Okorjeli staljnisti i danas bez okolišanja tvrde da je Rusija pod Staljinom – jednim od najkrvavijih diktatora u povijesti, kojemu na dušu ide smrt desetaka milijuna ljudi - od 1922. do 1941. za više od četrdeset puta povećala proizvodnju strojeva.

Staljin je ruskog mužika, vele štovatelji, koji je dotad orao volovima, posjeo na traktor i tako, barbarskim metodama izvlačeći Rusiju iz barbarstva, omogućio otpor Hitleru. 

Desni ekstremisti u Njemačkoj i počesto se hvale kako je njihov Fuhrer – odgovoran za najkrvavije zločine ikad, među kojima plansko istrebljenje Židova, holokaust, nije usporedivo ni s čim - izgradio mrežu prometnica, savladao ekonomsku krizu, izmislio Volkswagen Bubu.

Pristaše Ducea - čiji su fašisti vršili teror od Etiopije do Paga - ponosno govore da je njihov Mussolini izgradio “autocestu Sunca”, mnogo kapitalnih zgrada u Rimu, da za njegova vremena, i jedino tada, talijanski vlakovi nisu kasnili...

Poglavnikove pristaše, koji svake godine za Blagdan nevine dječice uz misu zadušnicu obilježavaju njegovu smrt, ne mogu nabrojiti ništa slično.

Iza Ante Pavelića nije ostalo ništa što bi civiliziran svijet mogao priznati kao doseg. Ostali su rasni zakoni, konclogori, genocid, teror, pljačka, prodaja državnog teritorija, izvlačenje golemog dijela naroda na Bleiburg, savezništvo s Hitlerom: NDH se ne pamti uglavnom po tome, nego samo po tome, pa ipak kult poglavnika, premda realpolitički marginalan, nije odumro.

Evo što smjera Španjolska: 'Nosite ustaškog koljača Luburića sebi!'

Skupine sljedbenika povremeno mu, o povijesnim datumima, iskazuju privrženost, štovanje i ljubav. Jednu jedinu pozitivnu posljedicu njegove vladavine – nehotično jačanje narodnooslobodilačke borbe – oni mu, međutim, iz logičnih razloga ne priznaju.

Nezavisna Država Hrvatska u osnovi je bila izraz poglavnikovih političkih zamisli. One su bile jednostavne: fizička eliminacija Srba, Židova, Roma, komunista, pa i lijevih haesesovaca ili nekomunista koji su mu pružali otpor. 

“Ili se pokloni, ili se ukloni”, govorio je Mile Budak. Bila je to zemlja logora, prijekih sudova. Vješanja po kandelabrima. Bilanca njegova režima izreciva je naslovom jedne njegove knjige: “Strahote zabluda”.

Već u samom začetku, Pavelićev je režim krenuo s terorom. U srpnju 1941. ustaše strijeljaju deset komunista iz logora Kerestinec. U znak odmazde zbog ubojstva policijskog agenta Ljudevita Tiljka, Pavelić je strijeljao Božidara Adžiju, Ognjena Pricu, Otokara Keršovanija, Zvonimira Richtmanna i još šestoricu zatočenika. 

“Oni koji misle da će u hrvatskoj državi živjeti, a židovskom komunizmu i Moskvi služiti, moraju znati da će im glava pasti”, poručio je Pavelić.

No, Pavelić je uspostavio i sustav masovnih egzekucija u kojemu su stradali ljudi koji s politikom nisu imali nikakve veze. Njegovim stupanjem na vlast, ratna pozornica u Hrvatskoj – to de facto znači i Bosni i Hercegovini – postaje poprište najkrvavijeg rata što su ga ovi prostori ikada vidjeli...

U strahovito složenim odnosima, gdje su u prvom planu interesi Moskve, Rima i Berlina, sukob Zagreba i Beograda, komunista i antikomunista, poglavnikova je politika multiplicirala mržnje. A Pavelić je sve do početka rata bio marginalni ekstremist, čija se popularnost nije dala uspoređivati s Mačekovom.

Desetoga travnja 1941. – na dan kada je vojskovođa Slavko Kvaternik preko radija proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku - Pavelić se nalazio se u Pistoji, gradiću u blizini Firence. U opširnom razgovoru, Benitu Mussoliniju usmeno je obećao velike dijelove Dalmacije, otoke, zaleđe. 

Zadovoljan razgovorom, Duce je oslobodio njegove ustaše, 300 momaka interniranih na otoku Lipari. Transportirao ih je u Toskanu, odjenuo u odore – nisu sve ni bile iste - i naredio povratak u Hrvatsku.

