Okorjeli staljnisti i danas bez okolišanja tvrde da je Rusija pod Staljinom – jednim od najkrvavijih diktatora u povijesti, kojemu na dušu ide smrt desetaka milijuna ljudi - od 1922. do 1941. za više od četrdeset puta povećala proizvodnju strojeva.
Staljin je ruskog mužika, vele štovatelji, koji je dotad orao volovima, posjeo na traktor i tako, barbarskim metodama izvlačeći Rusiju iz barbarstva, omogućio otpor Hitleru.
Desni ekstremisti u Njemačkoj i počesto se hvale kako je njihov Fuhrer – odgovoran za najkrvavije zločine ikad, među kojima plansko istrebljenje Židova, holokaust, nije usporedivo ni s čim - izgradio mrežu prometnica, savladao ekonomsku krizu, izmislio Volkswagen Bubu.
Pristaše Ducea - čiji su fašisti vršili teror od Etiopije do Paga - ponosno govore da je njihov Mussolini izgradio “autocestu Sunca”, mnogo kapitalnih zgrada u Rimu, da za njegova vremena, i jedino tada, talijanski vlakovi nisu kasnili...
Poglavnikove pristaše, koji svake godine za Blagdan nevine dječice uz misu zadušnicu obilježavaju njegovu smrt, ne mogu nabrojiti ništa slično.
Iza Ante Pavelića nije ostalo ništa što bi civiliziran svijet mogao priznati kao doseg. Ostali su rasni zakoni, konclogori, genocid, teror, pljačka, prodaja državnog teritorija, izvlačenje golemog dijela naroda na Bleiburg, savezništvo s Hitlerom: NDH se ne pamti uglavnom po tome, nego samo po tome, pa ipak kult poglavnika, premda realpolitički marginalan, nije odumro.
Skupine sljedbenika povremeno mu, o povijesnim datumima, iskazuju privrženost, štovanje i ljubav. Jednu jedinu pozitivnu posljedicu njegove vladavine – nehotično jačanje narodnooslobodilačke borbe – oni mu, međutim, iz logičnih razloga ne priznaju.
Nezavisna Država Hrvatska u osnovi je bila izraz poglavnikovih političkih zamisli. One su bile jednostavne: fizička eliminacija Srba, Židova, Roma, komunista, pa i lijevih haesesovaca ili nekomunista koji su mu pružali otpor.
“Ili se pokloni, ili se ukloni”, govorio je Mile Budak. Bila je to zemlja logora, prijekih sudova. Vješanja po kandelabrima. Bilanca njegova režima izreciva je naslovom jedne njegove knjige: “Strahote zabluda”.
Već u samom začetku, Pavelićev je režim krenuo s terorom. U srpnju 1941. ustaše strijeljaju deset komunista iz logora Kerestinec. U znak odmazde zbog ubojstva policijskog agenta Ljudevita Tiljka, Pavelić je strijeljao Božidara Adžiju, Ognjena Pricu, Otokara Keršovanija, Zvonimira Richtmanna i još šestoricu zatočenika.
“Oni koji misle da će u hrvatskoj državi živjeti, a židovskom komunizmu i Moskvi služiti, moraju znati da će im glava pasti”, poručio je Pavelić.
No, Pavelić je uspostavio i sustav masovnih egzekucija u kojemu su stradali ljudi koji s politikom nisu imali nikakve veze. Njegovim stupanjem na vlast, ratna pozornica u Hrvatskoj – to de facto znači i Bosni i Hercegovini – postaje poprište najkrvavijeg rata što su ga ovi prostori ikada vidjeli...
U strahovito složenim odnosima, gdje su u prvom planu interesi Moskve, Rima i Berlina, sukob Zagreba i Beograda, komunista i antikomunista, poglavnikova je politika multiplicirala mržnje. A Pavelić je sve do početka rata bio marginalni ekstremist, čija se popularnost nije dala uspoređivati s Mačekovom.
Desetoga travnja 1941. – na dan kada je vojskovođa Slavko Kvaternik preko radija proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku - Pavelić se nalazio se u Pistoji, gradiću u blizini Firence. U opširnom razgovoru, Benitu Mussoliniju usmeno je obećao velike dijelove Dalmacije, otoke, zaleđe.
Zadovoljan razgovorom, Duce je oslobodio njegove ustaše, 300 momaka interniranih na otoku Lipari. Transportirao ih je u Toskanu, odjenuo u odore – nisu sve ni bile iste - i naredio povratak u Hrvatsku.
Trebao je to biti njegov osobni trijumf. Jedanaest godina nakon odlaska u emigraciju, u zemlju se trebao vratiti kao osloboditelj. No, Pavelić je strepio. Njemačka je, naime, naveliko kombinirala sa svojim favoritom, dr. Vladkom Mačekom.
Prvak HSS-a, kojeg je milijunska masa pristaša zvala “Vođo”, bio je prvi kandidat za šefa Nezavisne Države Hrvatske. No, karizmatični šef HSS-a ustrajno je odbijao prihvatiti tu zadaću. Točno je procijenio da će Sile osovine izgubiti rat. Nije se htio kompromititrati.
