Moje oduševljenje Biblijom možda je bezbožničkog karaktera. Ali sigurno nije nešto što bi se uklopilo u religijske okvire i kvalificiralo me kao uzornog vjernika. Moja primarna kvalifikacija je inženjer za priču. Pričom se bavim tako da je ili kreiram, ili razmontiram pa proučavam, ili pokušavam drugima barem natuknuti čari umijeća pisanja. Pisac, znanstvenik i predavač u meni se miješaju i trostruko klanjaju onome tko stoji iza te priče nad pričama. Njeno trajanje, doseg i unutarnje kvalitete u svakom piscu bude zavist. Inspirirati milijune ljudi i nadživjeti dvije, tri tisuće godine može samo Pisac s velikim P. Ne zamjerite ako mi se ovaj detalj u pamćenju iskrivio, ali ostao mi je takav u sjećanju. Možda sam ga i izmislio. Ovako izgleda pa ga uzmite kako želite: pred kamerom stoji Žarko Puhovski i govori kako nije vjernik, ali da jest, Bog bi bio njegov najdraži ili najbolji pisac. I doista, u tom tekstu sabijeno je toliko žanrova, jezičnih majstorija, misli i poruka da se čak i bezbožnik može nakloniti. Ako ne sili koju ne priznaje, onda barem vještini pisanja. Milivoj Solar, veliki teoretičar i čitatelj (a u ovom sam siguran jer je to nekoliko puta izgovorio na predavanju), kaže da je za njega vrhunsko djelo svjetske književnosti - Knjiga o Jobu. A njen pisac, prema tome, klasik. Taj Pisac može biti zajednica, neki kolektiv koji je gomilao riječima predočene slike s koljena na koljeno, može biti nekolicina iznimno nadarenih pojedinaca, a može biti i tajanstvena sila koja je progovorila kroz odabrane. Bilo kako bilo, autoru se ne možemo vraćati. Ali možemo mjestu otkud je sve poteklo. Pa i to mjesto sudjeluje u autorstvu, ono je upisano u tekst, ali ga je istovremeno i djelomično pisalo. Upravo to je bio moj razlog posjeta Izraelu.

A opća slika središta priče nad pričama, Jeruzalema, kameni je dlan. Kad se grad rastvori pred posjetiteljem i kad mu se bezlična riječ s papira oprostori, prostre pred njime, upravo mu se takva pričini. Kao uzdignuti kameni dlan. Tlo grada povišena je skupina brežuljaka, i na sve strane, pa posebno na istočnu, obrušavaju se suhi obronci koji se ljeti pretvaraju u mrtvu pustinju. Neugodna, beživotna i surova zemlja odabrana je u davna vremena suparničkih židovskih plemena od strane prvih kraljeva samo iz jednog razloga - zato što je ničija. Kao neutralna točka koja ih je trebala ujediniti. Na istok se pustinja obrušava čak s jeruzalemskih 700 metara nadmorske visine na minus 400 metara podmorske dubine. Strmoglavi je to spust koji pad činim laganim, a uspinjanje tom svetome mjestu krvavo teškim. Putokaz i crkvica u spomen epizode o dobrom Samaritancu na toj strmini pokazuju da su se, unatoč tome, ljudi penjali. Probijali kroz kamenu pustoš. I da ih pritom nije vodila snaga, nego dobrota. Ali to bi sad već bila priča u priči. A njih je (mrtvo) more. I sve razgolićuju život na ono osnovno. U Jeruzalemu, brežuljkastoj kamenoj uzvisini. Kvrgavom staračkom dlanu koji je umorna ruka podignula da pruži drugima na uvid što je život.