Trebao je to biti njegov osobni trijumf. Jedanaest godina nakon odlaska u emigraciju, u zemlju se trebao vratiti kao osloboditelj. No, Pavelić je strepio. Njemačka je, naime, naveliko kombinirala sa svojim favoritom, dr. Vladkom Mačekom.

Prvak HSS-a, kojeg je milijunska masa pristaša zvala “Vođo”, bio je prvi kandidat za šefa Nezavisne Države Hrvatske. No, karizmatični šef HSS-a ustrajno je odbijao prihvatiti tu zadaću. Točno je procijenio da će Sile osovine izgubiti rat. Nije se htio kompromititrati. 

Pavelić je znao da mu je Maček konkurencija. I dan kasnije, 11. travnja, Pavelić ponovo odlazi u audijenciju Mussoliniju, koji se žarko zanima za vjerodostojnost njegovih obećanja o ustupanju teritorija. Hrvatska je dugo bila predmet igara Sila osovine, Njemačke i Italije koje su - iako saveznice - imale različite, pa i suprotstavljene interese.

von Horstenau Hitlerov časnik: "Povraća mi se od Pavelića"

Nijemci su na Balkanu htjeli imati samo mir kako bi mogli ratovati u Rusiji. Talijani su pak htjeli zemlju. Hrvatska je bila između čekića i nakovnja.

Pavelić je bio kao na iglama. U ruci je imao ono za što se cijeli život borio - formalno neovisnu državu i vlast u njoj - ali po zastrašujuće visokoj, a kako se opravdano bojao, možda i neizdrživoj cijeni. Hoće li u Hrvatskoj biti primljen kao osloboditelj ili kao izdajnik? 

Bilo je: sad ili nikad. Mussolinija je, s druge strane, zabrinjavalo to što nije dobio pismena jamstva da će Italija dobiti željene teritorije. Nakon dugog boravka u emigraciji, vođa ustaša je pristao jer je to bilo ostvarenje njegova sna... 

“Narod koji nije kadar podnijeti žrtvu”, rekao je, “nije kadar ni živjeti!”

Ante Pavelić je – mnogi to ne znaju – Bosanac, a ne Hercegovac. Rođen je 14. srpnja 1889. godine u Bradini pored Konjica. Mjesto je oduvijek bilo većinski srpsko, no Pavelićev otac, Ličanin iz Krivog Puta pored Senja, došao je tamo raditi na izgradnji pruge pa se obitelj doselila s njim.

To selo, smješteno u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, uglavnom je razoreno u zadnjem ratu. Pavelić je prva slova naučio u mektebu, islamskoj vjerskoj školi, a građansko obrazovanje – gimnaziju i fakultet – završio je u Travniku, Karlovcu i Senju.

Fakultet je završio u Zagrebu. Već 1918. godine oženio se Marijom Lovrinčević, famoznom “Marom” koja je navodno bila židovskog podrijetla. Zarana se učlanio u desničarsku Hrvatsku stranku prava pa je postao i zastupnik u beogradskoj skupštini, gdje je nazočio atentatu na Stjepana Radića.

Pavelić je pod utjecajem šestosiječanske dikature politički klizio sve desnije da bi, pritisnut i geopolitičkim razlozima, sklopio trajni savez s fašistima i nacistima, iz čega nije bilo izlaza.

Pavelićeva NDH donijela je rasne zakone, osnovala koncentracione logore u koje su smještani Židovi, Srbi, Romi i Hrvati antikomunisti, a politika nasilja zgrozila je čak i pojedine Nijemce, kojima nikakva radikalizacija – dakle, jačanje komunističkog partizanskog pokreta – nije odgovarala, jer je slabila njihovu udarnu moć u Rusiji, u majci svih bitaka.

Dolazeći 15. travnja u Hrvatsku iz pravca Trsta s tristotinjak ustaša smještenih u nekoliko kamiona, Pavelić je došao najprije u Karlovac a potom, pod okriljem noći, u Zagreb. Poglavnik se, naime, bojao za sigurnost, ali je htio spriječiti i spoznaju da je s njim iz Italije došlo samo par stotina ljudi.

Relativno slab, bez masovne unutarnje podrške naroda – koji je podržavao Hrvatsku seljačku stranku – odmah po inauguraciji poslao je Mussoliniju telegram kojim mu jamči ostvarenje talijanskih teritorijalnih interesa s ove strane Jadrana.

