Pernar također je tu). Kako stoji Kolinda, uz koji uvjet bi Zoran Milanović mogao na Pantovčak, što je najveći problem Miroslava Škore, je li kasno za Kolakušića...
Škoro je Kolindi oteo intimno biračko tijelo
Tezu da Kolinda Grabar Kitarović kao kandidatkinja HDZ-a neće pobijediti na predsjedničkim izborima 2019. godine, prvi put sam iznio u intervjuu za Večernji list 5. studenog 2017. godine, dakle, kad je to bilo "bogohulno" i pomisliti.
Njezin rejting je bio u nebeskim sferama, a protukandidata ozbiljnijeg kalibra ni u pelenama. Teza, koju sam zatim varirao u nizu javnih istupa, počiva na dva argumenta.
Kandidat vladajuće stranke je u shizofrenoj situaciji – ako brani Vladu, onda je sužen na manje od 30% biračkog tijela, odnosno nije zanimljiv za čak 70% birača (i teško da ih može u drugom krugu pridobiti toliko da nadvlada onu anti-vladinu pesimističnu dominantnu većinu).
Ako kandidat vladajuće opcije napada vladu i distancira se, onda je u ratu s vlastitom biračkom bazom ili barem vodstvom stranke koja mu daje logistiku. To je nemoguća misija za vođenje kampanje. A još je manje moguća misija da bi takvom kampanjom distance od vlade pridobila ono suprotno biračko tijelo.
Znači, i dok nismo znali protukandidate, racionalizacija vizije kampanje Kolinde Grabar Kitarović predstavljala je u najmanju ruku veliki problem. Drugi argument je bio onaj koji se sada i pojavio: Čekajmo da se pojave pravi realni, a ne biračima daleki virtualni kandidati.
I sad su se ti kandidati pojavili. I preuzeli ne samo sve ono biračko tijelo koje je anti-vladino, nego čak i ono njezino početno koje je snažno držala u rukama prije te dvije godine! Zoran Milanović je zauzeo lijevi centar.
Ostalo je još samo prostora dalje na ljevici za nekog atraktivnijeg kandidata ljevice budućnosti iz bazena Pametnog, START-a i platforme Možemo! - ako se takav uopće pojavi.
No, i da se ne pojavi, to uopće nisu glasovi u kojima može spas tražiti Kolinda Grabar Kitarović. Pojavio se protestni Kolakušić daleko potentniji od Pernara i Sinčića, pa nema kruha za Predsjednicu ni u tom bazenu.
A onda se za nju (i HDZ) pojavio i kandidat iz noćne more. Miroslav Škoro je uzeo njezino intimno biračko tijelo, a njoj ostavio HDZ-ov europarlamentarni niskomotivirajući bazen.
Ali, umjesto izvjesnog poraza, uvijek treba gledati je li moguć nekakav scenarij pobjede. Moguć je. Prvo: HDZ treba sve učiniti da joj osigura drugi krug. Drugo: HDZ treba pomoći Milanoviću da i on uđe u drugi krug. Treće: Milanović je kandidat koji je lako može pobijediti (bez štete za HDZ), ali i kandidat koji može pobijediti i samoga sebe, pa joj – ni krivoj ni dužnoj – darovati drugi mandat.
Baš kao i HDZ SDP-u četvrti europarlamentarni. Sve to, priznat ćete, daleko je veći argument da se uopće ne kandidira, kad je ionako postala kandidatkinja utjerana u sve moguće zamke koje se prije dvije godine nisu mogle ni zamisliti, a i u takvim smo joj okolnostima prognozirali – sasvim izvjestan poraz!
Milanoviću za pobjedu treba Kolinda kao protivnik
Zoran Milanović je najbolje što u ovom trenutku može ponuditi SDP, pa da se još malo stabilizira, a ne dalje rascjepi na temi nebitne funkcije, nakon iznenadne dobitne srećke izvučene na lutriji europarlamentarnih izbora.
