Smješten samo desetak minuta hoda od slavnih velikih piramida, GEM je na 500 tisuća četvornih metara površine udomio više od 100 tisuća artefakata egipatske povijesti, među kojima i kompletnu ostavštinu dječaka-kralja Tutankamona od 5.398 predmeta, prvi put izloženu zajedno. U postavu će se prvi put prikazati i dosad neviđeni restaurirani predmeti, poput druge solarne lađe faraona Keopsa, kolekcije kraljice Heteferes te zbirke Juje i Tuje. Muzejskoj kolekciji, međutim, upadljivo nedostaju brojni najslavniji predmeti staroegipatske civilizacije razasuti po muzejima diljem svijeta, što je ponovno aktualiziralo pitanje pljačke, odnosno restitucije svjetske arheološke baštine.

Među svim drevnim civilizacijama, upravo je staroegipatska ona koja nas od davnina najviše fascinira. “Njeni funerarni ostaci, najčešće izrađeni od teško propadljivih materijala - granita, zlata, lapis lazulija - fasciniraju nas, i na neki neobičan način liječe naš strah od smrti”, kaže ugledni hrvatski egiptolog i povjesničar filma Daniel Rafaelić.

“Grabež i pljačka baš tih artefakata u Egiptu prisutni su još od kolapsa faraonske države u XII. stoljeću pr. Kr. Oktavijanovi podanici dobrano su popljačkali zemlju na Nilu no najgora je situacija bila u drugoj polovici XIX. stoljeća, kad su kolonijalne uprave zbog nebrige lokalnih vlasti doslovce trgale, čupale i dizale u zrak egipatske starine kako bi njihove dijelove odnijele parobrodima u svoju zemlju. British Museum je danas doslovno drugo ime za pljačku: tijekom tzv. ‘protektorata pod velovima’ Britanci su napunili svoj muzej koji i danas, nakon toliko godina, izgleda kao lopovska spilja, a ne jedan od svjetski relevantnih muzeja”, govori Rafaelić.

Ideja o izgradnji novog, velebnog muzeja, počela je kružiti još početkom devedesetih godina, kad je postalo jasno da stari Egipatski muzej, smješten na središnjem kairskom trgu Tahriru u zgradi izgrađenoj 1901. godine, više ne zadovoljava suvremene muzejske standarde. Najavljujući projekt, tadašnji egipatski čelnik Hosni Mubarak rekao je da je “došlo vrijeme da se egipatska baština vrati kući, te da svijet dolazi u Egipat da je vidi, a ne obrnuto.” Više od tri desetljeća kasnije, GEM je napokon otvoren, kao još jedan argument za restituciju povijesne baštine. “GEM je svakako važan korak u pokazivanju svijetu kako bi se starine trebale čuvati i restaurirati, ne samo u Egiptu nego svugdje u svijetu”, kaže Rafaelić. Koliko je u novom muzeju uopće predmeta koje je Egipat uspio vratiti iz inozemstva? “To je posve zanemariv broj. Sve što se zaplijeni i vrati u Egipat je važno i neprocjenjivo, no ne spada u vrh najvažnijih predmeta koji nisu u zemlji.”

Zanima nas kakva je strategija Egipta? Koje argumente egipatska strana najčešće koristi za povrat? Povijesne, moralne, pravne? Traži li Kairo povrat svih artefakata ili samo najvažnijih i najpoznatijih? “Pitanje povratka je iznimno kompleksno”, odgovara Rafaelić.

“Država službeno nije zatražila povrat pojedinih artefakata nego zakonska regulativa nalaže da se u Egipat vrati sve što je ilegalno izneseno. Kako, međutim, to primijeniti retrogradno?” Popis artefakata za povrat “arbitrarna je i populistička” lista Zahija Hawassa, egipatskog egiptologa koji je odavno izgubio kredibilitet. “Njegova ‘borba’ za povrat ostala je u sjeni optužbi da se u vrijeme tzv. Arapskog proljeća ponašao u najmanju ruku nečasno prema onome što je trebao štititi. To je unijelo samo dodatnu konfuziju u cijelu priču. Egipat apsolutno ima moralno pravo tražiti povrat vlastite baštine, no gdje je granica? Tražiti da se vrati sve? Nešto? Što točno? Tko to određuje? Dobiva li Egipat time ili, zapravo, gubi međunarodnu prisutnost povratkom tih umjetničko-arheoloških ambasadora u muzejskim vitrinama?”, pita se Rafaelić. Međunarodno-pravni instrumenti koji bi mogli dovesti do obveznog povrata, odnosno masovne restitucije staroegipatskih artefakata, zapravo ne postoje.

