Nakon što je predsjednica Republike Hrvatske, vjerna svojim predizbornim obećanjima (da li baš svima?) uredno izbacila (predala zagorskim muzealcima) iz svoje rezidencije bistu Josipa Broza Tita, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske reagirao je, odbijajući njezino već dogovoreno pokroviteljstvo nad proslavom sedamdesete obljetnice pobjede u Drugom svjetskom ratu.

Savršeno logično: trebala bi se slaviti pobjeda onih kojima je vrhovni zapovjednik bio taj isti Josip Broz Tito, koji sada nije dostojan da u obliku biste bude u uredu hrvatske predsjednice, jer ga ona ‘smatra diktatorom’. Mogli su antifašisti kao dodatni razlog navesti i njezino pokroviteljstvo nad onime što se naziva komemoracijom kod Bleiburga, ali nisu.

Na njihovu je odluku, međutim, promptno reagirala Predsjednica, putem svojega glasnogovornika, poručivši kako ‘potječe iz obitelji koja je također sudjelovala u povratku Rijeke, Istre i Dalmacije matici Hrvatskoj, ali se nikada neće složiti s izjednačavanjem cjelokupnog antifašističkog pokreta u Hrvatskoj s Josipom Brozom kojega smatra diktatorom, a što je sukladno i rezoluciji Vijeća Europe o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima’.

I ako do toga trenutka nekome još možda nije bilo jasno, da Predsjednica ima problem, i to veliki, sada bi mu to trebalo postati kristalno jasno. Ona, naime, ima problem s (ne)poznavanjem povijesnih činjenica, a Hrvatska ima, odnosno imat će, problem s njezinom politikom koja nužno vodi u sve dublje i opasnije podjele unutar društva u Hrvatskoj (što je možda, s druge strane, i krajnja svrha te politike).

KGK naime pokušava podijeliti antifašizam. Slijedeći oprobanu staljinističku metodu ona želi odvojiti ‘zdrave snage’, u ovome slučaju ono što naziva hrvatskim antifašizmom, od onoga tko je organizirao i uspješno vodio, te doveo do pobjede antifašističku borbu (u Hrvatskoj i Jugoslaviji), ali kojega ona, ne zaboravimo, smatra diktatorom, negirajući mu tom kvalifikacijom aureolu jednoga od najuspješnijih vođa pokreta otpora protiv naci-fašizma i jednoga od nedvojbeno najznačajnijih svjetskih državnika druge polovice 20. stoljeća.

Takvu diferencijaciju pokušao je svojedobno provesti i Staljin, pozivajući ‘zdrave snage’ u Komunističkoj partiji Jugoslavije da zbace Tita i one koji su ga podržavali. Izazvao je, međutim, samo homogenizaciju goleme većine naroda (kako u Hrvatskoj, tako i u ostalim dijelovima Jugoslavije) na Titovoj strani, ali i inicirao unutarnje razračunavanje s relativno malim brojem ‘tvrdih staljinista’, što je - u krajnjoj liniji - dovelo i do Golog otoka (ali što nije nikakva izlika da bi se opravdalo ono što se tamo događalo).

Gospođa Predsjednica kao da ne poznaje povijest Drugoga svjetskog rata, mada ističe ulogu svoje obitelji u njemu. Naravno, bilo bi potpuno suvišno pitati je pod čijim su se zapovjedništvom (vrhovnim) borili pripadnici njezine obitelji jer ona to dobro zna, ali jednostavno ne želi znati. Drugim riječima, ona svjesno prekraja povijest.

Grub izraz, ali boljega i prikladnijega nema. Tita se naime - objektivno gledajući - ne može odvojiti od antifašizma i antifašističke borbe - ni u Hrvatskoj, ni u tadašnjoj Jugoslaviji, ali ni u svijetu. Naprosto - ne može.

Jer, antifašističke borbe ne bi bilo bez Tita i Komunističke partije kojoj je on stajao na čelu, koliko god da je istina kako većina boraca Narodno-oslobodilačke vojske nisu bili komunisti. Pa zar bi Francuzi prigodom obilježavanja sedamdesete obljetnice invazije u Normandiji prošle godine bez razloga u prizorima evociranja Drugog svjetskog rata od svih evropskih vođa pokreta otpora izabrali baš Tita, pokazujući njegovu fotografiju na golemom panou?