Pavelić je znao da mu je Maček konkurencija. I dan kasnije, 11. travnja, Pavelić ponovo odlazi u audijenciju Mussoliniju, koji se žarko zanima za vjerodostojnost njegovih obećanja o ustupanju teritorija. Hrvatska je dugo bila predmet igara Sila osovine, Njemačke i Italije koje su - iako saveznice - imale različite, pa i suprotstavljene interese.
Nijemci su na Balkanu htjeli imati samo mir kako bi mogli ratovati u Rusiji. Talijani su pak htjeli zemlju. Hrvatska je bila između čekića i nakovnja.
Pavelić je bio kao na iglama. U ruci je imao ono za što se cijeli život borio - formalno neovisnu državu i vlast u njoj - ali po zastrašujuće visokoj, a kako se opravdano bojao, možda i neizdrživoj cijeni. Hoće li u Hrvatskoj biti primljen kao osloboditelj ili kao izdajnik?
Bilo je: sad ili nikad. Mussolinija je, s druge strane, zabrinjavalo to što nije dobio pismena jamstva da će Italija dobiti željene teritorije. Nakon dugog boravka u emigraciji, vođa ustaša je pristao jer je to bilo ostvarenje njegova sna...
“Narod koji nije kadar podnijeti žrtvu”, rekao je, “nije kadar ni živjeti!”
Ante Pavelić je – mnogi to ne znaju – Bosanac, a ne Hercegovac. Rođen je 14. srpnja 1889. godine u Bradini pored Konjica. Mjesto je oduvijek bilo većinski srpsko, no Pavelićev otac, Ličanin iz Krivog Puta pored Senja, došao je tamo raditi na izgradnji pruge pa se obitelj doselila s njim.
To selo, smješteno u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, uglavnom je razoreno u zadnjem ratu. Pavelić je prva slova naučio u mektebu, islamskoj vjerskoj školi, a građansko obrazovanje – gimnaziju i fakultet – završio je u Travniku, Karlovcu i Senju.
Fakultet je završio u Zagrebu. Već 1918. godine oženio se Marijom Lovrinčević, famoznom “Marom” koja je navodno bila židovskog podrijetla. Zarana se učlanio u desničarsku Hrvatsku stranku prava pa je postao i zastupnik u beogradskoj skupštini, gdje je nazočio atentatu na Stjepana Radića.
Pavelić je pod utjecajem šestosiječanske dikature politički klizio sve desnije da bi, pritisnut i geopolitičkim razlozima, sklopio trajni savez s fašistima i nacistima, iz čega nije bilo izlaza.
Pavelićeva NDH donijela je rasne zakone, osnovala koncentracione logore u koje su smještani Židovi, Srbi, Romi i Hrvati antikomunisti, a politika nasilja zgrozila je čak i pojedine Nijemce, kojima nikakva radikalizacija – dakle, jačanje komunističkog partizanskog pokreta – nije odgovarala, jer je slabila njihovu udarnu moć u Rusiji, u majci svih bitaka.
Dolazeći 15. travnja u Hrvatsku iz pravca Trsta s tristotinjak ustaša smještenih u nekoliko kamiona, Pavelić je došao najprije u Karlovac a potom, pod okriljem noći, u Zagreb. Poglavnik se, naime, bojao za sigurnost, ali je htio spriječiti i spoznaju da je s njim iz Italije došlo samo par stotina ljudi.
Relativno slab, bez masovne unutarnje podrške naroda – koji je podržavao Hrvatsku seljačku stranku – odmah po inauguraciji poslao je Mussoliniju telegram kojim mu jamči ostvarenje talijanskih teritorijalnih interesa s ove strane Jadrana.
To je značilo ustupanje Istre, Rijeke, niza sjevernodalmatinskih otoka, dijela Ravnih kotara, Italiji. No tako je učvrstio svoju vlast. Nakon početnog oduševljenja naroda samostalnošću, vrlo brzo postaje jasna cijena koju je Pavelić platio za nju.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Povijest treba istražiti objektivno temeljem vjerodostojnih dokumenata, filmova, svjedoka a ne po komunističkoj logici "poviest je ono što odredi komunistička partija" kao u ovom članku.
Planina Ivan je prirodna granica između Bosne i Hercegovine a Bradina se nalazi u tzv. " sedlu" između vrhova. U osnovnoj školi se uči da je Konjic granica, a isti je u južnom podnožju planine.
hahaha pa šta je Horty u Mađarskoj napravio za svoju državu dok je služio Nijemcima, ili Nedić u Srbiji, Kvisling u Norveškoj, Kozaci u Ukrajini, Vichy u Francuskoj, nisu napravili ništa jer nisu ništa ni mogli napraviti, nije se njih ... prikaži još! pitalo nego Nijemce, bože sačuvaj ove novinarske logike