Na kamenu sve vrije. Komešanje, redovi, nadvikivanje. Život u punoj snazi, tamo gdje ga nitko ne bi očekivao. Ovdje ljudi odronjavaju kamene planine, ispiru tlo natopljeno morskom soli, vuku kilometarske cijevi koje kap po kap natapaju usamljene palme. A sve je protiv njih. I zemlja, i zrak, i sunce. Svejedno, život vrije u tolikoj mjeri da lokalni stanovnici imaju naziv za to stanje. Balagan. Jednostavan prijevod bi bio kaos, ali to je onaj kaos koji je dobar, poželjan, onaj koji znači vrevu koja nije nikakav poremećaj, nego (pravo) stanje života. To nije naš kaos koji označava rušenje reda, nego baš suprotno, onaj koji uspostavlja. Red je mrtvilo, život mu izmiče. U stapanju svega u jedinstveni kaos imaju i ruke bogova. Guraju se po trojica pod jedan krov. Bivši hram je bazilika, pa džamija - Baziliku Svetoga groba gdje je Isus pokopan ili Baziliku Rođenja Isusova održavaju katolički, pravoslavni, armenski svećenici. Jedna od suputnica spominje pravoslavlje iskrivljenog lica, naša pratnja Ivan Dvoraček, salezijanac iz Požege, koji nas na zamolbu prijateljice vodi Isusovim stazama, strogo je opominje - ovdje nema razlike. Svi smo jednako mali pred Istim. Grli svog pravoslavnog brata, kaže, duša od čovjeka i zajebant, prije nego što nas uvodi unutra. U crkvu do koje smo došli kroz zidove, kontrolne punktove, stražu s prstom na obaraču, gnjevne mještane sa slikom nedavno ubijene palestinske novinarke... Samo korak izvan crkve i u svijetu smo gdje se sve nepostojeće razlike strostruko umnožavaju. Crkva je ovdje najsigurnije mjesto.

Opet o kamenu. I o Bazilici Svetoga groba. Sve je njeno daleko od autentičnog, njene zidine su naslage koje su se polagale nakon svake tragedije. Nekoliko puta je grad bio sravnjen sa zemljom. I nitko se više ne oduševljava zidinama, kulama, svodovima, freskama, oltarima... Sve je suvišan, unaprijed propao, pokušaj da se čovjek ispriča za prethodno rušenje. Naslagalo se toga tijekom stoljeća, sad se razgrće. Ispod gornjeg oltara Golgote, niže kapelice uskrsnuća, imitacija ploče koja asocira na onu na kojoj je položeno tijelo da se premaže prije groba. Ispod svega toga ljudi tragaju za kamenom. Kamen je jedini pravi svjedok. Duboko ispod, strmim stepenicama, ostatak je izvornog kamena, duboke stijene - izravnog svjedoka. Dvije su rijeke ljudi. Jedni hrle da se slikaju pored kapelice, crkve u crkvi, na mjestu groba. Da im pozlaćeni okviri i svijećnjaci ukrase pozadinu fotografije. Drugi se spuštaju u podnožje da dotaknu kamen. I ničeg tu nema od dekoracije, samo gola stijena presvučena staklom. Nema se tu pred čime slikati. Samo dotaknuti i osluhnuti stijenu koja pamti i govori.

Naš salezijanac Ivan, preuzevši nas od grabežljivih vodiča i njihove suhe faktografije, vodi nas, ili bolje reći spašava, od grada, spušta u udolinu i onda tjera da se uspinjemo na Maslinsku goru. S tog mjesta smirenja puca pogled na grad, zlatnu kupolu, zidine hrama. Na balagan koji tamo vlada. Uvodi nas u Getsemanski vrt gdje dotičemo masline-nasljednice drevnih maslina gdje je Isus prvi put prolio suze znajući što ga čeka i gdje su ga izdali. Salezijanac nam tu govori neobičan govor o samoći. Ništa iz turističkog vodiča, ništa iz Evanđelja. Nego o tome kako je svaki čovjek na kraju sam. Suza stoji na početku i na kraju njegova života. I nešto od te samoće i težine spušta se nad nas dok gledamo na grad i mjesto suđenja, te zamišljamo stazu kojom je odvođen. Malo poviše tog mjesta je sagrađena crkva Dominus flevit (ili "Gospodin je plakao"), mala crkva visokog ljevkastog svoda niz koji se spušta tanka zraka sunca baš poput suze. A pored vrta Bazilika agonije koja, začuđujuće, ima prekrasno vedar modrikasti svod. Jer agonija nije kraj, samo prijelazno stanje. Za obje kreacije zadužen je talijanski umjetnik Antonio Barluzzi, poznat kao "arhitekt Svete Zemlje". I tu opet prizivam iskrivljeno sjećanje, riječ koja mi zvoni u ušima dugo i koju (možda pogrešno) pripisujem mostarskom profesoru Mili Lasiću koji je rekao da je on "kulturni kršćanin". Što će reći, bez obzira na to jeste vjernik ili niste, ali ostati gluh na ljepotu koju su kreirali ljudi inspirirani vjerom znači biti oštećen na nekakvo čulo ili osjet bitan za čovjekovo ispunjenje.

