Hrvatska je, dakle, slobodna zemlja. Tako barem tvrdi premijer Plenković. Sloboda je, međutim, vrlo rastezljiv pojam. Rječnikom premijera – sloboda ima više konotacija, ovisno o tome tko govori o njoj. Teoretski je ovdje sve u redu. U izvorišnim osnovama Ustava RH lijepo piše da je Hrvatska "suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje".

Ima u Ustavu još mnogo lijepih stvari s kojima bi se svatko mogao složiti. Na primjer ona da "svatko ima pravo na rad i brada". Zatim ona da "svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost". A posebno dobro zvuči ona da "svaki zaposleni ima prava na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život". Mogli bismo puna srca zapljeskati na prethodne ustavne odrednice, da nije te drske zbilje.

Teorije zavjera Petrov želi srušiti Plenkija, ucjenjuje HDZ s dosjeima Udbe

Koja se ruga ustavnom tekstu, obezvređuje ga i poništava. Jer Plenković, govoreći da je Hrvatska slobodna zemlja, nažalost nije mislio na spomenute slobode i prava. Nije, dakle, mislio na ekonomske slobode, o kojima se ovdje tako rijetko govori, a podrazumijevaju upravo pravo da građani vlastitim znanjem i radom osiguraju pristojan život sebi i obitelji. Nije ni mogao misliti na njih, jer ih u zbilji i nema, jer je Hrvatska u tom smislu duboko neslobodna zemlja.

Jer su sve slobode i prava što govore o ravnopravnosti, napretku, radu, socijalnom blagostanju i dostojnom životu u hrvatskoj zbilji zapravo svedene na dvije slobode. Na slobodu da se bude neravnopravan, nezaposlen, siromašan i ponižen, te na slobodu da se ode iz Hrvatske. Potonje dvije slobode uživa većina hrvatskih građana, one su vodeni žig ove zemlje.

Tvrdnju o Hrvatskoj kao slobodnoj zemlji Plenković je izrekao povodom odluke svjetski uglednog znanstvenika Ivana Đikića da zatvori svoj laboratorij na splitskom sveučilištu i kao znanstvenik kaže zbogom Hrvatskoj. Nemamo razloga sumnjati u to da Plenković slično misli i o desecima tisuća onih koji napuštaju Hrvatsku u potrazi za ekonomskim slobodama koje su im u Hrvatskoj uskraćene, naime da svi oni samo koriste svoje pravo i slobodu da se isele iz Hrvatske.

Samo što se Plenković ovdje ne usudi biti izravan kao što je to bio u Đikićevu slučaju i reći da on nije kriv za to, da je Hrvatska slobodna zemlja. Mnogo je sličnosti između Đikića i desetaka tisuća više, manje anonimnih građana koji napuštaju Hrvatsku. Prije svega, njihova znanja i vještine su konkurentne, oni ih, pokazuje se, mogu iskoristiti i unovčiti u Njemačkoj, Irskoj i drugim zemljama u koje odlaze, svuda osim u Hrvatskoj. Riječju, svi oni imaju konkurentne mozgove.

Drugo dijete Plenković dobio kćer: Prva beba u Banskim dvorima

Nažalost, imati konkurentan mozak u Hrvatskoj nije nikakva prednost u potrazi za poslom. Nije potrebno posebno dokazivati da ovdje vrijede neka druga pravila, da su članstvo u nekoj stranci, pripadnost klanu, poznanstva i rodbinske veze ono što osigurava, ne samo pristojan, dobro plaćen posao, nego bilo kakav posao.

I Đikića i desetke tisuća otjeranih iz Hrvatske prognali su oni koji su stvorili i koji kontroliraju golemu klijentelističku mrežu u kojoj ima mjesta samo za stranačke i klanovske poslušnike te za njihovu rodbinu i prijatelje. Slučaj ministra znanosti Pave b, premijerova prijatelja, kojemu je Odbor za etiku i znanost u visokom obrazovanju presudio da je plagirao znanstveni rad, a što je na kraju dovelo do Đikićeva odlaska, svjedoči o tome kakvi su mozgovi na cijeni u Hrvatskoj te o čemu je ovdje zapravo riječ.

Sumnjam, naime, da bi Barišić i njemu slični igdje, osim u Hrvatskoj, mogli ovako kapitalizirati svoj mozak i popeti se tako visoko na društvenoj ljestvici. Za razliku od desetaka tisuća otjeranih, Đikić je imao priliku javno imenovati dvojicu najzaslužnijih za njegov odlazak – premijera Plenkovića i rektora Sveučilišta u Splitu Šimuna Anđelinovića. Međutim, obojica peru ruke od optužbe, a upravo je sramotan bio odgovor premijera Plenkovića na nju.

Na kraju, želite li znati laže li političar ili ne laže, isključite ton na vašem televizoru kad se na ekranu pojavi neki glavonja. Nije, dakle, uopće potrebno slušati što govori (tu ne gubite ništa, oni ionako rijetko kad kažu nešto pametno), samo ga promatrajte. Njegovi pokreti, izraz lica i boja lica preciznije će od bilo kojeg detektora laži otkriti laže li ili govori istinu. Tako i Plenković.

Servirao nam Stevu Plenki se riješio Hase, ali ostatak ekipe isti je kao i kod Karamarka

Dok je za televiziju N1 komentirao odluku Ivana Đikića da kao znanstvenik napusti Hrvatsku, Plenkoviću su se uši i obrazi zažarili kao u zaljubljenog pubertetlije kad ugleda ljubljenu, slijegao je ramenima, okretao glavu lijevo, desno ne usuđujući se pogledati u kameru, sve je odavalo njegovu popriličnu nelagodu, svjedočilo kako ne vjeruje vlastitim riječima. Uzalud su tu spojeni vrhovi prstiju ruku i ostali jeftini trikovi kojima PR gurui uče političare.

Plenković je, očito, tek početnik u ligi prvaka muljanja i petljanja. Bit će mu potrebno još mnogo utakmica da nauči kontrolirati pokrete. Složiti kameno lice igrača pokera, kontrolirati pojačano pumpanje srca koje tjera crvenilo u uši i obraze malo je teže, to mogu samo pravi majstori, poznati pod kolokvijalnim nazivom đon obraz. Ostalima možda mogu pomoći debeli namazi pudera.