Djeluje nestvarno. Prizori plamena koji guta jedan, drugi pa treći kat, ubrzo cijeli toranj Vjesnika, jedan od zaštitnih znakova vizure Zagreba, šokirali su noćas Hrvatsku. Zgrada od 67 metara i 16 katova, svečano otvorena na uglu Savske i Slavonske ulice još 1972. godine, planula je kao šibica. Vatrogasci tu nisu mogli ništa, pišu 24sata.  

Ovako je 1970. o izgradnji Vjesnikova nebodera izvještavao Večernji list:

“Od sivog betonskog skeleta koji se već godinama ističe u južnoj panorami Zagreba, ‘Vjesnikov’ je neboder u cigli u dvadesetak dana izmijenio izgled i odjeven u staklenu fasadu smeđe i narančaste boje uvrstio se u red ‘evropskih ljepotica’. Naime, ovakvi materijali za fasadu najsuvremenija su rješenja koja se trenutačno koriste - riječ je o specijalnim vrstama stakla koje u ovoj izvedbi odbijaju veći dio toplinskih zraka dok svjetlo gotovo nesmetano propuštaju.”

Imao je specijalnu, za ono vrijeme nevjerojatno naprednu fasadu od dvije vrste stakla - “stopray” za prozore i “colorbel” za parapete iz Belgije.

"Tijekom godina kružile su glasine da je došlo do propusta pri gradnji temelja i da se toranj naginje kao posljedica poplave 1964. godine. Pravi razlog kašnjenja bilo je nastojanje da se osigura novac za suvremenu opremu. Za gradnju nebodera, tiskare i opremanje redakcije bio je uzet i kredit kod Privredne banke", pisao je Jutarnji list. "Arhitekt Antun Ulrich, autor projekta za izgradnju “modernog grafičkog kombinata opremljenog najsuvremenijim strojevima” kako je najavljivana gradnja 1960. godine, nije bio zadovoljan ni zbog otezanja gradnje niti suradnjom s investitorom. U prvonagrađenom natječajnom projektu iz 1956. godine predložio je skladnu kompoziciju visokog uredskog nebodera izraslog iz baze proizvodnog, tehnološkog i pogonskog trakta, koja je u izvedbenoj fazi doživjela znatne izmjene, osobito u proporcijama. Vjesnikov neboder konačno je dovršen i “pušten u pogon” 1972. godine."

Obitelj Ulrich bila je inače dobro znana u Zagrebu, pisao je Jutarnji.hr. Njegov otac bio je krajem 19. stoljeća vlasnik staklarne i radionice za uokvirivanje slika u Ilici 54, koja je od 1909. godine, preseljenjem u Ilicu 40 postala Salon Ulrich, okupljalište intelektualaca i umjetnika, osobito slikara.

Umjetnički mecena Uhlrich

Obitelj Ulrich kupila je oko 1900. godine kuću u Mesničkoj 25 u kojoj im se 1902. godine rodio mlađi sin Antun. On je kao mladić odrastao okružen umjetnicima jer su se u salonu Ulrich okupljali i formirali mnogi velikani hrvatskog slikarstva, većini je Antunov otac bio mecena i zapravo je bio jedan od prvih galerista na Balkanu. Tu su izlagali Miroslav Kraljević, Menci Klement Crnčić, Vladimir Becić, Ljubo Babić, Bela Čikoš Sesija, Mihovil Krušlin, grupa Proljetni salon, češki ekspresionisti, kao i umjetnici okupljeni u skupini Zemlja te prvi predstavnici Hlebinske škole, pisao je Globus.

Nakon srednje škole Antun Ulrich studirao je u Beču na Kunstgewerbeschule kod Josefa Hoffmanna. kao diplomirani arhitekt Ulrich 1927. se vraća u Zagreb, i u svom rodnom gradu počinje primjenjivati suvremene arhitektonske zamisli internacionalnog stila. Jedna od prvih realizacija bio je drveni Veslački dom Uskoka na Savi iz 1931. godine. Taj dan, desetljećima kasnije, 90-godišnji Ulrich veslačima iz njegova nekadašnjeg kluba opisao je riječima: “Risal sam brzo, popodne, posle posla a kad sam bil gotov, Joža Seissel i šef Hribar su rekli da ni loše. Napravili smo ga skup s grupom tesara i uz financijsku potporu brata Ede i prijatelja za 18 dana.”