To je značilo ustupanje Istre, Rijeke, niza sjevernodalmatinskih otoka, dijela Ravnih kotara, Italiji. No tako je učvrstio svoju vlast. Nakon početnog oduševljenja naroda samostalnošću, vrlo brzo postaje jasna cijena koju je Pavelić platio za nju.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Kako navodi Jozo Tomasevich, hrvatski povjesničar koji je veći dio života proveo u SAD, “državni teritorij podijeljen je demarkacijskom linijom na talijansku i njemačku okupacijsku zonu, Italija je anektirala oko pola Dalmacije kao Hrvatsko primorje i njegovo zaleđe, Hrvatska je pristala demilitarizirati svoj dio jadranske obale i većinu svojih suverenih prava ustupila Italiji”.

S druge je strane Pavelić dobio pravo nad Bosnom i Hercegovinom, no to se pokazalo danajskim darom. Pavelić je, naime, htio etnički čistu hrvatsku državu. S bosanskim muslimanima stvar je “riješio” tako da ih je proglasio Hrvatima islamske vjere, no u državi mu je ostalo i više od dva milijuna Srba, 40.000 Židova i još više Roma. 

Koncem travnja, NDH, po uzoru na Njemačku, usvaja rasne zakone. U kolovozu, Jasenovac prima prve logoraše, a širom zemlje počinju pokolji. Najveći Pavelićev zločin bio je logor Jasenovac, u kojemu je ubijeno između 70 i 90 tisuća ljudi. 

U toj su se procjeni složili i Franjo Tuđman i hrvatski povjesničar Vladimir Žerjavić i srpski povjesničar Bogoljub Kočović. Poimence je popisano oko 80.00 žrtava. S brojem žrtava socijalistički su povjesničari, pogotovo srpski, politički snažno manipulirali spominjući čak i 700.000 žrtava, što je vjerodostojno opovrgnuto.

Zloglasni logor Izvještaj iz Jasenovca: "To je svinjac, jednog su izjele uši..."

U logorima su završavali i brojni Hrvati, ne nužno komunisti. Književnik Ilija Jakovljević, predratni HSS-ovac iz Mostara, kojemu je Pavelić nudio čak i ulazak u Vladu, zatočen je u Staroj Gradiški. Evo jedne epizode iz logorskog života, objavljene u njegovoj knjizi “Konclogor na Savi”.

“Ipak se u logoru i radilo. Bilo je samica i u kuli. U jednu od tih samica došla je i rodilja s djetetom i svojom majkom, tihom bakicom. Izvidima je ustanovljeno da je pokrštena Židovka. Pobjesnio zapovjednik, pobjesnili njegovi suradnici i njegove suradnice. Svinjarija! Zatajila je podrijetlo. Zapovjednik, naravno, nije kumovao jer se srećom za sve pravodobno saznalo. Dijete je za par dana izneseno mrtvo, majka je dobila smrtonosnu injekciju, baka je od užasa poludjela. Smilovao joj se plemeniti Iljko i zaklao je. Tko je zaklao oca, također zatočenika, nisam mogao ustanoviti. Otac je, istina, bio “rasno čist”, Hrvat rimokatoličke vjeroispovijesti, ali poznati komunist...”

Pavelićevo nasilje razbuktalo je ustanak i višestruko ojačalo partizanski pokret, kojemu je takorekuć na tekućoj traci isporučivalo dobrovoljce. Bez Pavelića i ustaša otvoreno je pitanje koliko bi ljudi prešlo komunistima. 

U Crnoj Gori partizanska su nasilja, na primjer, jačala četnički pokret. Nakon kapitulacije Italije 1943., na područja s kojih se povukla Italija ušli su Nijemci, pa je euforija splasnula. Postalo je izvjesno da će se Hrvatska naći ili na strani poraženih ili pod komunistima.

Rušenje Pavelića i savez s Englezima ministri Mladen Lorković i Ante Vokić smatrali su malom cijenom za prelazak u tabor pobjednika, no za puč je bilo prekasno. Otkriven je, a akteri su ubijeni. 

U svibnju 1945. Pavelić je uoči dolaska partizana pobjegao iz Zagreba, povukavaši za sobom golemu kolonu ljudi, u kojoj su bili ustaše, domobrani, civili. Nekoliko desetaka tisuća ubijeno je u Austriji i Sloveniji. Bila je to tragedija kakvu hrvatski narod dotad nije vidio.

Svećenik Krunoslav Draganović bio je glavni čovjek za evakuaciju. Vatikan je na njegovu molbu zatražio da se hrvatskim ratnim zarobljenicima i njihovim obiteljima dopusti siguran prijelaz do novog odredišta u Argentinu s juga Italije. 

Poslao je argentinskom diktatoru Juanu Peronu pismo s potpisom. On je tražio sedam tisuća viza za Hrvate. U pismu Peronu, Draganović kaže: “Neka vas Bog bezbroj puta blagoslovi za ovu predivnu gestu”.

