Da se Hladni rat kojim slučajem u nekom trenutku "zažario" te da je došlo do ozbiljnog i otvorenog vojnog sukoba jasno je kako su obje "strane", ili najveće sile, SAD i tadašnji SSSR imali svoje planove o tome kako, i još važnije, gdje, ostvariti napade, posebno kada je riječ o nuklearnom oružju.

Krenulo je s operacijom "Unthinkable" koji je dao napraviti još Winston Churchill 1945. godine. Njega se smatra prvim hladnoratovskim planom za obračun sa Sovjetskim Savezom, i detalji su tek 1998. postali javni.

Plan je pretpostavljao napad na Dresden, usred Sovjetskih linija. Tamo bi iznenada napalo barem pola od 100 divizija kojima su tada zapovjedale Kanada, SAD i Britanci.

Uključilo bi se i barem 100.000 vojnika Wehrmachta, kojima bi se ukinuo status ratnih zarobljenika. Moment iznenađenja bio bi, rekli su tada, ključan da sukob ne preraste u "totalni rat". 

Kakav cirkus Ameri ne znaju gdje su pogubili više od 1000 atomskih bombi

Defenzivna taktika nije bila tako elaborirana i u slučaju Velike Britanije uključivala je presretače na nebu i na moru. U ranim fazama Hladnog rata, oko 1949. (dokumenti su objavljeni 1977.) pripremana je operacija "Dropshot", u slučaju početka nuklearnog rata sa Sovjetskim Savezom. Koristilo bi se 300 nuklearnih bojnih glava, 29.000 bombi na 200 ciljeva u sto gradova, a izbrisali bi 85 posto sovjetske industrije u jednom napadu. 

Bio je tu i "Plan Totality", bleferski vojni plan Eisenhowera i Trumana. Bio bi to napad na Sovjete sa dvadesetak ili tridesetak atomskih bombi. Prvo bi se "izbrisali" Moskva, Gorki, Samara, Sverdlovsk, Novosibirsk, Omsk, Saratov, Kazan, Lenjingrad, Baku, Taškent, Čeljabinsk, Nižnji Tagil, Magnitogorsk, Molotov, Tbilisi, Stalinsk, Grozni, Irkutsk i Jaroslavlj.

To je, pak, bilo širenje panike i propagande (kao i Dropshot donekle) jer SAD tada još nije imao niti približno velik nuklearni arsenal.

Jedan je tajni plan napravljen i 1961. On detaljno i najrealističnije ocjenjuje američke kapacitete te planove u slučaju ofenzive, ali i defenzive. Prvenstveno se koncentrira na odmazdu, ili obranu nakon prvog napada. Vrijeme reakcije, kažu, mora biti ispod sat vremena. Unutar 28 sati moralo bi se moći upogoniti oko 2.300 vozila s 3.400 komada oružja.

Ciljevi su "optimalna kombinacija vojnih i zračnih baza Sovjeta, te gradova i industrije".

"U slučaju da je naš napad prvi, ta se kombinacija ciljeva mijenja po potrebi", stoji u dokumentu koji je predan i Kennedyju. Sve se to planiralo i razrađivalo radi tenzija oko Berlina, koji se u dokumentu navodi kao ishodište svega.

Nuklearni rat Ameri su htjeli uništiti Sovjete - Jugu nisu smjeli

Dokument je prejudicirao kako je napad Sovjeta na SAD neminovan. Navodi se kako bi se u reakciji trebalo ubiti 37 posto populacije Sovjetskog Saveza (55 posto urbane populacije) te sravniti sa zemljom 82 posto infrastrukture, i to su brojke samo za prvih 72 sata napada, kasnije bi se došlo i do broja od skoro pola populacije.

S obzirom da je odmazda Sovjeta neizbježna, kaže dokument, nastavak napada mora poštediti ostatak civilnog društva, kako bi se 'umanjila potreba iživljavanja na civilima u SAD-u i saveznicima' (što zvuči ponešto nerealno nakon takve vrste napada).

U golemom se dokumentu računa broj sovjetskih vojnih baza te ih se uspoređuje sa silom koju SAD ima na raspolaganju, a razlaže se i čitav niz scenarija, te koje su statističke šanse za prevagu (pobjedu). Jedan od najvažnijih podataka jest kako SSSR ima slabu obranu protiv niskoletećih napadača, i ako bi se tako planiralo napad moglo bi se bombardirati ciljeve, a da se zaobiđe njihove presretače.