Najpotresniji dio razgovora jest onaj u kojem Ruža govori o svojoj majci. Dok sjedi na udobnom kožnatom kauču među bordo jastučićima, u intervjuu novinarki, svoj životni put svodi na upečatljive rečenice vlastite biografije. Oči joj se napune suzama, gleda prema gore kako ne bi kliznule na lice, a onda duboko uzdahne pa ih suspregne kroz gorki smijeh, kako kamere ne bi zabilježile taj trenutak slabosti i istinske patnje koju godine neće umanjiti.
Iako Ružine majke vjerojatno već dugo nema, iako se sve ono o čemu Ruža priča dogodilo prije četrdeset godina, sjećanje na način na koji roditelji, majke gotovo jednako kao i očevi, slome svoju žensku djecu, ne izblijedi nikad. Rođena u obitelji s osmero djece, iz Bosne se doselila u Slavoniju kao petogodišnja djevojčica, a nakon toga u dobi od 15 godina odlazi u Kanadu. Otac je u to vrijeme bio u zatvoru, a djeca su bila više gladna nego sita pa je tek ondje, u dalekoj Kanadi, dobila priliku ostvariti ono što želi.
Na novinarkino pitanje kako to da se odlučila ići baš u policiju, Ruža iskreno odgovara kako je od malih nogu željela biti policajka, doista je željela samo to, a onda joj je trenutak s početka teksta majka rekla: ”Radije bih te vidjela mrtvu.” Novinarka instinktivno osjeća da tu leži priča, ona prava ljudska drama, pa ispituje dalje o tome kako su roditelji prihvatili to što je napravila po svom. Ruža iskreno i jednostavno odgovara da je otac u to vrijeme već preminuo, a da je majci lagala.
Prvo joj je rekla kako radi u trgovini, što je sasvim prigodno zanimanje za jednu ženu, a potom joj je, malo pomalo, kad bi majka dolazila u posjet, govorila o tome kako je policija dobra, pokušavala ju je smekšati, sve dok joj jednog dana nije odlučila reći istinu: ”Mama, ja sam policajka”. Na to je mama nešto progresivnije i obazrivije nego prvi put odgovorila: ”Pa jel’ nisi mogla naći neki pošteni posao”.
I onda ponovno smijeh, onaj koji pokušava prikriti davno usađen sram i postavljena ograničenja po rodnoj osnovi, onaj koji koristimo kad radimo nešto protiv vlastite prirode, a želimo to opravdati, ili kad pričamo iskreno, bez uljepšavanja o svojim roditeljima, znači ne baš lijepo. Rozin, pardon, Ružin put se u istom feminističkom ključu nastavlja dalje. Naime, u to vrijeme u Kanadi policija je u službi koristila velika vozila Ford Crown Victoria koja nisu imala klimu.
Ruža je gledala dečke kako se tijekom velikih vrućina lijepo voze na motociklima u majicama kratkih rukava, dok se ona kuhala u automobilu, pa si je onda, posve osnovano i zdravorazumski, rekla, a zašto ne bih i ja? Tako je Ruža bila prva žena u povijesti Kanade koja je u policijskoj službi vozila motocikl Harley-Davidson. Iz siromašne Bosne, preko ne puno bolje Slavonije, lažući roditeljima kako bi slijedila svoje snove, kršeći ograde patrijarhalnog društva, dogurala je do jedne od onih prvih u povijesti, baš kao iz feminističke čitanke.
Tad su u Vancouveru počeli snimati ”X-Files”, svojevremeno planetarno popularnu znanstveno-fantastičnu seriju s agenticom Scully koja raskrinkava paranormalne pojave. Glumica policajka trebala je skočiti s motocika. Kako to nije mogla napraviti, angažirali su Ružu, prvu u povijesti. Od tada je, nesuđena trgovkinja, pored nepoštenog policijskog posla, postala još i kaskaderka.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Jedini razlog zbog čega je eventualno g Ruža došla u Rrvatsku je upravo (retro domoljublje) konzervatizam, koji u Kanadi više ne funkcionira, a zadojenost se ne može mijenjati, jer ako to odbaci tko je, odnosno tko ste poštovana Ružo? a ... prikaži još!a da ne velim ovo postignuće u Ojro parlamentu, to u Kanadi nikad nebi bila... svaka čast za pokušaj eliminiranja drogomafije, ali ona državna, koja ju štiti, je ipak jača....