Od groba do mjesta odrastanja, od Jeruzalema do Nazareta, vozimo se kroz povijest unatrag. Taj povratak prema početku prati i krajolik. Od pustinje gdje je sve već odavno mrtvo odlazimo u Galileju, oazu u kojoj se priroda upravo rađa. Pijesak ustupa pred grmljem i visokom travom, put je dug kao da se vraćamo vremenu nastanka svega. Da bi nas dočekalo razočaranje. Ničega posebnog, veličanstvenog i trajnog u Nazaretu nema. Kao što je pijesak ustuknuo pred travom, tako pitoreskne slike Isusova djetinjstva među kamenim ulicama uzmiču pred divljom gradnjom, spletovima kabela i klima-uređaja na zgradama, nadozidanim balkonima... Osim jedne velike, ipak novije, građevine - Bazilike Navještenja. A nju čovjek pamti jer je to jedina crkva u kojoj se, umjesto molitve, može čuti žubor vode. Pored glavnog broda, u pokrajnjoj niši, poseban je manji oltar iza kojeg je izvor. Nema boljeg simbola života od toga. Dakle, izvan nje, uzalud je tražiti po nizovima nazaretske divlje gradnje. Ono što je posebno Nazaret ne nosi na fasadi, nego među svojim ljudima. Ovo je jedno od rijetkih mjesta gdje se mogu vidjeti mlade djevojke sve tri vjere kako pod ruku odlaze do obližnje trgovine ili mjesta sastajanja. Nad njihovim glavama nizovi su crnih i bijelih bojlera, pomiješani. U crnima poput bačve grije se voda za palestinska kućanstva, u suvremenim bijelima za židovska.

Nedaleko od Nazareta, prema Galilejskom jezeru, sve dublje tonemo u sasvim drugi svijet. Oko se teško prilagođava na bogatstvo zelenila i boja, zjenica se uvlači u sebe od straha da bi se sve opet moglo rasplinuti u pustinjski pijesak kao iluzija. Uz nepregledno jezero koje zovu morem te rijeku Jordan pružaju se livade, cvjetna polja, šume rijetkog visokog drveća i kameni ostaci nekad brojnih naselja. Isus je odabrao ovo mjesto za prve sljedbenike, prva čuda i prve propovijedi. Na obali Galilejskog jezera je ribario prve sljedbenike među ribarima. Jezero i obalu spajaju neobične crne gromade vulkanskog kamenja. To su crni biseri - bogatstvo koje će uskoro postati prokletstvo. Čast koja će uskoro postati sramota. Svečani poziv za sudjelovanje zbog kojeg će svi biti otjerani u sramotni progon. To im je rekao i na Gori blaženstva. Obližnjem brežuljku iznad jezera s kojeg se pruža najljepši pogled na svijetu. Zato je tu crkva koja nema niti jednu fresku da smiruje i ukrašava crkvu. Umjesto njih, ona ima prozore koji gledaju s visoravni. Svijet oko nas je najljepša kreacija i freska. Na tome mjestu je Isus izgovorio osam blaženstava, kreposti i ostale vrline, koje će biti nagrađene, ali ne sad. Sad ih čeka progon. Samo ako se dobro čovjek zagleda s brda, u nizini vidi crno kamenje kao okružuje i masline i drveće, i svako ustvari raslinje koje predstavlja pokušaj ispunjenog života. Zlokobna je to poruka koju odašilju tamni biseri. Trebalo je, i moglo se, ostati u tom raju Galileje. I živjeti tako. Ne zadirati u vrelo grotlo pustinje, njegove niske prašnjave nastambe i jeruzalemske ogoljene brežuljke. Sve je moglo ostati ovdje. Sve osim pamćenja jer priča se ovdje ne bi dobro primila. Ova oaza bi je usisala u sebe. Trebalo je priču iznijeti na vidjelo.

