Prvo je imao propast najvećeg koncerna u Hrvatskoj. Zatim je prošao najveći štrajk nastavnika. Potom je stigla najveća pandemija u zadnjih stotinu godina. 

A onda i najveći potres u Zagrebu u 140 godina. Andreju Plenkoviću čitav svijet se srušio na glavu. Doslovno. I ako je ovih dana apokalipsa svačija omiljena riječ, moglo bi se reći  da je u svojemu mandatu Plenković vodio rat s četiri jahača Apokalipse. I još nije gotov. Nema premijera, barem u modernoj hrvatskoj povijesti, koji se u tako kratkome mandatu  suočavao s takvim nedaćama i izazovima. Za neke je i jedna katastrofa bila previše. Plenković ih je imao nekoliko.

Propala je najveća kompanija s desecima tisuća zaposlenih  i još stotinama tvrtki povezanih s Agrokorom koje su se zbog toga našle na koljenima. Tisuće nastavnika i profesora mjesec i pol dana su štrajkali, a stotine tisuća učenika moralo je  ostati doma. Pa je Hrvatsku zahvatio val pandemije korona virusa koji ubija na desetke tisuća ljudi u svijetu. A onda je Zagreb pogodio neviđeni potres koji je devastirao središte  Zagreba. I Plenković je morao na sve to naći odgovor. 

A nije trebalo tako biti. Uglađeni karijerni diplomat instaliran je na čelo HDZ-a nakon propalog eksperimenta s  Tomislavom Karamarkom, uvjerljivo je pobijedio na izborima i  započeo mandat kao “premijer kojeg suhim zlatom treba platiti”. Ušao je u Banske dvore u situaciji kad je Hrvatska napokon  preokrenula negativne ekonomske trendove, ušla u period rasta,  smanjivala vanjski dug, koristila se europskim fondovima i pozitivnim ekonomskim kretanjima u Europskoj uniji i svijetu. 

PLAN ZA MINISTRA Beroš je čovjek preokreta za HDZ - Plenki će to iskoristiti

Sve se posložilo kako bi Andrej Plenković imao miran, spokojan i suveren mandat koji bi mu otvorio vrata nove karijere u Bruxellesu.

Riješio se radikala i ekstremista, usidrio HDZ u centru, koalirao s ljevičarima, devastirao oporbu, čak uspio ukrotiti predsjednicu Republike. 

Bilo je to idealno okruženje za političara ovakvog profila, naviklog na europske salone, diplomatske manire i sivu birokraciju, na netalasanje i nezamjeranje, na staloženost i dosadu.

Na mirnodopske uvjete. Nažalost, Plenkovićev mandat bio je sve samo ne dosadan, a izazovi s kojima se suočavao u mandatu bili su skrojeni za okorjelog, potkovanog političara i lidera  s puno utakmica u nogama, a ne za onoga koga su posprdno nazivali “briselskim ćatom”.

Bili su to testovi koji bi slomili i snažnije političare. Plenković je spašavao Agrokor kontroverznim “lex Agrokorom“, koji je izazvao brojne kritike i prijepore, a na kraju rezultirao  aferom Borg, smjenjivanjem Ante Ramljaka i izbacivanjem Martine Dalić iz Vlade.

Jedan požar zalio je s nekoliko kanti benzina. Potom je izbio štrajk učitelja, koji je odugovlačenjem,  otezanjem i kalkuliranjem napuhao do najmasovnijeg političkog prosvjeda na Trgu bana Josipa Jelačića, a na kraju popustio i dao obećanje koje ne namjerava ispuniti. 

Pa je korona banula na vrata i zatekla premijera u situaciji kad je morao smijeniti deset ministara, podijelio stranku nakon poraza na europskim i predsjedničkim izborima,  dok mu je zdravstveni resor bio u dugovima i rasulu. I u toj pukoj slučajnosti imao je sreću da je svojega favorita Milana Kujundžića zbog korupcijske afere zamijenio Vilijem Berošem, novom zvijezdom borbe protiv pandemije.

A onda ga je pogodio najveći potres te stavio na kušnju ionako devastirani i prenategnuti sustav, kao i narušeni kredibilitet njegove Vlade i  vladajuće koalicije. U takvim okolnostima teško bi bilo donijeti pravi sud o tome kakav je Plenković doista premijer, političar i lider. 

Njegov nastup je ravna crta (osim epizode s fizičkim nasrtajem na Nikolu Grmoju) i kao takav ispunjavao je ulogu apaurina, nekad i psihoterapeuta, pred uspaničenim građanima. 

On je majstor kompromisa i preživljavanja na vlasti, kao što je sigurno da bi se i mnogi drugi slomili pred ovakvim iskušenjima. Ivo Sanader je objavio da je njegova “dionica završena”  čim je recesija banula na vrata. Zoran Milanović se nadao da će njegov mandat na Pantovčaku proteći u “normalnom” tonu, pa sad svu odgovornost uredno istovaruje pred Plenkovićeva vrata. 

Pomeo ih virus Taj dan kad je HDZ zaboravio gayeve, komunjare, lijeve...

Ne treba ni zamišljati kakav bi karneval izvodila Kolinda Grabar Kitarović. A ime Davora Bernardića na mjestu premijera u ovom trenutku spominje se šaptom i sa strepnjom.

Andrej Plenković se stoga danas pokazuje kao najbolja osoba na tom mjestu, ali samo zato što bolje osobe nema na vidiku.

I ako Plenković nema sreće u mandatu, Hrvatska ima sreće  da nije zaglavila s gorim premijerom. Bizarno je iz današnje perspektive prisjetiti se kako je Plenković prije samo tri mjeseca nestrpljivo iščekivao hrvatsko predsjedanje  Europskom unijom kao vrhuncem njegova premijerskog mandata, kao višnjicom na vrhu političke torte, nagradom za preživljavanje na vlasti i idealnom kampanjom za parlamentarne izbore.

A sad gazi po ruševinama potresa u vrijeme kad je zemlja okovana virusom. Da smo praznovjerni, rekli bismo da je Andrej Plenković obični baksuz. 

Da je navukao Hrvatskoj biblijske pošasti na vrat. Međutim, ovo je više od svega prilika da se Plenković, diplomatski šminker, izgradi u političara i lidera, kojega nevolje nisu slomile,  nego ojačale. Pitanje je, međutim, što će biti s Hrvatskom pod Andrejom Plenkovićem. Hoće li i nju ova kataklizma ojačati ili naprosto dokrajčiti?