Iako se to nerado spominje, sve su egipatske zbirke u svijetu rezultat šest okolnosti. To su nekad uobičajena podjela nalaza, gdje bi jedan dio ostajao u Egiptu a jedna davan muzeju koji je nalaze iskopao, zatim pokloni kojima je egipatska država stranim zemljama iskazivala zahvalnost za suradnju na važnim projektima, kupnja na dražbama, otkup, privatne donacije i - pljačka. “Svaki, baš svaki izloženi predmet mora u muzeju biti iz jednog od tih šest izvora”, govori Rafaelić. “To ne možete danas, naknadno, propitivati osim ako se radi o evidentnom kriminalu koji se dogodio nakon što je Egipat, ali i UNESCO, zakonski definirao da se više niti jedan pronađeni predmet ne smije iznijeti iz Egipta. Moramo biti svjesni da je prije malo više od stoljeća sve gore navedeno izuzev pljačke bilo legalno. Ne postoji retroaktivna penalizacija za ovakve stvari. Kako i koga sankcionirati zbog nalaza koji je neki Napoleonov vojnik uzeo iz Egipta i prodao ga početkom XIX. stoljeća Louvreu? Treba li vratiti sfingu s Peristila? Nju je Dioklecijan dopremio iz Heliopolisa u svoju palaču a da se nije opterećivao pravom zemlje kojom je vladao”, kaže.

Najpoznatiji staroegipatski artefakti na Hawassovom popisu za povrat svakako su kamen iz Rosette - bazaltna ploča iz 196. pr. Kr. na kojoj je isti tekst zapisan na hijeroglifskom, demotskom i grčkom pismu, što je omogućilo dešifriranje egipatskih hijeroglifa - zatim bista Nefertiti - skulptura legendarne kraljice iz XIV. stoljeća pr. Kr. koja je postala jedan od najprepoznatljivijih simbola staroegipatske umjetnosti - te zodijak iz Dendere, oslikani reljefni astronomski prikaz noćnog neba iz hrama božice Hathor. Ta tri slavna artefakta čuvaju se u Londonu, Berlinu i Parizu, a tamošnje vlasti ni ne pomišljaju na njihovo vraćanje u postojbinu. Ima li Egipat pravne argumente za njihov povrat? “Niti jedan”, kaže Rafaelić. “Kamen iz Rosette našli su slučajno Francuzi, oteli im Britanci i zaključali u British Museum. Trebalo bi ga, dakle, prvo vratiti u Pariz. Zodijak iz Dendere je čista Hawassova izmišljotina: čemu tražiti to kad imate npr. slavnog pisara iz Starog kraljevstva koji je za Egipat puno važniji? Nefertiti je najkompleksniji problem.

On se ‘vuče’ više od stoljeća i tu zakoni Egipta, Njemačke, EU-a, AU-a, ne mogu baš ništa. Bista se pravno, zapravo, ne može vratiti. O njenoj restituciji napisana je i knjiga pravnika koji su zauzeli suprotna stajališta i razradili slučaj. Rezultat je bio čudesan: obje su strane imale apsolutno pravno uporište i za i protiv povrata. Svojevremeno su je Goebbels i Goering htjeli vratiti, no Hitler nije. Angela Merkel nije ju htjela vratiti, vlada Olafa Scholza jest. Rezultat je i dalje isti. Kraljica sjaji u Berlinu i sve je češće politička igračka”, govori Rafaelić.

Kako bilo, veličanstveni novi GEM, sa spektakularnim ulaznim atrijem u kojemu je izložena 11-metarska statua faraona Ramsesa II., desecima golemih dvorana za stalni postav i povremene izložbe, s dječjim odjelom i konferencijskim centrom te - ne najmanje važno - vrhunskim stručnjacima, najsuvremenijim restauratorskim odjelima i skladišnim prostorima, trebao bi promijeniti percepciju prema kojoj Egipat nema kapaciteta čuvati vlastitu baštinu. S time se slaže i Daniel Rafaelić.

“Često se moglo čuti na Zapadu kako su Egipat i brojne druge afričke zemlje posve nesposobne brinuti se za vlastitu baštinu. Iako je to, nažalost, točno za zemlje kojima je dugotrajni rat uništio osjećaj vlastitog identiteta, pa su se okrenuli pljački i uništavanju vlastite baštine - Sudan je najeklatantniji primjer - Egipat je tu stožerni primjer uspješnosti. Konačno, mi pričamo o nedavnoj krađi jedne egipatske narukvice, a u isto vrijeme u Louvreu popljačkani su dragulji carice Eugenie. Privatni kolekcionari, nažalost, najčešće financiraju otuđivanje tuđe baštine kako bi ona resila njihova privatna zdanja. Najglasniji protivnici restitucije su upravo oni. S druge strane, bez jasnog i nedvosmislenog zakonskog okvira teško da se može mnogo napraviti. Deklarativno osuđivanje je samo poticaj daljnjoj pljački, krađi pojedinih artefakata bez razumijevanja i uvažavanja njegovog šireg konteksta - a tome nas je ipak naučio Indiana Jones.”