Desničarske stranke marširaju svijetom - recimo, njemački AfD postao je vodeća stranka po ispitivanju javnog mišljenja u Njemačkoj, a Google pretrage za pojam "fašizam" dosegle su petogodišnji globalni maksimum u rujnu prošle godine, piše The Economist. I dok je općeprihvaćeno je mišljenje da je Benito Mussolini bio prvi fašist na svijetu, Sergio Luzzatto, talijanski akademik, argumentirano postavlja pitanje - nije li to možda bio markiz de Morès? Francuski aristokrat rođen 1858. u svojoj sklonosti "hijerarhijskom poretku, politici identiteta, teorijama zavjere, predrasudama prema onima koji su drugačiji, poticanju na rasnu mržnju" i korištenju govora tijela i estetike za projiciranje moći, mrzio je Židove puno prije Hitlera i Mussolinija.

Bio je francuski aristokrat, kauboj u Sjevernoj Dakoti, propali poduzetnik u Vijetnamu i demagog na pariškim ulicama. Život Antoinea de Vallombrose, markiza de Morèsa, bio je ispunjen antisemitizmom. Njegova kratka i nasilna karijera, ispunjena rasnom mržnjom, populizmom i paravojnim nasiljem, navela je povjesničare da mu dodijele zlokobnu titulu: jednog od očeva fašizma, mračnog proroka koji je anticipirao ideologiju što će poharati Europu desetljećima nakon njegove smrti.

Propao pa okrivio Židove

Rođen 1858. u plemićkoj obitelji, markiz de Morès školovao se na elitnoj vojnoj akademiji Saint-Cyr, gdje je trenirao s budućim maršalom i vođom kvislinške Francuske, Philippeom Pétainom. Nakon kratke vojne službe, oženio se bogatom američkom nasljednicom Medorom von Hoffman i s njezinim kapitalom 1883. godine otisnuo se u američku preriju. U bespućima Sjeverne Dakote, gdje mu je susjed bio budući američki predsjednik Theodore Roosevelt, osnovao je grad Medora i pokrenuo ambiciozan posao s pakiranjem mesa. Sanjao je o revoluciji u mesnoj industriji, planirajući slati svježu govedinu u hladnjačama izravno na istočna tržišta, zaobilazeći moćni kartel trgovaca iz Chicaga.

Njegov pothvat spektakularno je propao. Suočen s oštrim zimama, otporom konkurencije i vlastitim lošim poslovnim odlukama, de Morès je izgubio golemo bogatstvo. Za svoj neuspjeh nije krivio sebe, već je pronašao prikladnog žrtvenog jarca: "židovsku zavjeru" i bankare s Wall Streeta. Iskustvo s Divljeg zapada, gdje je sudjelovao u oružanim sukobima i bio oslobođen optužbi za ubojstvo lokalnog kauboja Rileyja Luffseyja, usadilo mu je duboko uvjerenje u legitimnost privatnog nasilja. Tu je lekciju ponio sa sobom natrag u Francusku.

Plave bluze na pariškim ulicama

Po povratku u Pariz kasnih 1880-ih, de Morès se bacio u politiku, prigrlivši radikalni nacionalizam i virulentni antisemitizam. Postao je jedan od najglasnijih suradnika Édouarda Drumonta, osnivača Antisemitističke lige Francuske i autora zloglasnog pamfleta "Židovska Francuska". De Morès je bio čovjek od akcije, a ne od pera. Njegova ideologija bila je opasna mješavina rasne mržnje, navodne međuklasne solidarnosti i organiziranog paravojnog nasilja. Tvrdio je da je nužno pronaći treći put između liberalizma i socijalizma, a taj put je vidio u nasilnom pročišćenju nacije od "židovskog otrova".

Smatrao je da su Židovi krivi za sve društvene i ekonomske boljke, od financijskih slomova do siromaštva radnika. Rješenje je, prema njemu, bilo jednostavno: protjerati ih i oduzeti im imovinu. Na pariškim ulicama organizirao je vlastitu pretorijansku gardu, sastavljenu uglavnom od mesara i njihovih pomoćnika iz gradskih klaonica. Prepoznatljivi po svojim plavim bluzama, često umrljanim životinjskom krvlju, ovi su odredi postali preteča Mussolinijevih crnokošuljaša i Hitlerovih smeđekošuljaša. Njihov je zadatak bio zastrašivati političke protivnike, napadati židovske trgovine i urede te širiti atmosferu straha. De Morès je bio majstor političkog performansa, koristeći medije za širenje svojih ideja i pažljivo koreografirajući provokacije kako bi stalno bio u središtu pozornosti.

Kao vješt mačevalac, de Morès je dvoboje koristio kao smrtonosno političko oružje. Sustavno je izazivao Židove kako bi u javnosti stvorio sliku o njima kao korumpiranim i nelojalnim elementima. Vrhunac njegove kampanje mržnje dogodio se 1892. godine, kada je u dvoboju ubio kapetana francuske vojske Armanda Mayera, Židova. Ubojstvom je želio "dokazati" tezu da ne može postojati "francuski Židov" i da se unutar same vojske krije izdajnik. Time je postavio temelje za aferu Dreyfus, koja će dvije godine kasnije potresti Francusku do temelja i razotkriti duboki antisemitizam u njezinom društvu.

Mračno naslijeđe u Vichyjevskoj Francuskoj

Markiz de Morès ubijen je 1896. u Sahari pod nerazjašnjenim okolnostima tijekom ekspedicije kojoj je cilj bio ujediniti arapska plemena protiv Britanaca i Židova. Imao je samo 38 godina. U trenutku smrti, bio je tek propali pustolov i marginalni politički ekstremist. No, njegovo je nasljeđe oživjelo na najstrašniji mogući način.

Tijekom Drugog svjetskog rata, kvislinški režim u Vichyju prigrlio ga je kao heroja i vizionara. U srpnju 1942., dok su vlakovi prevozili tisuće francuskih Židova u Auschwitz, gradonačelnik Cannesa svečano je imenovao gradski park po markizu. U odluci je stajalo da nitko ne zaslužuje "zahvalnost naroda" više od njega, "borca protiv kauboja u Americi, tigrova u Indiji, Židova i britanskih agenata u Francuskoj".

Louis Darquier de Pellepoix, francuski povjerenik za židovska pitanja i Eichmannov čovjek u Francuskoj, u jednom je intervjuu izjavio da Francuzi nemaju što učiti od Nijemaca po pitanju antisemitizma, jer su oni imali "velikog gospodara akcije, markiza de Morèsa". Tako je čovjek koji je prvi pokušao spojiti rasnu mržnju, populizam i paravojno nasilje u smrtonosnu političku formulu, postao posthumno inspiracija onima koji su tu formulu proveli do njezinih najstrašnijih konzekvenci. Iako je bio serijski neuspješan u svemu što je poduzeo, priča o markizu de Morèsu ostaje zastrašujuća parabola o tome kako ideje jednog marginalca mogu postati programom uništenja cijelog jednog naroda.

* uz korištenje AI-ja