Zoran Milanović je najbolje što može priželjkivati prizemljena Amsterdamska koalicija, nepotentna nakon europarlamentarnog otrežnjenja zajedničkih mizernih 5,19%.
Oni jednostavno nemaju ni rejting ni nadu da bi ga mogli bildati na zasebnom kandidatu za predsjednika države. Oni su osuđeni na potporu SDP-ovu kandidatu. I nema idealnijeg od Milanovića, jer za njih samo on nije kandidat koji ih ponižava nego im i imponira.
Zoran Milanović je i najbolje što može priželjkivati HDZ u slučaju da im izbore izgubi njihova sve bezizglednija kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović. Nema benignijega gubitka izbora od kandidata prošlosti, koji definitivno neće biti i lider budućnosti za pokrpanu ljevicu.
Zoran Milanović jedino ne odgovara novoj ljevici (ili tako nečem) što predstavljaju Pametno, START i platforma Možemo!, jer samo njima njegov povratak blokira šansu da već na predsjedničkim izborima ponude neko novo potentno lice na ljevici. Ali oni su se ionako taktički pokopali na europarlamentarnim izborima.
Paradoksalno, samo će oni navijati za njegov poraz (ili možda čak i ispadanje već u prvom krugu, ako je to uopće zamislivo), jer bi to njima dalo zraka na parlamentarnim izborima.
Problem je samo taj što bi za takav scenarij oni trebali ponuditi kandidata koji će dosegnuti 10% i Milanoviću odgristi ozbiljan dio biračkog tijela.
Ali onda će biti percipirani kao namjerni saboteri. A to nije korisno dobiti kao predznak uoči parlamentarnih izbora. Izgleda da je ta novija ljevica ostala paralizirana Milanovićevim povratkom. Ne znaju što će. Imaju li oni uopće karaktera za istaknuti kandidata koji će dekaraktizirati Milanovića?
A u tome će mu ovaj put pomoći barem dio one desnice zbog koje je izgubio parlamentarne izbore. Sve se vraća, sve se plaća... kaže jedna pjesma. I Milanović će sigurno biti zadnji predsjednik s ovakvim ne-ovlastima. On će vrlo rado pristati na prenošenje mandata u saborsku verziju izbora. I to će biti najbolji rezultat njegove uloge, ako postane predsjednik.
Kad bi Škoro znao o čemu govori...
U spomenutom intervjuu Večernjem listu apostrofirao sam i ustavni nered uloge predsjednika države. I nakon toga uporno ponavljam da se iz disfunkcionalnog modela trebamo uputiti prema funkcionalnom, preferirajući pri tome nastavak puta prema parlamentarizmu s protokolarnim neizravno biranim predsjednikom ili nekom sličnom varijantom vezanom uz Sabor.
U drugom slučaju potrebno je vraćati se prema francuskom polupredsjedničkom modelu. I evo Škore s takvim polu-francuskim ultimatumom. Taktički odlično odrađeno, jer je Kolindi Grabar-Kitarović sadržajnu kampanju učinio beskarakternom.
Obećala je preseljenje s Pantovčaka u Visoku i samim time protokolizaciju svoje uloge, pa ne može trčati za Škorinom tuđmanizacijom, koju intimno tako rado želi.
Ali Škoro je istim potezom i Milanovića učinio samo kandidatom s osobnim ambicijama da se pet godina karakterno smjesti u fotelju koja bi mu omogućila naknadnu aureolu bivšeg predsjednika za svoje savjetničke planove u regiji i šire. I ništa karakterno više od toga.
Nije ni Kolakušiću ostavio previše šokantnog prostora, jer biti sve kao na traci (eurozastupnik – predsjednik – premijer i multiresorni ministar) sad je prekomplicirano za shvatiti u odnosu na ovo Škorino jednostavno i razumljivo: predsjednik s ozbiljnim ovlastima.