Potom, gospođa predsjednica pokazuje iznenađujuće nepoznavanje značenja pojmova s kojima tako olako barata. Na stranu sada što je formulacija ‘za mene je Tito diktator’ u najmanju ruku diskutabilna, jer - u krajnjoj liniji - koga zanima njezino osobno mišljenje? Stvari su ili ovakve, ili onakve, a nisu takve, kakve su ‘za nekoga’; baš kao i ljudi.

Drugim riječima: Tito je ili bio diktator, ili to nije bio. Pa da vidimo što znači pojam ‘diktator’. Po Klaićevom rječniku stranih riječi diktator je (izuzmemo li definiciju što se odnosi isključivo na stari Rim) ‘apsolutist, silnik, tiranin, samodržac; čovjek koji vlada s neograničenom vlašću’.

Svatko, tko nije zaveden političkom propagandom, svatko tko čvrsto stoji na platformi nepobitnih činjenica, složit će se s konstatacijom da, u smislu navedene definicije, Tito nije bio diktator. Niti je bio apsolutist, niti je bio samodržac, niti je vladao s neograničenom vlašću, pa slijedom svega toga - i da je htio - nije mogao biti ni silnik i tiranin.

Nesporno je: režim uspostavljen u Jugoslaviji (što znači i u Hrvatskoj) bio je u Titovo vrijeme autoritaran, zasnivao se na vlasti i monopolu na vlast jedne partije, a Tito je bio taj koji je stajao na njezinome čelu.

No, on je uvijek, ama baš uvijek, donosio odluke i upravljao oslanjajući se na kolektivna tijela: politbiro Partije, Centralni komitet, predstavnička tijela, počevši s ‘ratnim parlamentom’, Antifašističkim vijećem narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), a u ratu na Vrhovni štab.

Da, imao je iznimni autoritet i ugled i, da, njegova je riječ imala veliku težinu. Autoritarni je vladar nesumnjivo bio, ali isto tako nesumnjivo diktator nije bio. Gospođi predsjednici to kao da nije jasno, odnosno ona lijepu etiketu, a da ne zna njezino pravo i puno značenje.

I napokon: pozivanje na famoznu rezoluciju Vijeća Evrope. Ostavimo po strani činjenicu da je ona izglasana vrlo malim brojem glasova, jer u trenutku glasanja u dvorani je od više od sedam stotina zastupnika bilo prisutno manje od dvije stotine, pa se onda u tome već malome broju jedva skrpala većina potrebna da rezolucija bude donesena.

Kažemo: ostavimo po strani tu činjenicu, mada i nju treba znati i imati u vidu, kada se netko na tu rezoluciju punim ustima poziva. Zanimljivije je, međutim, da je zapravo riječ o rezoluciji kojom se naprosto osuđuju totalitarni režimi, što jest bio uvod u zlosretno izjednačavanje komunizma i fašizma (toliko priraslo srcu povijesnim revizionistima), ali nikako nije bila isključiva osuda tzv. komunističkih zločina.

I kada se takva omaška potkrade u izjavi što je objavi ured predsjednice Republike Hrvatske, onda to nije omaška. Onda je to namjera, i to namjera da se - hajde da se našalimo - lepršavom interpretacijom rezolucije Vijeća Evropa nađe pokriće na politiku za koju se pokriće ne može naći.

Predsjednica pokazuje čvrstu namjeru da, barem u nekim stvarima, bez kolebanja (a rekli bismo i bez pretjeranog razmišljanja) krene putem prekrajanja novije povijesti ne samo Hrvatske. Jer, Tito i antifašistička borba što ju je on vodio (a u kojoj su, kako kaže KGK, sudjelovali i članovi njezine obitelji) dio su i evropske, i svjetske povijesti.

Dio su neprolazne i nezaboravne epopeje u kojoj se civilizirani svijet odupro najvećoj prijetnji svemu onome što su bile vrijednosti toga svijeta: naci-fašizmu. I u kojoj je civilizirani svijet pobijedio. Na strani pobjednika bio je i maršal Tito. Tako su ga prihvatili i tako su ga tretirali.

O državničkoj dimenziji koja je izrasla u desetljećima što su slijedila najbolje je govorio njegov pokop. Jer, onih dvjestotinjak svjetskih državnika koji su došli na taj posljednji ispraćaj, valjda su ipak znali kome su i zašto došli.

To je istina i nikakve olako izrečene kvalifikacije, kao i nikakvo micanje bista, spomenika, ili preimenovanje ulica i trgova na tome ništa neće promijeniti. Predsjednica bi to trebala shvatiti. U suprotnome, ona zaista ima problem. Ali, imamo ga i svi mi, ima ga Hrvatska.

Tekst je objavljen na portalu Novosti.