Probudi se, Ružo, iz svoje konzervativne mračne noći!
Najpotresniji dio razgovora jest onaj u kojem Ruža govori o svojoj majci. Dok sjedi na udobnom kožnatom kauču među bordo jastučićima, u intervjuu novinarki, svoj životni put svodi na upečatljive rečenice vlastite biografije. Oči joj se napune suzama, gleda prema gore kako ne bi kliznule na lice, a onda duboko uzdahne pa ih suspregne kroz gorki smijeh, kako kamere ne bi zabilježile taj trenutak slabosti i istinske patnje koju godine neće umanjiti.
Iako Ružine majke vjerojatno već dugo nema, iako se sve ono o čemu Ruža priča dogodilo prije četrdeset godina, sjećanje na način na koji roditelji, majke gotovo jednako kao i očevi, slome svoju žensku djecu, ne izblijedi nikad. Rođena u obitelji s osmero djece, iz Bosne se doselila u Slavoniju kao petogodišnja djevojčica, a nakon toga u dobi od 15 godina odlazi u Kanadu. Otac je u to vrijeme bio u zatvoru, a djeca su bila više gladna nego sita pa je tek ondje, u dalekoj Kanadi, dobila priliku ostvariti ono što želi.
Na novinarkino pitanje kako to da se odlučila ići baš u policiju, Ruža iskreno odgovara kako je od malih nogu željela biti policajka, doista je željela samo to, a onda joj je trenutak s početka teksta majka rekla: ”Radije bih te vidjela mrtvu.” Novinarka instinktivno osjeća da tu leži priča, ona prava ljudska drama, pa ispituje dalje o tome kako su roditelji prihvatili to što je napravila po svom. Ruža iskreno i jednostavno odgovara da je otac u to vrijeme već preminuo, a da je majci lagala.
Prvo joj je rekla kako radi u trgovini, što je sasvim prigodno zanimanje za jednu ženu, a potom joj je, malo pomalo, kad bi majka dolazila u posjet, govorila o tome kako je policija dobra, pokušavala ju je smekšati, sve dok joj jednog dana nije odlučila reći istinu: ”Mama, ja sam policajka”. Na to je mama nešto progresivnije i obazrivije nego prvi put odgovorila: ”Pa jel’ nisi mogla naći neki pošteni posao”.
I onda ponovno smijeh, onaj koji pokušava prikriti davno usađen sram i postavljena ograničenja po rodnoj osnovi, onaj koji koristimo kad radimo nešto protiv vlastite prirode, a želimo to opravdati, ili kad pričamo iskreno, bez uljepšavanja o svojim roditeljima, znači ne baš lijepo. Rozin, pardon, Ružin put se u istom feminističkom ključu nastavlja dalje. Naime, u to vrijeme u Kanadi policija je u službi koristila velika vozila Ford Crown Victoria koja nisu imala klimu.
Ruža je gledala dečke kako se tijekom velikih vrućina lijepo voze na motociklima u majicama kratkih rukava, dok se ona kuhala u automobilu, pa si je onda, posve osnovano i zdravorazumski, rekla, a zašto ne bih i ja? Tako je Ruža bila prva žena u povijesti Kanade koja je u policijskoj službi vozila motocikl Harley-Davidson. Iz siromašne Bosne, preko ne puno bolje Slavonije, lažući roditeljima kako bi slijedila svoje snove, kršeći ograde patrijarhalnog društva, dogurala je do jedne od onih prvih u povijesti, baš kao iz feminističke čitanke.
Tad su u Vancouveru počeli snimati ”X-Files”, svojevremeno planetarno popularnu znanstveno-fantastičnu seriju s agenticom Scully koja raskrinkava paranormalne pojave. Glumica policajka trebala je skočiti s motocika. Kako to nije mogla napraviti, angažirali su Ružu, prvu u povijesti. Od tada je, nesuđena trgovkinja, pored nepoštenog policijskog posla, postala još i kaskaderka.
Nastavak na sljedećoj stranici...
U međuvremenu je u njezinoj zemlji započeo rat pa je posve logično, fabularno precizno, sposobna i neustrašiva Ruža postala dio osiguranja prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Ubrzo nakon toga, zloćudna ju je bolest vratila na liječenje u Kanadu, ne sumnjate, i nju je pobijedila, a kad se ponovno vratila u Hrvatsku, kre-nula je u borbu protiv opasnog lanca narkodilera, zbog čega su ona i obitelj često bili u opasnosti. Ruža je, razumije se, nabavila pištolj kako bi zaštitila sebe i bližnje.
Kad je zloglasnog Cvika, šefa narkoskupine, na osam godina spremila iza rešetaka, počela se baviti politikom u iskrenom nastojanju da nešto promijeni u društvu nagriženom korupcijom i kriminalom na najvišim razinama. Bivši predsjednik Ivo Josipović odlikovao ju je Redom Stjepana Radića za osobit doprinos u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala. Na izborima za Europski parlament 2014. godine preferencijalnim glasovima, s više od 100.000, izabrana je za zastupnicu.
Po tome možemo zaključiti da je veći dio života posvetila karijeri i živjela izvan rodno stereotipnih uloga zbog kojih se ovih dana mnogi dječaci diljem Hrvatske bude okupani znojem provjeravajući jesu li im noktići preko noći postali ružičasti. U ovoj poticajnoj i nesvakidašnjoj priči za mlade buntovnice, koja ima sjajnu i bogatu fabulu utemeljenu u stvarnosti, sad tek dolazimo do dijela koji nadilazi svaku fikciju.
Možda ste, s pravom, pomislili da je riječ o nekoj domaćoj inačici Rose Luxemburg (bez teorijske potkovanosti), jer u oba slučaja na početku su postojale samo dvije siromašne djevojčice nazvane po cvijetu. Obje su se rodile u vremenima i društvima u kojima žene nisu bile ravnopravne pa su ipak postale najbolje u poljima kojima dominiraju muškarci. Samo što u našem domaćem slučaju priča o Ruži Tomašić zadobiva, kao i u slučajevima agentice Scully, paranormalne obrise.
Naime, Ruža Tomašić je, nakon nesvjesnog feminizma i liberalizma, koje je djelima svjedočila cijeli život, postala predsjednica konzervativne stranke na rubu desnog političkog spektra. Na kraju spomenutog intervjua čak tvrdi da privatno i politički taj isti konzervatizam živi, dok u komunizmu vidi najljućeg neprijatelja. Tužno je i potresno bilo gledati toliki potencijal slobode i borbe kako kopni u hrvatskoj močvari izvrnutih vrijednosti.
Obeshrabrujuće je kako su zlobne konzervativne laži jedan pošten i težak život neustrašive žene, utemeljen na želji za ravnopravnošću, sputale u pljesniv i tijesan kaput tradicionalnih vrijednosti.
Jer sestra Ruža napravila je sve ono što su od kraja 19. stoljeća radile punokrvne sufražetkinje, odgajala se sama, lagala roditeljima, progutala njihov prijezir, slijedila suludi san kršeći rodne stereotipe, prva ikad sjela na Harley, životom štitila zakonski poredak i na kraju odjezdila u dugu, mračnu, konzervativnu noć dajući legitimitet njezinu trajajnju, uporna u nedostatku svijesti o vlastitom identitetu i stvarnim mogućnostima. Da zaista mijenja svijet.