Eduard Limonov je bio posebna vrsta idiota. Ruski pisac, disident i politički klaun prestao je biti smiješan kad je 1992. godine posjetio Radovana Karadžića na položajima srpske vojske na Trebeviću. Dok su četnici pjevali i potezali rakiju u sceni opuštanja dostojnoj Matakovićeva stripa, Limonov je zgrabio mitraljez najvećega kalibra pa iz njega veselo ispalio nekoliko rafala po Sarajevu. Bio je to, barem za naš komad povijesti, nažalost nimalo simbolički trenutak, konkretni primjer u kojem politički idiot, jezikom filmskoga klasika “Tropic Thunder” - ode full retard. Bacajući dodatni komad olova na patnju izmučenoga grada, Limonov nas je po tko zna koji put u povijesti, na putanji od D’Annunzija do Gavina McInnesa, podsjetio na to koliko je malo potrebno da cirkus narcisoidnih umjetničkih mitomanija postane platformom za pravo krvoproliće. “Incident” iznad Sarajeva snimile su kamere i zato je ostao u sjećanju s velikim uskličnikom. Ali iako nije snimljen, Limonov se sličnim sranjima hvalio i kod nas. Ponosno je tvrdio da je svoj 50. rođendan proveo na okupiranom hrvatskom teritoriju pucajući po hrvatskoj vojsci. I da, paradirao je s Arkanom po okupiranom Vukovaru.

Limonov je sin vojnog časnika, a bunt prema ocu pretvorio je u bunt prema sustavu. Godine 1974. emigrirao je u New York, gdje je postao pisac seksualno kontroverznih romana, a kad se nakon pada Berlinskog zida vratio u Rusiju, potražio je najveći politički cirkus kojem se mogao pridružiti. Prvo je pronašao Žirinovskog, čovjeka koji je pretukao političku suparnicu tijekom svađe u parlamentu pa poslije objasnio da joj se vjerojatno svidjelo, jer se radi o vrsti žene “koja želi biti silovana, samo je nitko ne želi”. Vladimir Žirinovski je posebna vrsta krkana. Vođa Liberalne demokratske partije Rusije, čiji su ideali sve samo ne liberalni i demokratski, agresivni populist kojeg su prozvali fašističkim šoumenom ruske politike, 1992. je imenovao Limonova za svog ministra sigurnosti. Ali brzo su se posvađali jer ga je pisac optužio da je nedovoljno radikalan, u osnovi popustljivi mlakonja. Limonov je odlučio pokazati svima kako se “to radi” - pri čemu je “to” mogao biti samo apsolutni napad na politički establišment. Nije trebao raditi za Žirinovskog, imao je dovoljno velik ego da počne vlastitu političku odiseju. Njegova Nacional-boljševička partija, radikalni pokret u početku postavljen kao politička art diverzija ruske kontrakulture, ujedinila je političke ekstremiste u ideji antikapitalističkog nacionalizma, oslanjajući se, poput komunista i fašista prve polovine 20. stoljeća, na direktne akcije i slavu nasilja kao legitimnog oblika puštanja ideja u pogon. Doduše, to nasilje u akcijama NBP-a izgleda ovako nekako: ljuti zbog rata u Afganistanu, princu Charlesu nisu udarili nos šakom nego cvijećem, a britanskog laburista Georgea Robertsona nisu zasuli bombama nego rajčicama kako bi iskazali neslaganje sa širenjem NATO saveza. Upadali su u nekoliko državnih institucija, ministarstava i organizacija tijekom prosvjednih akcija protiv unutarnjih, vanjskih i ekonomskih politika, a mahanje zastavama i bacanje letaka s prozora okupiranih ureda mnoge je aktiviste smjestilo na nekoliko godina iza rešetaka. Prije nego što je u ožujku 2020. preminuo od niza zdravstvenih komplikacija, Limonov je neko vrijeme i sam proveo u zatvoru zbog šverca oružja i terorizma, a optužili su ga i za pokušaj organiziranja oružanog ustanka u Kazahstanu. 

