Putinov Rasputin sasvim osobno i novi ruski ekstremizam

Eduard Limonov je bio posebna vrsta idiota. Ruski pisac, disident i politički klaun prestao je biti smiješan kad je 1992. godine posjetio Radovana Karadžića na položajima srpske vojske na Trebeviću. Dok su četnici pjevali i potezali rakiju u sceni opuštanja dostojnoj Matakovićeva stripa, Limonov je zgrabio mitraljez najvećega kalibra pa iz njega veselo ispalio nekoliko rafala po Sarajevu. Bio je to, barem za naš komad povijesti, nažalost nimalo simbolički trenutak, konkretni primjer u kojem politički idiot, jezikom filmskoga klasika “Tropic Thunder” - ode full retard. Bacajući dodatni komad olova na patnju izmučenoga grada, Limonov nas je po tko zna koji put u povijesti, na putanji od D’Annunzija do Gavina McInnesa, podsjetio na to koliko je malo potrebno da cirkus narcisoidnih umjetničkih mitomanija postane platformom za pravo krvoproliće. “Incident” iznad Sarajeva snimile su kamere i zato je ostao u sjećanju s velikim uskličnikom. Ali iako nije snimljen, Limonov se sličnim sranjima hvalio i kod nas. Ponosno je tvrdio da je svoj 50. rođendan proveo na okupiranom hrvatskom teritoriju pucajući po hrvatskoj vojsci. I da, paradirao je s Arkanom po okupiranom Vukovaru.

Limonov je sin vojnog časnika, a bunt prema ocu pretvorio je u bunt prema sustavu. Godine 1974. emigrirao je u New York, gdje je postao pisac seksualno kontroverznih romana, a kad se nakon pada Berlinskog zida vratio u Rusiju, potražio je najveći politički cirkus kojem se mogao pridružiti. Prvo je pronašao Žirinovskog, čovjeka koji je pretukao političku suparnicu tijekom svađe u parlamentu pa poslije objasnio da joj se vjerojatno svidjelo, jer se radi o vrsti žene “koja želi biti silovana, samo je nitko ne želi”. Vladimir Žirinovski je posebna vrsta krkana. Vođa Liberalne demokratske partije Rusije, čiji su ideali sve samo ne liberalni i demokratski, agresivni populist kojeg su prozvali fašističkim šoumenom ruske politike, 1992. je imenovao Limonova za svog ministra sigurnosti. Ali brzo su se posvađali jer ga je pisac optužio da je nedovoljno radikalan, u osnovi popustljivi mlakonja. Limonov je odlučio pokazati svima kako se “to radi” - pri čemu je “to” mogao biti samo apsolutni napad na politički establišment. Nije trebao raditi za Žirinovskog, imao je dovoljno velik ego da počne vlastitu političku odiseju. Njegova Nacional-boljševička partija, radikalni pokret u početku postavljen kao politička art diverzija ruske kontrakulture, ujedinila je političke ekstremiste u ideji antikapitalističkog nacionalizma, oslanjajući se, poput komunista i fašista prve polovine 20. stoljeća, na direktne akcije i slavu nasilja kao legitimnog oblika puštanja ideja u pogon. Doduše, to nasilje u akcijama NBP-a izgleda ovako nekako: ljuti zbog rata u Afganistanu, princu Charlesu nisu udarili nos šakom nego cvijećem, a britanskog laburista Georgea Robertsona nisu zasuli bombama nego rajčicama kako bi iskazali neslaganje sa širenjem NATO saveza. Upadali su u nekoliko državnih institucija, ministarstava i organizacija tijekom prosvjednih akcija protiv unutarnjih, vanjskih i ekonomskih politika, a mahanje zastavama i bacanje letaka s prozora okupiranih ureda mnoge je aktiviste smjestilo na nekoliko godina iza rešetaka. Prije nego što je u ožujku 2020. preminuo od niza zdravstvenih komplikacija, Limonov je neko vrijeme i sam proveo u zatvoru zbog šverca oružja i terorizma, a optužili su ga i za pokušaj organiziranja oružanog ustanka u Kazahstanu. 