Uoči Drugog svjetskog rata bio je angažiran na gradnji bolnice Rebro, koja je bila dovršena 1944. godine, a za vrijeme rata bio je ugrožen jer je bilo poznato da pripada slobodnim zidarima. A oni su u NDH bili u nemilosti kao i Židovi, Srbi i komunisti. O njegovu pripadništvu slobodnim zidarima u loži Pravednost danas se malo zna.

U Zagrebu od 1953. vodi projektni biro Ulrich, kasnije Oblik. Šezdesetih godina projektirao je i izveo kompleks Bolnice JRM u Splitu. Privatno, volio je spartanski izgled prostora u kojem je stanovao. Njegova bi se supruga jedva izborila da stavi vazu ili neku zdjelu u prostoriju. Imao je umjetničke slike koje je naslijedio od oca, ali sve ostalo bilo je hladno. Arhitekta Ulricha prijatelji su zvali Tunč, pisao je Globus. 

Ulrichov neboder ubrzo je postao poznat kao "Vjesnikov" i više od obične zgrade. Gotovo pola stoljeća, ovaj stakleni div bio je epicentar medijske moći, tehnološkog napretka i kulture, simbol vremena u kojem je pisana riječ imala snagu oblikovati društvo. Njegova prepoznatljiva fasada priskrbila mu je popularni nadimak "Čokoladni toranj", no priča koja se krije iza smeđih staklenih ploča govori o usponu i padu jedne od najvećih medijskih kuća u ovom dijelu Europe.

SF toranj

Ideja o stvaranju centralnog mjesta za jugoslavensko novinarstvo rodila se početkom 1960-ih, u vrijeme intenzivne urbanizacije i industrijskog rasta. Projektiranje je povjereno cijenjenom arhitektu Antunu Ulrichu, dok je za konstrukciju bio zadužen M. Fijember. Proces izgradnje i opremanja trajao je punih devet godina, od 1963. do 1972. godine, a rezultat je bio objekt koji je postavio nove standarde u poslovnoj arhitekturi.

Inspiriran elegantnim i funkcionalnim linijama njujorškog nebodera Lever House, Vjesnikov neboder donio je dašak svjetske metropole u Zagreb. Visok 67 metara, sa 16 katova i visokim prizemljem, dominirao je vizurom grada. Njegova fasada, izvedena u reflektirajućem narančastom i smeđem mat staklu, u to je vrijeme predstavljala vrhunac tehnologije i dizajna. Skeletna konstrukcija od armiranog betona, oslonjena na sedam masivnih ploča koje se stanjuju prema vrhu, omogućila je fleksibilan i otvoren tlocrt, savršen za dinamiku užurbanih novinskih redakcija.

U trenutku otvorenja, Vjesnikov neboder nije bio samo arhitektonski impresivan, već i tehnološki najnapredniji medijski centar u regiji. S pravom je nosio titulu prvog novinarskog tornja, opremljenog inovacijama koje su tada zvučale kao znanstvena fantastika.

Jedan od najfascinantnijih sustava bila je pneumatska pošta. Mreža cijevi pod tlakom povezivala je sve ključne odjele – od redakcija i stenodaktilo servisa do tiskare u podnožju zgrade. Poruke, tekstovi i fotografije putovali su zgradom brzinom zraka, omogućujući nevjerojatnu efikasnost u proizvodnji vijesti. Na vrhu nebodera nalazila se "šuma" specijaliziranih antena koje su osiguravale izravnu vezu sa svim svjetskim novinskim agencijama, televizijom i PTT-om, čineći Vjesnikov kompleks globalnim informacijskim čvorištem.

Neboder na Slavonskoj aveniji 4 bio je mnogo više od poslovnog prostora; bio je to "grad u malom" koji je živio 24 sata dnevno. U njegovim su se uredima stvarale novine i časopisi koji su obilježili generacije. Tu je bio dom ne samo dnevnog lista Vjesnik, već i najtiražnijih izdanja poput Večernjeg lista i Sportskih novosti.

Iz tiskare su izlazili i kultni magazini kao što su Studio, Start, Arena, Svijet i Vikend, svaki od njih ostavljajući dubok trag u popularnoj kulturi. Mnogi su odrastali uz stripove poput legendarnog Alana Forda, koji su također tiskani unutar ovog kompleksa. Bilo je to mjesto gdje su radili najbolji novinari, urednici, fotografi i dizajneri, stvarajući sadržaj koji je informirao, obrazovao i zabavljao milijune čitatelja diljem bivše države.