Nastanak modernih nacional-boljševika izgledao je više kao tipičan vic, poput osnivanja Proud Boysa ili početaka QAnona. Okupljali su uglavnom pankere i anarhiste iz klupske, fanzinske i skvoterske scene, klince umackane flekama od bambusa, a ne musolinijevske batinaše noktiju crvenih i crnih od puzanja krvavim rovovima. Karnevalski bi marširali ulicama pod nacističkom zastavom sa srpom i čekićem umjesto svastike, uživajući u bezobraznoj pankerskoj provokaciji. 

Ali nacional-boljševizam nije stvoren devedesetih; tad je zapravo uskrsnut i “adaptiran” potrebama “oslobođene” Rusije, a koja je, kao i većina tranzicijskog rasula devedesetih, bila zbunjena i neodlučna u tome želi li Ameriku ili neku novu domaću sjenu koja će je pokriti nakon pada čelične zavjese. Karl Radek, marksistički aktivist u poljskim i njemačkim socijaldemokratskim krugovima prije Prvog svjetskog rata i komunistički vođa nakon Ruske revolucije, proveo je neko vrijeme u zatvoru, 1919. godine. Tamo je upoznao revolucionarne nacionaliste koje je uspio nagovoriti na ujedinjenje s boljševicima, ne bi li zajedno istjerali kapitalizam iz Rusije. U Njemačkoj, Hitlerovi nacional-socijalisti koji su iskreno vjerovali u “socijalizam” iz imena stranke, odlazili bi razočarani pomanjkanjem volje za provedbom prave i temeljite socijalističke revolucije pa su osnivali hibridne “nacional-boljševičke” pokrete, posvećene gradnji braka nacionalističke emo-euforije i komunističke ekonomske politike. Limonov je uživao šokirajući svojom osvježenom verzijom političkog minotaura, ali je isto tako tvrdio da njegova stranka prezire antisemitizam i rasizam nacizma, mada su ih optuživali za oboje. Ali voli Staljina, iako mrzi Putinov autoritarizam. Nacional-boljševičku partiju stvorile su tri osobe. Limonov je bio samo jedna od njih, a Jegor Letov, ruski pjesnik, glazbenik i slikar, šef benda Komunizam, bio je ne samo osnivač nego i prvi registrirani član Nacional-boljševičke partije, sve dok se 1999. nije potpuno ostavio politike. “Uvijek sam bio anarhist”, objasnio je 2007. za ruski Rolling Stone: “I još sam. Ali u zadnje vrijeme više me zanima ekološki anarhizam”.

Jegor je osnivanju stranke i akcijama nacional-boljševika pristupio kao Tyler Durden “Klubu boraca” (minus mlaćenje), pa se čini da je treći član osnivačke jezgre možda u svemu tome bio najozbiljniji, zbog čega je i dobio položaj tajnika. Bio je to Aleksandar Dugin, politički filozof, bradati mistik i kontroverzni geopolitičar, čovjek koji je Limonova uveo u politiku. Dugin je, kaže povijest, bio pravi mozak projekta NBP-a, barem njegove političke platforme, inspirirane nacionalnim boljševizmom od prije stotinu godina. Dugin i Limonov 1. svibnja 1993. zajedno potpisuju deklaraciju o osnivanju Nacional-boljševičke partije, nekoliko mjeseci nakon što su obojica uhićeni zbog posjedovanja ručnih bombi. Prva akcija bila im je poziv na bojkot zapadnjačke robe. Dugin je prije NBP-a već ostavio traga u političkom aktivizmu, kad je s Aleksandrom Prohanovim, književnikom, antikapitalističkim ultranacionalistom i urednikom novina Den (Dan), pružao vatrenu podršku i ideološku podlogu Fronti za nacionalni spas, ranijem modernom dokazu da je moguće pomiriti naizgled nepomirljive ekstreme. 