U Argentini, Pavelić je počeo raditi kao građevinski poduzetnik, ali se nastavio baviti i politikom. Jugoslavija je 1951. godine od Perona zahtijevala Pavelićevo izručenje. Međutim, Peronova je vlada odgovorila da se osoba s tim imenom ne nalazi na njenom teritoriju. 

Ratni zločin Pavelić ih je poslao da umru na polarnoj hladnoći

Jugoslaviji su bili potrebni dokazi da se on ipak krije u Argentini. Zbog toga su, navodno, sklopili tajni pakt s Milanom Stojadinovićem. Stojadinović je trebao raditi protiv Pavelića, a ako uspije, jugoslavenske će vlasti poboljšati materijalne uvjete njegovoj sestri u Beogradu, pustiti iz zatvora njegova brata Dragomira Stojadinovića, osuđenog na 15 godina robije, i omogućiti mu slobodan odlazak iz Jugoslavije.

Stojadinović ga je pronašao, uspješno mu se približio, čak su 1954. Stojadinović i Pavelić postigli dogovor o mirnom razlazu Srba i Hrvata, što je Pavelića kompromitiralo kod dijela ustaške emigracije.

Organizacija atentata na njega potom je prepuštena tajnoj policiji. Desetoga travnja 1957. godine, cijela je hrvatska kolonija slavila. Srpski emigrant i četnik Krivokapić je, kao i obično, bio obučen u civilno odijelo, dok je Jovović na glavi imao šešir i naočale bez stakla. 

Pavelić je bio sumnjičav i oprezan, posumnjao je u svog prvog pratitelja. Jovović je ispalio pet metaka u Pavelićevu pravcu. Dva su pogodila Pavelića, jedan ga je pogodio u rame a drugi u nogu, nakon čega je odmah pao na zemlju. 

Poslije pucnjave, Jovović je pobjegao u jednom, Krivokapić u drugom smjeru i sakrio se kod svojih prijatelja, očekujući reakciju argentinskih vlasti, koje su odmah intervenirale. Preživjeli Pavelić kasnije je prebačen u Španjolsku.

Prikupljajući građu za roman o Paveliću, novinar i pisac Pero Zlatar doznao je da su, ne znajući jedna za drugu, srpska i hrvatska UDBA odvojeno pripremale atentat na Pavelića. Također je i izraelska tajna služba MOSSAD planirala poglavnikovu likvidaciju.

Na kraju je u Pavelića pet hitaca ispalio četnički emigrant crnogorskog porijekla Blagoje Jovović. On je sam isplanirao atentat i pritom čak tri puta promašio. Dva metka pogodila su metu. Pavelić je preminuo poslije dvije godine od posljedica ranjavanja, rekao je Zlatar.

Njegova unuka Ivana Sheridan Pšeničnik ovako opisuje njegovu smrt.

“Atentat je izveden nakon mise i proslave 10. travnja 1957. Pavelić se vraćao kući kad je na njega pucano. Znam da je bilo nekog nerazumijevanja hoće li ga tko pratiti, tko će ga štititi i ostalo. Na njega je pucano sleđa, kad je izašao iz autobusa. Kad ga je pogodio prvi metak, nije uspio reagirati. Koliko znam, i Pavelić je imao pištolj, ali nije pucao. Pogođen je s pet ili šest metaka, ali je unatoč teškim ozljedama uspio doći kući. Jedan metak pogodio ga je blizu srca, ali on nije bio opasan jer je prošao kroz tijelo. Najopasnji je bio metak koji ga je pogodio u kralježnicu i koji ga je paralizirao, a od tih ozljeda je i umro u Madridu dvije godine poslije..”

Do danas nije razjašnjeno tko ga je ubio. Prema jednima, bio je to agent Udbe, prema drugima jedan crnogorski četnik. Pavelić se u Argentini družio s Milanom Stojadinovićem, srpskim emigrantom, bivšim predsjednikom jugoslavenske vlade.

Navodno su u bili dobri prijatelji, i slagali se u svemu osim linije na kojoj treba podijeliti Bosnu. Kasnije se ispostavilo da je Stojadinović bio instruiran od jugoslavenske Udbe, a u zamjenu, služba mu je oslobodila brata koji je bio u zatvoru.

Danas je malo onih koji u Pavelićevu nasljeđu vide nešto pozitivno. Naprotiv. 

“Zbog mnogih barbarskih djela ustaškog režima, njegov učinak na predodžbu o Hrvatima bio je iznimno negativan”, reći će Jozo Tomasevich, glasoviti američki historiograf hrvatskog porijekla.