Politička godina na izmaku bila je u tolikoj mjeri obilježena gubitnicima da zapravo nije bilo teško u svemu tome izdvojiti jednog pobjednika. Andrej Plenković preživio je prvu godinu svoga mandata i može to zlatnim slovima upisati u biografiju kao najveći trijumf svoje premijerske karijere. Nije mu bilo lako. Pogodili su ga i Ina i Agrokor, i Haag i Slovenija, i HOS i Jasenovac, poplave i požari, i vlastiti ministri i koalicijski partneri. Naravno, i Kolinda Grabar Kitarović.

Ali nije mu bilo ni jako teško. Morao se boriti protiv Davora Bernardića koji utapa vlastitu stranku. Samozvanog lidera oporbe Ivana Vrdoljaka priveo je na svoju stranu. Oporbenjaka u vlastitoj Vladi, Božu Petrova, najurio je iz koalicije. I oslonio se na onoga koji HDZ-u tradicionalno drži leđa u Vladi - Milorada Pupovca.

Čovjek iz sjene Karamarkov čovjek: Preko Kolinde ruši vrh HDZ-a

Koliko god je, dakle, premijeru bilo teško preživjeti ovu turbulentnu godinu obilježenu padom Vlade, propašću Agrokora, gotovo svakotjednim aferama i skandalima svojih ministara, toliko mu je posao bio olakšan činjenicom da u ovoj državi praktički nema opozicije. I možda je u dogledno vrijeme neće ni biti. Hrvatska bi se mogla pretvoriti u Mađarsku ili Poljsku. Državu kojom vlada konzervativna desnica, leđa joj drže desni radikali i Katolička crkva, a ljevica se pretvara u misaonu imenicu.

Nije stoga čudno što liberali počinju Plenkoviću držati stranu, smatrajući ga manjim zlom od onoga što bi nas moglo pogoditi. Ili onoga čega smo se tek riješili. Takav mentalni sklop, artikuliran kroz politiku Pupovca i HNS-a, s gorućim strahom od radikalne desnice, ali i politikom predsjednice države, ide na ruku premijeru Plenkoviću čiji se premijerski mandat doista pretvorio u hrvatsku verziju “Najtežeg preživljavanja”.

Plenković konstantno taktizira, neutralizira pritiske praveći ustupke jednoj pa drugoj strani. Ono malo energije koju je spasio od anemije troši na dodvoravanje, taktiziranje i bježanje. Najviše od HDZ-a. Proplamsaje hrabrosti troši na šamaranje oporbe i prepucavanje s novinarima, umjesto na obračun s HDZ-ovim obiteljskim nasilnicima, fašistima, šovinistima.

Cijelo vrijeme klizi po oštrici britve, pazeći da ne unakazi svoj premijerski imidž. Ali svejedno mu nije bilo ispod časti utrčavati u spasonosne koalicije s optuženim Bandićem i Sauchom, s Glasnovićem i Hasanbegovićem, s Vrdoljakom i manjinama. U nuždi vrag i muhe ždere.

Politika njegove Vlade svodila se na promašene najave, na spašavanje ministara, na reakcije umjesto na akcije, na opstanak umjesto na reforme. U svemu tome Plenkoviću nije bilo teško dominirati, izigravati Gulivera okruženog Liliputancima, podjednako u Vladi, kao i u oporbi. Obično premijer koji preživi prvu godinu mandata uspije dočekati i četvrtu. Pitanje je samo u kakvom će je stanju dočekati Hrvatska.