Fronta je bila pravi prvi revival koalicije krajnje ljevice i krajnje desnice, ujedinjene u ozbiljnoj borbi protiv liberalnih reformi Borisa Jeljcina. Dugin je tad, s cijelom redakcijom s kojom je agitirao za puč, zaradio prve optužbe za antisemitizam. Baš kao i Lemonov, Dugin je prije svega bio čovjek od pisane riječi. Knjige je počeo pisati u isto vrijeme kad je napisao manifest NBP-a, a objavljivao je i na stranicama zabranjenog partijskog časopisa Lemonka. Nacional-boljševike napustio je 1998. jer je bilo očito da je njegova stranka propali projekt koji ne prolazi na izborima i da će puno uspješnije nastaviti samostalno. Dugin je od politike spektakla i apsolutnog fringea, samih rubova ruskog postkomunističkog ludila, napredovao do uvaženog člana političkog mainstreama, do te mjere da su njegove knjige postale obavezna literatura na ruskim vojnim akademijama. Bio je savjetnik predsjednika donjeg doma ruskog parlamenta, Genadija Seleznjova. Kad je Dugin osnovao Euroazijski pokret, u njega su se uključili i članovi vlade. Davao je apsolutnu podršku Putinu, pa se čak i šalio da “Putin postaje sve više kao Dugin”. Aleksandar Dugin rođen je 1962. godine u Moskvi, u obitelji ruskih komunističkih moćnika, s majkom doktoricom i ocem GRU-ovcem, vojnim obavještajcem. Djed mu je također radio u vojsci, a otac je po jednim izvorima umro, a po drugima samo otišao nakon razvoda, kad je Aleksandar još bio dijete. Odrastao je - baš kao i Lemonov - prepun mržnje prema državi i obitelji koja je radila za nju. “Mrzio sam svijet u kojem sam se rodio”, rekao je, ponosno napominjući kako je pripadao onoj maloj “skupini luđaka” koja nije mogla smisliti komunizam, ali isto tako ni zapadnu demokraciju. Tražio je treći put. Diplomirao je sociologiju i političke znanosti, a već je tad imao problema zbog nacionalističkih i antisovjetskih stavova. Nakratko je pritvoren 1983. godine, kad je s gitarom u ruci pjevao “mistične antikomunističke pjesme”, a zatim mu je KGB u studentskoj sobi pronašao zabranjenu literaturu, knjige disidenata Aleksandra Solženjicina i Jurija Mamlejeva. Izbacili su ga iz Instituta avijacije, gdje se ionako školovao bez pretjerano puno interesa, ali uspio je krivotvoriti člansku iskaznicu Lenjinove knjižnice, najveće u cijelom Sovjetskom Savezu, pa nastavio sakupljati ukoričeno znanje s ogromnim entuzijazmom. Postoji i druga, “mističnija” verzija Duginove zagonetne biografije, koja kaže da je dobio posao u KGB-ovu arhivu pa je tamo otkrio zabranjene knjige o fašizmu, paganizmu i slobodnom zidarstvu. Kako god da glasila prava istina, činjenica jest da je svoj život u društvenim znanostima proširio na okultizam i misticizam, pa je tako 1980. postao član skupine Iuzhinskii, svojevrsnog polutajnog društva okupljenog oko istraživanja europskog i orijentalnog misticizma, crne magije, okultizma i alkemije. Skupina Iuzhinskii, kasnije znana i kao Golovinov krug, bila je u osnovi mreža konzervativnih underground intelektualaca s moskovske boemske scene, koji su u paganstvu tražili svježe recepte za drugačije političko oblikovanje društva i kulture, zapravo ujedinjenje svih domoljubnih kreativnih sila na osnovi zajedničkih metafizičkih tradicija i vrijednosti. Desetak članova pokrenulo je priču 1966. godine, u stanu pisca Jurija Mamlejeva, provokativnoga književnika, metafizičara i okultista. Stan se nalazio u ulici po kojoj je skupina dobila ime, a druženja su se nastavila na drugoj lokaciji kad je Mamlejev 1975. morao emigrirati, prvo u SAD, a onda u Francusku. Devedesetih se vratio kući surađivati s Duginom na projektu Novog sveučilišta i predavati indijsku filozofiju na fakultetu. Od 1975. skupina se počela nazivati Crni red SS-a, s novim vođom Evgenijem Golovinom, koji je samog sebe nazvao Reichsführer SS. Golovin. Bio je pjesnik, filozof, književni kritičar i - naravno - mistik, koji je početkom šezdesetih godina 20. st. postao veliki pristaša tradicionalizma, filozofske škole odbacivanja modernizma i razuma. Golovin je bio prvi i možda najutjecajniji mentor Aleksandra Dugina, koji se i sam, od 1983. do 1989. godine, našao na čelu ovoga kružoka. Golovin je Dugina 1987. ugurao i u Pamjat, Nacionalno-patriotsku frontu, antisemitsku ultranacionalističku organizaciju, iz koje je zbog svađe s osnivačem izašao 1989. godine.Tad je prvi put otputovao na Zapad, stvarati veze s vođama europske Nove desnice, ali je onda shvatio da je Europa “lošija od SSSR-a”. Posebno su mu se zgadili Pariz i Berlin. Iako je američko društvo nazvao “jednostavno nenormalnim”, Dugin Amerikance voli više od Europljana, kao iskrene i slobodne ljude, dok je Europa za njega “kult stvarnog zla”, uništena dekadencijom komercijalizma. 