Ljudi u izobilju kratko pamte i prihvaćaju stvari zdravo za gotovo. Tamo gdje su kamen, krv i psovka ljudi pamte i najmanje naznake nade i olakšanja. Povratak iz Galileje u Jeruzalem, iz bogatog zelenila u mrtvilo žute prašine, vraća nas u realnost gdje su patnja i mržnja sastavni dijelovi života. I to samo zbog toga što je čovjek čovjeku pakao. Izraelci Palestincima, Palestinci beduinima, kršćani Židovima, katolici pravoslavcima, radikalisti slobodnjacima, vjernici nevjernicima... Kontrolni punktovi između gradova, između jezika, između misli i navika. Slučaj je htio da se našoj grupi u obilasku Galileje pridruže i Srbi. Njih osam imalo je među sobom neobičnoga glasnogovornika - šezdesetogodišnjeg Nepalca Kopa koji je govorio tečnu, samo neopisivo ubrzanu, ekavicu. "Mi mogli s vama lepo na put, vi već imate plaćenog vodiča. Častimo kavom. Braća smo, sve je to Jugoslavija." Izgovorio je to u dahu. Kop je došao kao student u Titovu Jugoslaviju i ostao. Kad smo ga pitali je li ikad bio u Hrvatskoj, Kop je odgovorio: "Kako to mislite, nemam šta bit i dolazit, kad je sve to Jugoslavija, ja sam već tamo". Jedina građevina na koju je skočio kao opečen jest kad je vodič iz autobusa usputno uperio prst u daljinu spomenuvši nevažnu činjenicu kako se tamo održao sastanak Internacionale. Međutim, kad smo došli do rijeke Jordan, mjesta na kojem je krstio Ivan Krstitelj, Kop je prvi bez razmišljanja obukao bijelu košulju i uronio tijelo u svetu vodu tri puta, svaki put se prekriživši. Krštenje u svetoj rijeci ne traži svećenika ni posredovanje, vrijedi kao puni čin krštenja - i to je sva sreća po Kopa jer je pitanje koji bi od naših svećenika dao taj sakrament hinduističkom komunistu tako olako. I to je jedna vrsta Kopova evanđelja. Sve razlike se mogu uskladiti. Taj hinduist koji se klanja pravoslavnim bogovima, ekavac koji grli braću katolike, Jugoslaven na putu po Svetoj Zemlji, komunist koji se krsti u rijeci Jordan - ne vidi nikakav problem. U njegovu svijetu su sve razlike pomirene, i to pomirenje je glavna poruka Evanđelja po Kopu.

Tako je priča nad pričama zaživjela među nama. I inspirirala druge priče. Naš salezijanac, Ivan Dvoraček, na rastanku mi priča o Amosu Ozu. Mislim u sebi da čovjek koji nosi u sebi dvije takve priče ima dvostruko veću šansu da je dobar čovjek. Na izlasku iz grada, posljednji put osvrnuvši se, shvatio sam da smo mi oni koji su bitni. I priča u nama. Nikakve građevine, kule, zidine i oltari. A ta priča je priča o životu tamo gdje je sve protiv života. O miru tamo gdje je sve protiv mira. Jer ako priča tu preživi, preživjet će svuda. A činjenica da sad držim njene korice u rukama je dokaz da živi. I na kraju, na pitanje zašto je baš nastala na ovom prostoru, ostaje mi jedna mogućnost kao odgovor. Možda zato što se u ovom surovom pustinjskom kraju jedino pomoću priče i moglo preživjeti. Grad je nekoliko puta izbrisan s lica zemlje i građen ponovno. Priča je jedino izvorno što su mogli ostaviti. I ta priča je na kraju pobijedila. Upisala je život i suživot tamo gdje su oboje imali najmanje šanse.