I onda je još onako usput dao do znanja da se to i ne mora dogoditi, ako se dogodi velika koalicija, koja bi zapravo nastala iz velike panike. Jer on će ustavne promjene provesti – referendumom. A nek se onda nađe netko tko će odmahnuti rukom na, recimo, 700.000 potpisa. Ili milijun. I naravno da taj netko nije Lovro Kuščević nego Andrej Plenković.
Vlada, umjesto da se usudi urediti referendumsko područje jasnim zakonskim okvirom, iritira građane prebrojavanjem potpisa na način da one koji su potpisali pretvara u neprijatelje, a one koji nisu potpisali u protivnike (jer postaju svjesni da će tako završiti i njihov potpis za neki njima bitan referendumski zahtjev).
Usput Škori svesrdno pomažu neki bivši SDP-ovi ministri koji su u ministarske fotelje došli izravno s fakulteta, bez ijedne prethodne odrađene plaće u privatnom sektoru, a kamoli da su osnovali start up tvrtku i samima sebi isplatili minimalac. U odnosu na bivšeg ministra poduzetništva, Škoro je poduzetnik s respektom.
A onda se i sadašnji ministar gospodarstva bavi drvećem i šumom, ne shvaćajući da birači imaju osjećaj da im aktualna vlast ne daje ni referendumsku grančicu, a kamoli deblo. Zapravo samo pokazuju da ona Škorina bocnuta velika koalicija već funkcionira na razini strateške nepripremljenosti na takvog kandidata.
Čak je i profesor Smerdel nabacio volej na Škorin reket, jer za neuređeno referendumsko područje nije kriv izazivač, nego aktualni (ne)uređivač političko-zakonskih okvira.
Na stranu sad pitanje je li izazivač u pravu s rješenjem koje bi ponudio (birači do te razine rasprave još nisu ni došli, a pitanje je hoće li i doći do predsjedničkih izbora), nego je li pogodio u biračko nezadovoljstvo koje ne može sanirati ustavnopravni stručnjak ni s daleko opsežnijim materijalom od jednog tvita.
Ne samo da kandidati ne razumiju Ustav, profesore, nego ni Ustav "ne razumije" samoga sebe u ovakvo disfunkcionalnom obliku u kojem su se predsjedniku obukle hlače (ili suknja, svejedno) deset brojeva veće, a nije mu se dao remen da se u njima normalno kreće.
Pa sad kad netko kaže – dobro, dajte mi onda toliko hrane da je konzumiram pa da se predsjednički udebljam i popunim prazne hlače – mi mu odgovaramo da se ne razumije u modu. Ali predsjednik, gle čuda – sukladno Ustavu – može postati svaki punoljetni građanin s pravom glasa. Čak i onaj koji ga uopće nije ni – pročitao!
Ustav se zato ne piše za 3.755.852 građanina (izmišljen broj u našem nepreciznom popisu birača), nego kao okvir koji je barem toliko jasan da nam se ne događa izvor sukoba razina vlasti već u samom Ustavu. Ma tko postao predsjednikom. A mi imalo lutriju tumačenja ustavne pozicije predsjednika od fikusa bez karaktera, kaktusa s karakterom ili možda i neke opasnije biljke iz političkog arboretuma.
Digresija o ustavnom cvijetu nakon Škorinih pet točaka postaje gotovo pa jedina tema predizbornih rasprava. Kolinda Grabar Kitarović u njoj gotovo da i ne može sudjelovati. Milanović, umjesto preseljenja u Visoku (jer to nije ništa novo na čemu i sama Predsjednica nije pokušala predizborno poentirati), možda može ponuditi predaju mandata u ruke Andreju Plenkoviću i Davoru Bernardiću odmah po osvajanju.