Čitao je, pa tako prevodio i objavljivao, svu literarnu ostavštinu ezoteričnog nacizma i mističnog fašizma, kao i djela Nietzschea i Georgesa Sorela. Obožavao je i Carla Schmitta, vajmarskoga konzervativnog teoretičara politike, vatrenoga kritičara parlamentarne demokracije, liberalizma i kozmopolitizma, nacista kojeg su 1936. optužili da je oportunist i lažni antisemit, zbog čega je nakon rata i sačuvao živu glavu. Na listi autora koji su oblikovali Duginov svjetonazor našao se i Mircea Eliade, rumunjski ultradesničar, filozof, stručnjak za povijest religije i analize religijskog iskustva. Julius Evola, talijanski filozof, okultist i neofašist, omiljeni filozof Stevea O’Bannona, čovjeka koji je oblikovao prvu godinu Trumpove vladavine SAD-om, također je visoko na listi utjecaja. I Wolfram Sievers bio je Duginov idol. Čovjek koji je od 1935. do 1945. vodio Ahnenerbe, pseudoznanstveni nacistički think tank koji je za Hitlera sakupljao dokaze o arijevskom podrijetlu modernih Nijemaca te ubijao Židove kako bi mjerio njihove lubanje za potrebe “antropoloških” istraživanja. U tipičnom fašističkom kultu smrti, kroz Dugina progovaraju i D’Annunzio i Mishima: on javno odbacuje rasističku podlogu nacizma, ali se beskrajno divi hijerarhiji i nacističkom romantiziranju smrti. 
“Trebamo novu stranku. Stranku smrti”, izjavio je prije nekoliko godina, tražeći od Rusije da izrodi “Božju stranku, rusku inačicu Hezbollaha, koja bi djelovala po potpuno drugim pravilima i kontemplirala potpuno drugačije slike”. 

Aleksandar Dugin je, inspiriran prvim mentorom, prvo postao veliki promotor tradicionalističke škole, sljedbenik Renea Guenona, francuskog filozofa iz prve polovine 20. stoljeća, koji je istočnjačku metafiziku želio donijeti na Zapad, pa je ideje “svete znanosti” i simbolizma promovirao kroz seriju tekstova objavljenih u časopisu Les Études Traditionnelles. Ipak, možda najsnažniji odjek na Dugina imali su zastupnici euroazijskih ideja, koje su savršeno korespondirale s njegovim nacionalističkim duhom - Rusija je, kaže ovaj koncept, jedinstvena civilizacija; ona ne pripada niti Europi niti Aziji, a ima svoju, posebnu i veličanstvenu sudbinu. U Duginovoj geopolitičkoj slici svijeta moć je podijeljena između Vječnog Rima i Vječne Kartage, konzervativne kopnene moći (Rusija) i slobodarskih vodenih sila (SAD i Velika Britanija). Vodene sile nameću dekadentni materijalizam ostatku svijeta, a sukobi koji nastaju zbog toga glavni su pokretači povijesti. Rusija se, makar i pod cijenu općeg rata, mora osloboditi trauma depresije sovjetske prošlosti i shvatiti da se nalazi u središtu Euroazijskog carstva, jedina prava snaga na braniku zlih sila Zapada. Dualizam je očit i u samoj Rusiji, u liku i djelu velikog vođe Vladimira Putina, koji je “čovjek podijeljen unutar sebe” - s jedne strane “solarni Putin”, ruski domoljub i vatreni konzervativac; s druge, “lunarni Putin”, prozapadnjački “konformist”. Ako pitate Dugina koji mu se više sviđa, reći će vam da osobno štuje kult sunca. I ne može se pomiriti s time da Putin nije okupirao cijelu Ukrajinu. 

