Da nije konteksta, bio bi to enciklopedijski primjer urbanog rasizma u kojem pripadnik elite, predodređen da do posla, stana, plaće, ušteđevine i statusa dođe bez žuljeva i znoja, demonstrira što misli o onome tko mu ne može parirarti i tko, zbog toga kakav je, ne zaslužuje ništa više od prezira začinjenog sarkazmom. 

Zastupnika Mosta Miru Bulja, 46-godšinjeg Sinjanina, narodnog tribuna koji manjak formalne naobrazbe kompenzira energičnošću, premijer Andrej Plenković, diplomat, poliglot i nekadašnji pripadnik crvene buržoazije, nazvao je – panjem, točnije Panjem, pozivajući se na televizijski lik kako bi, kao, promijenio značenje onome što zbilja misli. 

Malo prije toga Bulj se podigao sa saborske stolice, nagnuo nad mikrofon i s papira pročitao pitanje predsjedniku Vlade Republike Hrvatske tražeći od njega odgovor kad će početi voditi suverenističku politiku i, samim time, prestati djelovati kao “briselski ćato” na privremenom radu u Zagrebu. 

To je taj vražji kontekst u kojem bi se i doktora znanosti moglo nazvati panjem, a da ne zvuči samo kao uvreda. 

Nije, dakle, Miro Bulj iznenada dobio priliku nešto upitati premijera, pa za sekund, dva rekao prvo čega se sjetio, znajući još dok izgovara da neće ispasti najpametniji, ali da ima i glupljih pitanja. Recimo: je li Zemlja ravna ploča, je li na kraju svemira ograda, ako se muška sportska ekipa zove momčad, zašto se ženska ne zove curčad...?

Bitan član jedne od većih opozicijskih stranaka, čovjek koji je dva puta bio dio većine i sudjelovao u zakonodavnoj vlasti, na papir je napisao, pa pročitao pitanje o suverenističkoj politici, držeći se ozbiljno kao da upravo objavljuje da se Sinjska Gospa odselila u Dublin i ne namjerava se vraćati. 

Čovik i po Tko je Frano Panj i zašto Plenki misli da je isti Bulj?

Hrvatska je članica Europske unije, NATO-a i Ujedinjenih naroda. Ima zastavu, himnu, granice, nogometnu reprezentaciju i domenu na internetu, pozivni telefonski broj i, još, vlastitu valutu. Ima i Vladu, predsjednicu, Sabor, Akademiju znanosti i nekoliko nacionalnih kazališta, kinematografiju i vlastitu diskografsku nagradu. I sa svim time, opet, Andrej Plenković ne vodi suverenističku politiku, a upravo to što je ne vodi pokazuje da ili Miro Bulj stvarno nema blagog pojma o čemu govori ili politiku razumije i stvarnost poznaje koliko i panj.    

Liberalizacijom tržišta struje, Hrvatska elektroprivreda je izgubila monopolistički položaj i stekla mogućnost da zadrži nacionalni prefiks i promijeni strukturu vlasništva. Nekadašnja državna naftna kompanija sad je – mađarska. Dok se režalo na Istanbulsku konvenciju, vlasnici najveće privatne tvrtke postali su Rusi. Od svih koje posluju u Hrvatskoj, samo je jedna zbilja u hrvatskom vlasništvu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ni jedan od tri telekomunikacijska operatera nije. Najgledaniji informativni program proizvodi televizija koja se ne zove HTV. Mogućnost daljnjeg zaduživanja kod međunarodnih kreditora, reprogramiranja postojećih dugova i dolaska do jeftinijeg novca ovisi o procjenama stranih agencija. 

Ulaskom u EU, za što su se zalagale sve vlade i sve značajnije stranke od prvog trena neovisnosti pa do konačnog pristupanja, Hrvatska se obvezala poštovati pravila Unije, usklađivati svoje zakone s njezinima i, općenito, ponašati se ne kao da Zagreb treba Bruxellesu, nego obrnuto.

Pristupanjem NATO-u Hrvatska vojska je postala dio oružanih snaga jednog velikog, međunarodnog bloka bez čijeg odobrenja, naravno, može pomagati u poplavama i požarima i... to je, uglavnom, to.

Hrvatsko tržište nije dovoljno veliko za domaću industriju.

Čini se Plenki je zaboravio svoje rušenje HDZ-a iz Bruxellesa

Broj hrvatskih radnika koji bi mogli proizvoditi nešto za masovan izvoz je mali, dok je cijena njihova rada puno veća nego u Aziji – nepresušnom bazenu roblja međunarodnih korporacija. Dva kišna ljeta i kakva uvijek moguća drama u susjedstvu doveli bi do zamjene masovnog turizma nešto rjeđim kanibalizmom. Nešto bolje vremenske prilike otvaraju prostor za daljnje koncesioniranje plaža i uvala.

Davno je svršilo vrijeme u kojemu je uopće bilo smisla razgovarati o famoznoj suverenističkoj politici, samo što se i tad tek moglo pričati o podnošljivoj mjeri gubitka suvereniteta. Malo kasnije, ali i to je već odavno, umro je čovjek koji je doručkovao nacionalne mitove, da bi sve do večere upravljao i onim procesima koji su polako umanjivali suverenitet.

Zvao se Franjo Tuđman i nitko ga u Saboru nije smio upitati kad će on i njegovi suradnici, umjesto predatorske pretvorbe, voditi suverenističku politiku. 

Ta suverenistička politika u punom kapacitetu je luksuz zemalja koje ne moraju biti nužno velike, ali moraju zbog nečega više trebati drugima nego drugi njima. Sve ostalo je tek pitanje odabira onih s kojima će se obaviti razmjena dobara i kreirati zajednički, na interesima utemeljeni, smjerovi djelovanja. No i u takvim odnosima se netko malo više pita, dok netko drugi obavlja i pisarske poslove za Bruxelles, Washington, Moskvu...

Mi nismo u prilici birati čije ćemo, a nečije moramo, ćate biti - ne zato što smo baš toliko nevažni, nego zbog toga jer smo uveliko odabrali. Svaki pokušaj da se taj izbor poništi podrazumijeva prelazak nekom drugom tutoru. Plenkoviću to ne treba objašnjavati, no ne bi mu škodilo da se podsjeti kako nekima ipak treba, bez obzira na to što su saborski zastupnici. I to iz one grupe s kojom je donedavno kao premijer imao parlamentarnu većinu. Samo što ga tad Bulj nije pitao gluposti niti je on njega nazivao – Panjem, odnosno panjem.