A Škoro onda možda i ne dobije izbore. Iako se prometnuo u najizglednijeg kandidata. Ako se otvori potpuna, ozbiljna i hrabra rasprava o meritumu. Kojeg se svi plaše. A Škoro je, nakon reakcija bivših i sadašnjih ministara, pozvao na mirnu i argumentiranu raspravu. I možda baš otkrio upravo ono što može postati problem i njegove kampanje. Rasprava. Jer njegovo biračko tijelo je jedva dočekalo nekog tko se neće dati navući na – mainstream raspravu.
Kolakušić - još uvijek traži sadržaj u svojoj politici
Mislav Kolakušić je iskoristio krivo šahovsko otvaranje Dalije Orešković i pokupio sve njezine figure u europarlamentarnoj kampanji. I onda je pomislio da je sve u njegovim rukama, pa najavio predsjedničku oluju i nestao samo nakratko, tek toliko da reorganizira snage ili se možda samo malo zasluženo odmori od prethodne kampanje.
Ni pomislio nije da se u političkom žrvnju nema pravo koristiti ni ovogodišnji ni neki stari godišnji (javni) odmor. Osim ako nisi na vlasti. I tek što je, dva-tri dana bez medija i društvenih mreža, sjeo popiti popodnevnu kavu, zagrcnuo se do gušenja.
Stotine i stotine komentara nalaze se ispod tekstova o predsjedničkom kandidatu kakvog se čekalo. A to što gleda na naslovnici nije ni njegova slika ni njegovo ime.
I sad vjerojatno traži sadržaj vlastite kampanje. Jer mu je Škoro ukrao loptu i zakucao preko ruku. I sad je on dao Škori ono što je Dalija Orešković prije samo mjesec dana dala njemu – prednost u igri u kojoj se zaostatak teško može nadoknaditi.
On je trebao biti taj opasan treći, koji postaje drugi. A sad se sve okrenulo, pa od opasnog trećeg može postati i bezopasan četvrti. Jer čak i nema borbe za brončanu medalju. Pa da barem utješno politički počisti Zorana Milanovića ili Kolindu Grabar Kitarović. Ostat će četvrti, pa će u Europski parlament morati punih pet godina. A to mu nije bio plan. Tek sjednica-dvije. Onako usput.
A možda nas je ipak krenulo. Možda nas čekaju i parlamentarni izbori u kojima će Dalija Orešković zablistati, Škoro postati dosadni predsjednik od kojeg nitko ništa ne očekuje, a Kolakušić najozbiljniji kandidat za gradonačelnika grada koji čeka svojeg suca (aluzija na Stari zavjet a ne na Ustavni, Trgovački, Vrhovni i šta ti ja znam kakav sud).
Pernar - izgubio stranku, nema više što izgubiti
Još jedan predsjednički kandidat koji nema (više) što izgubiti, jer je izgubio stranku. A treba brendirati novu. Kao što je Ivan Vilibor Sinčić već jednom upravo u predsjedničkoj kampanji brendirao onu koju je smislio Pernar (ili Palfi), a javnosti ispričao Sinčić. A sve što dobije Pernar neće dobiti Kolakušić. A ne mogu zajedno jer bi Kolakušić dokazao da je - Pernar.
A Pernar bi dokazao da je – prošlost. A nijedan ne smije dokazati to što sam napisao. Jer "Pernar" i prošlost je zapravo Živi zid. Zato na izbore mora ići i Ivan Vilibor Sinčić. Jer svi glasovi koje razdvojeno dobiju Kolakušić i Pernar otići će zauvijek od Živog zida. Koji će ostati bez glasova. Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Pernar smiju ono što ne smije Amsterdamska koalicija i neka novija ljevica.
Smiju razbijati biračko tijelo, a da im se to u budućnosti ne obije o glavu. Jer bez tog pokušaja ionako nemaju političke budućnosti. A za prošlost ih ionako nije briga.
I zajamčeno je samo to da većina igrača gubi. Pa i oni koji su nešto dobili na prethodnima i ulažu u nove igre, zapravo su poput pravih kockara koji misle da ih je baš krenulo.