Dugin je u osnovi neoeuroazijac, ako uzmemo u obzir da su euroazijske ideje stare stotinu godina. Neoeuroazijske ideje pojavile su se osamdesetih, a Dugin ih je 2001. oblikovao u novi politički pokret, dao mu međunarodni karakter pa ustrojio čak i Mladež euroazijskog pokreta. Anton Šehovcov, ukrajinski lovac na ruski fašizam i žestoki kritičar ruske desnice, Duginovo “novo euroazijstvo” opisuje kao “oblik fašističke ideologije usredotočene na ideju revolucionariziranja ruskog društva i izgradnje totalitarnog, od strane Rusije dominiranog Euroazijskog carstva, koje će izazvati i u konačnici poraziti svoje vječne neprijatelje SAD i njegove atlantske saveznike”. Dugin je pri tome prihvatio i kritiziranu ideju povjesničara, etnologa i pionira neoeuroazijske misli Leva Gumiljova, koji je zahvaljivao mongolskoj okupaciji (od 13. do 15. st.) na zaštiti ruskog etnosa od agresivnih susjeda sa Zapada. 
Kakav bi to Dugin bio geopolitičar da se nije detaljno pozabavio i prostorom bivše Jugoslavije? Tako je 1997. u tekstu “Geopolitika jugoslavenskog sukoba” objasnio da “Srbi na Balkanu predstavljaju pravoslavnu Rusiju (=Euroaziju). Hrvati i Slovenci Srednju Europu (tj. Njemačku, Austriju, Italiju itd.). Muslimanski Albanci i Bošnjaci ostatke Osmanskog Carstva, a time Tursku i islamski svijet u cjelini. I na kraju, Makedonci - izmiješani srpsko-bugarski etnos koji simbolizira Veliku Pravoslavnu Jugoslaviju (zasnovanu na objedinjavanju Srbije i Bugarske), koja se nije uspjela povijesno oblikovati i pored postojanja srpsko-bugarskih projekata početkom prošlog stoljeća”. Hrvati su, kaže, po slijedu logike povijesnog bića, a ne po oportunizmu, etnos potpuno integriran u “katolički sektor germanske Srednje Europe (...) Stoga gravitiranje Hrvata i Slovenaca k Njemačkoj nije proizvod oportunističke samovolje već slijed logike povijesnog bića tih naroda”. Srbija se treba integrirati u Veliku Euroaziju s Rusijom kao “osovinom svojevrsnog ekumensko-kontinentalnog pravoslavnog neobizantizma”. 

Kad su Dugina počeli zvati “Putinov mozak”, prestao je biti čudak s ruba znanosti pa postao “najopasniji filozof na svijetu”, ukravši titulu Slavoju Žižeku. Nick Rooney nije mogao ignorirati to, pa je od niza dugih razgovora s Aleksandrom Duginom složio dokumentarni film “The Wolf in the Moonlight” (2020). Rooney, britanski redatelj dokumentaraca koji je jedno vrijeme radio kao diplomat u EU i snimao filmove namijenjene povećanju razumijevanja Zapada i Rusije, cijele razgovore s Duginom planira objaviti na 400 stranica knjige “Talking to the Wolf”, dok je u film, koji se može pogledati na Vimeu, probrao komade političkih i filozofskih raspri vođenih tijekom godine dana. “Biti filozof znači biti opasan”, tvrdi Dugin, zarobljen u stanju “vječnog rata umova”, a koji osim svojih pogleda na Ukrajinu, nuklearni rat, Putina, špijunske skandale i Platona, pred kamerama na solidnom engleskom dijeli i osobnu filozofiju ljepote, zdravlja i - tadam-tadam! - smisla života. Bez sumnje (ali s puno ironije), korisni savjeti od nekoga koga zovu “Putinov Rasputin”.