Bila je to totalna sprdačina. Ove godine navršava se pola stoljeća od posljednjih slučajeva gubitaka američkih atomskih bombi iz razdoblja između 1950. i 1968., koji su se vodili pod kodnim nazivom „slomljene strijele“. Jedan od najluđih incidenata dogodio se 1965. kada je posada američkog nosača aviona USS Ticonderoga uspjela izgubiti nuklearnu bombu tipa B43. Nosač aviona USS Ticonderoga sudjelovao je sa svojih stotinjak borbenih aviona u Vijetnamskom ratu koji se upravo zahuktavao.
Početkom jeseni zaputio se prvo u američku vojnu pomorsku bazu u zaljevu Subic na Filipinima, a odatle 30. studenog 1965. zaplovio prema bazi Yokosuka u Japanu. I kad su bili na 130 kilometara od japanskih otoka Ryuku, kapetan je napravio nešto što mu sigurno nije izgledalo lijepo u životopisu. Tijekom treninga 5. prosinca 1965. zapovjedio je svojoj posadi da jedan od njihovih lovaca bombardera A-4E Skyhawk izvedu iz hangara broj dva i odguraju ga na rampu za lansiranje.
A ovi su to učinili tako stručno da su ga slučajno odgurali preko ruba 271-metarske palube te onda nemoćni i u očaju promatrali kako bombarder, skupa s iznenađenim poručnikom Douglasom M. Websterom u kabini i atomskom bombom u spremištu za bombe, tone na dubinu od gotovo 5000 metara. Nastala je strašna panika. Avion nisu nikad uspjeli locirati, a o razmjerima sve sile drugih problema s kojima se kapetan suočio, svjedoči to što se o incidentu desetljećima najstrože šutjelo.
USS Ticonderonga bio je slavom ovjenčani nosač aviona koji se žestoko tukao i pobjeđivao u ratu s carskim Japanom u Drugom svjetskom ratu.
Bitno manje je slavan, međutim, ostao po tome što je upravo taj nosač aviona jednu godinu ranije pohitao u pomoć razaraču USS Madoxxu u zaljevu Tonkin u Vijetnamu, navodno zato što su ga napali sjevernovijetnamski patrolni čamci, a to se vrlo brzo, prema svjedočenjima mnogih iz američkih vojnih i političkih krugova, pokazalo kao iskonstruirani napad i povod za početak rata u Vijetnamu.
Prema tvrdnjama nekih poznavatelja povijesne materije, tijekom Hladnog rata zabilježeno je više od 1000 gubitaka atomskih bombi. A da je još sreće, pa da SSSR o vlastitim gubicima nije šutio pod prijetnjom strijeljanja ili da Rusija sa svoje strane objavi podatke iz tog dijela povijesti...
Atomska bomba koju je posada USS Ticonderonge uspjela izgubiti, sama po sebi i nije bila toliko problematična, s time bi se vješti odjel za PR znao nositi. Ona jest bila teška gotovo jednu tonu, duga četiri i promjera pola metra, te snage možda i do jednog megatona, a to bi bilo ravno snazi oko 65 bombi bačenih na Hiroshimu.
Pravi je problem bio taj što bi takva vijest bila dokaz da je vojska SAD-a u vode oko Vijetnama slala i avione s nuklearnim naoružanjem, kao i to da je barem jedan nosač aviona imao namjeru pristati u neku od pomorskih baza u Japanu samo 20 godina nakon Hiroshime i Nagasakija.
U uvjetima Hladnog rata na svojem vrhuncu otkriće takvog jednog događaja u javnosti bilo bi krajnje opasno. I zbog Japana, ali još i više zbog vjerojatne reakcije SSSR-a. Gubljenja atomskih bombi tijekom Hladnog rata bilo je, inače, mnogo diljem svijeta te se o njima nikad nije prestalo govoriti i pisati. Na službeno priznanje američkog ministarstva obrane svjetska javnost morala je čekati sve do rujna 2013., kad je Washington priznao 32 slučaja koje je vojni i politički vrh nazivao “slomljena strijela”.
To je bio naziv za neželjene događaje s nuklearnim oružjem, bojevim nuklearnim glavama ili nekima od njihovih komponenti, ali takvih koji nisu predstavljali rizik izazivanja nuklearnog rata. No američki istraživački novinar Eric Schlosser, koji se bavio i povijesnim istraživanjima, iste je godine u svojoj knjizi “Command and control” uzvratio da je broj od 32 izgubljene bombe smiješno mali.