Nastanak modernih nacional-boljševika izgledao je više kao tipičan vic, poput osnivanja Proud Boysa ili početaka QAnona. Okupljali su uglavnom pankere i anarhiste iz klupske, fanzinske i skvoterske scene, klince umackane flekama od bambusa, a ne musolinijevske batinaše noktiju crvenih i crnih od puzanja krvavim rovovima. Karnevalski bi marširali ulicama pod nacističkom zastavom sa srpom i čekićem umjesto svastike, uživajući u bezobraznoj pankerskoj provokaciji. 

Ali nacional-boljševizam nije stvoren devedesetih; tad je zapravo uskrsnut i “adaptiran” potrebama “oslobođene” Rusije, a koja je, kao i većina tranzicijskog rasula devedesetih, bila zbunjena i neodlučna u tome želi li Ameriku ili neku novu domaću sjenu koja će je pokriti nakon pada čelične zavjese. Karl Radek, marksistički aktivist u poljskim i njemačkim socijaldemokratskim krugovima prije Prvog svjetskog rata i komunistički vođa nakon Ruske revolucije, proveo je neko vrijeme u zatvoru, 1919. godine. Tamo je upoznao revolucionarne nacionaliste koje je uspio nagovoriti na ujedinjenje s boljševicima, ne bi li zajedno istjerali kapitalizam iz Rusije. U Njemačkoj, Hitlerovi nacional-socijalisti koji su iskreno vjerovali u “socijalizam” iz imena stranke, odlazili bi razočarani pomanjkanjem volje za provedbom prave i temeljite socijalističke revolucije pa su osnivali hibridne “nacional-boljševičke” pokrete, posvećene gradnji braka nacionalističke emo-euforije i komunističke ekonomske politike. Limonov je uživao šokirajući svojom osvježenom verzijom političkog minotaura, ali je isto tako tvrdio da njegova stranka prezire antisemitizam i rasizam nacizma, mada su ih optuživali za oboje. Ali voli Staljina, iako mrzi Putinov autoritarizam. Nacional-boljševičku partiju stvorile su tri osobe. Limonov je bio samo jedna od njih, a Jegor Letov, ruski pjesnik, glazbenik i slikar, šef benda Komunizam, bio je ne samo osnivač nego i prvi registrirani član Nacional-boljševičke partije, sve dok se 1999. nije potpuno ostavio politike. “Uvijek sam bio anarhist”, objasnio je 2007. za ruski Rolling Stone: “I još sam. Ali u zadnje vrijeme više me zanima ekološki anarhizam”.

Jegor je osnivanju stranke i akcijama nacional-boljševika pristupio kao Tyler Durden “Klubu boraca” (minus mlaćenje), pa se čini da je treći član osnivačke jezgre možda u svemu tome bio najozbiljniji, zbog čega je i dobio položaj tajnika. Bio je to Aleksandar Dugin, politički filozof, bradati mistik i kontroverzni geopolitičar, čovjek koji je Limonova uveo u politiku. Dugin je, kaže povijest, bio pravi mozak projekta NBP-a, barem njegove političke platforme, inspirirane nacionalnim boljševizmom od prije stotinu godina. Dugin i Limonov 1. svibnja 1993. zajedno potpisuju deklaraciju o osnivanju Nacional-boljševičke partije, nekoliko mjeseci nakon što su obojica uhićeni zbog posjedovanja ručnih bombi. Prva akcija bila im je poziv na bojkot zapadnjačke robe. Dugin je prije NBP-a već ostavio traga u političkom aktivizmu, kad je s Aleksandrom Prohanovim, književnikom, antikapitalističkim ultranacionalistom i urednikom novina Den (Dan), pružao vatrenu podršku i ideološku podlogu Fronti za nacionalni spas, ranijem modernom dokazu da je moguće pomiriti naizgled nepomirljive ekstreme.