Plenki opstaje zbog straha od suludog Živog zida

Patrik Macek/ PIXSELL
Dobar dio HDZ-a, glasači centra, lijevog centra, pa i ljevice užasavaju se onoga što prijeti ako bio on pao
Vidi originalni članak

Idealiziranje je lijepo sve dok stvarnost ne pokaže da može biti pogubno. U tom nekom idealiziranom svijetu svaki uzrok ima svoju posljedicu, a svaka pogreška podrazumijeva sankcioniranje – proporcionalno njenoj veličini, namjerama počinitelja i domino efektu štete po zajednicu.

U istom tome idealiziranom svijetu, Andrej Plenković već bi bio premijer u tehničkom mandatu, Martina Dalić i dalje ministrica, ali u odlasku, dok bi ostatak Vlade išao na posao da tamo pročita najnovije vijesti o razgovorima predsjednice s predstavnicima parlamentarnih stranaka i mogućoj, novoj saborskoj većini ili, ako je nema, izborima.

Zna on kako će Plenki napada Živi zid, jer mu se kilavog Beru ne isplati

Ma koliko danas zvučalo nevjerojatno: mi smo u takvom, skoro idealnom sustavu postojanja političke odgovornosti, živjeli. Nije to uopće bilo davno. Nisu niti dvije godine prošle od one konferencije za medije na kojoj je tadašnji predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko, podnio ostavku mudrujući, sam ispred kulisa sa znakom stranke, da je, eto, obećao sastaviti novu većinu, pa kako nije uspio, prihvaća odgovornost i odlazi.

Reći tada, prije 23 mjeseca, da je nešto, bilo što, u Karamarkovoj eri bilo blizu idealnog, ma uopće prihvatljivog, zvučalo je kao monolog psihijatrijskog bolesnika. Zagovarati danas isti princip po kojem je on otišao, prizivanje je pretvaranja Hrvatske u kliniku za neizlječive poremećaje uma. 
Bivši predsjednik HDZ-a i prvi potpredsjednik Vlade onog nesretnog Tihomira Oreškovića, doživio je političku smrt zbog nečega što je naspram mailova Grupe Borg isto što i kamilica za apsint.

Otkriće da je Karamarkova lijepa supruga bila na platnom spisku mađarsko-ruskih energetskih lobista – i zaradila novac zbog kojeg Ante Ramljak ne bi ustao iz kreveta – označilo je kraj jedne dugo sanjane i brzo potrošene karijere. 
Dio Karamarkovih stranačkih kolega, svi njihovi partneri iz Mosta, kompletna oporba i većina javnosti, posebice njen lijevo i liberalno orijentirani dio, imali su navlas isti stav o čelniku vladajuće stranke, dok su se razlikovali u mišljenju o sudbini Oreškovićeve vlade.

Most je zagovarao njen opstanak – svi ostali pad i posljedične izbore na koje je SDP poveo Zoran Milanović, a HDZ Andrej Plenković. 
Nije to, iz današnje perspektive gledano, uopće bilo neko loše vrijeme. Simpatizeri i glasači stranaka lijevog centra, računajući i liberale, pa i dio stvarnih ljevičara, nisu, istina, pokazivali oduševljenje prokletom mogućnošću izbora između Milanovića i Plenkovića, ali ni strah od reprize ishoda u kojem će Zlatko Hasanbegović biti ministar kulture, a HSP imati saborskog potpredsjednika i Peru Ćorića među zastupnicima vladajuće većine.

Nepune dvije godine kasnije, isti taj svijet, dakle simpatizeri i glasači stranaka lijevog centra, računajući i liberale, pa i dio stvarnih ljevičara, plus oni HDZ-ovci čiji su reprezenti Gordan Jandroković i Nina Obuljen Koržinek, ne može zamisliti ništa gore od još jednih izbora izazvanih padom Vlade zbog mailova bivše ministrice Dalić i njene mreže ekonomskih predatora.


Pri tome, nitko - osim beskrajno naivnih i, naravno, onih što su se tek ushemili pa im se ne gube ni pozicije ni sinekure - ne misli da Andrej Plenković zaslužuje nešto drugo osim smjene. Samo što se ovog puta svi, bez obzira na silne međusobne razlike, užasavaju posljedica.
Od lipnja 2016. do evo sad politička scena u Hrvatskoj se promijenila kao da su se njeni akteri trudili potvrditi tezu prema kojoj svaka promjena nije nužno i promjena na bolje.

Simultanka 'Nevladin sektor ruši vlast, Živi zid slijeva, Markić zdesna'

Da su, dakle, izbori koliko sutra, opet bi na njima, jer nema tko drugi, pobijedio HDZ i opet bi predsjednik te stranke bio kandidat za prvog ministra. Andrej Plenković, uzdrman Martinom Dalić, već je, međutim, potrošio dva koalicijska partnera – Most i posmrtne ostatke HNS-a – samo s manjinama ne bi mogao imati ni ovako klimavu većinu, sav onaj radikalno desni šrot se svakako pokazao kao neuračunljiv na svaki način, pa bi mu ostali ili oni koji neće ili oni koji snivaju veliku koaliciju, dakle Živi zid i SDP.

Nitko ne može biti toliko očajan da pomisli kako s dva Ivana, mila pobratima, može racionalno razgovarati o bilo čemu, pa je lako predvidjeti i Plenkovićev izbor, kao i Bernardićevu reakciju i, o čemu smo već pisali, dugoročne posljedice, strašne točno koliko i moguće.

Ne desi li se, a teško da hoće, neka radikalna promjena na bolje, dogodit će se, vrlo izvjesno, prelazak s lošeg na očajno. Velika koalicija učinila bi, u početku, Živi zid najjačom oporbenom strankom, a nešto kasnije i onom koja bi postala nezaobilazna u formiranju vlasti. Kakve, ne treba zamišljati: bolno je i izaziva suicidalne misli.

E, upravo je to razlog da danas svi oni simpatizeri i glasači stranaka lijevog centra, računajući i liberale, pa i dio stvarnih ljevičara, prema Plenkoviću imaju daleko više razumijevanja nego prema Karamarku i upravo bi to trebao biti razlog da se, više od svih, krivim za put u pakao osjećaju Petrov i Grmoja. Momci iz Metkovića imali su misiju: oslabiti SDP i funkcionirati kao korektiv HDZ-a.

Prvo su, zahvaljujući i duetu Milanović - Bernardić, izveli do kraja, a za drugo ipak nisu imali kapaciteta. No ni njihov polovičan uspjeh nije prošao bez groznih posljedica. Takvih da je iracionalnost Živog zida postala ozbiljan politički kapital. Dovoljno ozbiljan za amnestiranje premijera od onoga zbog čega bi, u imalo boljem vremenu, sam stao ispred kulisa sa znakom HDZ-a i rekao posljednje, neopozivo “zbogom”.

Posjeti Express