To je obrazlagao mnoštvom dokumenata iz Pentagona koji su govorili o “slomljenim strijelama” iz razdoblja između 1950. i 1968., a kojih se otrovno novinarsko zabadalo dočepalo, kao i zakonom velikih brojki. U godinama u kojima je Hladni rat bio na vrhuncu, znači od kraja 50-ih do sredine 60-ih, američki su bombarderi na pojedinim svjetskim zračnim koridorima kružili 365 dana godišnje, 24 sata na dan, opremljeni svojim vojnim nuklearnim arsenalom.
Taj motiv iskoristio je redatelj Stanley Kubrick u filmu “Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu”, ljutoj satiri iz noćne more na račun Hladnog rata. A ni SSSR sa svoje strane nije zaostajao za genijalnim idejama sličnog tipa koje su s istoka i zapada kombinirane činile poziciju “uzajamno osiguranog uništenja”, što je, kao, trebalo i jedne i druge odvratiti od započinjanja nuklearnog rata, jer su mogli biti sigurni da bi takav rat mogao dovesti jedino do toga da temeljito i podjednako stradaju obje vojne supersile.
Zato su i SSSR i SAD svake sekunde tijekom tih jezivih godina u punoj pripravnosti u bombarderima, brodovima, podmornicama i na projektilima imali tisuće nuklearnih bombi. U tom svjetlu sasvim se racionalnom čini Schlosserova računica da je i mali broj avionskih, brodskih i raznih drugih nesreća morao značiti realno veliki broj izgubljenih atomskih bombi diljem svijeta. I da ih je bilo sigurno i više od 1000 koje nikad nisu pronađene.
Iz tog mnoštva, jedan od najpoznatijih, najstrašnijih i najzloglasnijih incidenata dogodio se 5. veljače 1958., i to samo 20-ak kilometara od američkoga grada Savannah u saveznoj državi Georgiji, čijih 100.000 stanovnika nije imalo pojma što im prelijeće iznad glave sve dok to nešto nije palo u ušće rijeke Savannah nizvodno prema moru. Howard Richardson, Bob Lagerstrom i Leland Woolard te su noći u bombarderu Boeing B-47 Stratojetu imali tajnu vježbu simuliranja nuklearnog udara na sovjetski grad.
Kako se ponekad događaju nesreće, malo prije ponoći njihov B-47 na visini od 11.000 metara zakačio je lovački avion F-86 koji je isto sudjelovao u vježbi. I dok se lovac kako-tako izvukao, njihov je bombarder s teško oštećenim krilom počeo padati. Trojica u bombarderu nekako su uspjela doletjeti do lokalne vojne baze, triput su pokušali sletjeti, ali s hidrogenskom bombom 100 puta snažnijom od “Little boya” koji je poharao Hiroshimu, to nije bilo izvedivo.
Stoga je bojnik Richardson oko ponoći izbacio bombu u ušće rijeke Savannah kako bi konačno slijetanjem na vojni aerodrom spasili žive glave. I tu su počeli problemi. Vojska je istog trenutka osigurala cijelo područje. Poslala je ronioce, stručne timove, puna dva mjeseca tragali su za bombom, da bi nakon mrcvarenja po hladnom i tmurnom vremenu 16. travnja 1958. zaključili da je “bomba nepovratno izgubljena”, ali da je vjerojatno ukopana oko 15 metara duboko u tlo i ne predstavlja nikakvu opasnost jer ionako nije na sebi imala montirani detonator.
Povjesničar Douglas Keeney nedavno je ismijao takve tvrdnje pozivajući se prvenstveno na svjedočenje odgovornih za umalo katastrofalan događaj pred američkim Kongresom iz 1966. Prema dokumentu s kojega je nedavno skinuta oznaka tajnosti, oni su pod strogom zakonskom odgovornošću izjavili da je bomba imala i uranski i plutonijski dio, a to znači da je bila sprema za detonaciju.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Luđaci su i jedni i drugi, ali teško da je bilo 1000 izgubljenih bombi. To bi bila jedna bomba dnevno tokom 3 godine. Nemoguće. Ali da nisu normalni nisu ni jedni ni drugi
I sad će se Amerikanci prisjetiti gdje su sve izgubili tolike atomske bombe, kad im svako malo dođe neki veći uragan , pa veći potres, pa poplave pa požari i tako dalje, pa nek se sad ti prepametni Amerikanci zapitaju ... prikaži još!u nije li to sve posljedica tih "" izgubljenih atomskih bombi"" pa sad im se sve to vraća i nek plačaju danak svom divljaštvu i atoimskim bombama.