Rat između Rusije i Ukrajine dobio je novu, gotovo nezamislivu dimenziju. Nakon četiri i pol godine sukoba, tijekom kojih su se dvije vojske borile na kopnu, u zraku, na moru i uz pomoć sve sofisticiranijih bespilotnih letjelica, otvorena je još jedna bojišnica. Nalazi se duboko pod zemljom, u čeličnim cijevima nekadašnje plinske infrastrukture koja je desetljećima povezivala Rusiju s Ukrajinom i ostatkom Europe. Ondje, u mraku, skučenim prostorima i zraku zasićenom opasnim plinovima, ruski i ukrajinski vojnici danas vode bitke u kojima se protivnik može pojaviti svega nekoliko metara ispred njih. Nekada strateški važna energetska mreža postala je sustav vojnih prolaza, tajnih pristupnih točaka i podzemnih položaja. U pojedinim cijevima čovjek se može kretati samo puzeći. U drugima se vojnici prevoze improviziranim vozilima, nose streljivo i pokušavaju iznenaditi protivnika izlaskom duboko iza njegovih linija. Novinari The Atlantica i The New York Timesa su tijekom listopada istraživali podzemne operacije ukrajinskih snaga. Njihovi izvještaji otkrivaju kako je tehnološki razvoj, koji je trebao promijeniti ratovanje na površini, zapravo natjerao vojske da se vrate taktikama koje podsjećaju na rovovske i podzemne bitke prošlih stoljeća.

Razlog zbog kojeg su se dvije vojske spustile pod zemlju leži ponajprije u gotovo potpunoj dominaciji bespilotnih letjelica nad bojištem. Nekadašnja ničija zemlja između suprotstavljenih položaja pretvorila se u široku zonu u kojoj je svako kretanje iznimno opasno. Izviđački dronovi neprestano nadziru teren, a naoružane letjelice mogu napasti vojna vozila, skloništa i pojedinačne vojnike.Takva zona djelovanja proteže se desecima kilometara, zbog čega je tradicionalno premještanje ljudstva i opreme postalo sve teže. Čak ni mrak ne pruža sigurnost kakvu je nekada pružao.

BITKA ZA KUPJANSK Operacija Veles: Rat je pod zemljom. Obračun u napuštenim plinovodima

Ukrajinski zapovjednik Ihor Obolensky, koji predvodi 2. korpus Nacionalne garde poznat pod nazivom Hartija, objasnio je novinaru The Atlantica Simonu Schusteru kako se područje u kojem dronovi mogu otkriti i uništiti vojnike neprestano širi. Stoga su obje strane počele tražiti alternativne putove za prolazak kroz neprijateljske položaje. Rusi su prvi počeli sustavno iskorištavati napuštenu plinsku infrastrukturu za takve operacije. Ukrajinci su potom razvili vlastitu taktiku podzemnog ratovanja. Problem je, međutim, bio znatno složeniji nego što se na prvi pogled činilo. Ukrajinski zapovjednici u početku nisu ni znali koliki se sustav cijevi nalazi ispod njihovih položaja. Kada je Obolensky od državne energetske kompanije zatražio karte plinovodne mreže, otkrio je pravi podzemni labirint: najmanje 57 čeličnih cijevi prolazilo je ispod područja zahvaćenih borbama. Većina je imala promjer između jednog i dva metra.Riječ je o infrastrukturi koja je desetljećima služila za transport prirodnog plina iz sibirskih nalazišta. Početkom 2025. Ukrajina je zaustavila tranzit ruskog plina preko svojeg teritorija, a dijelovi te infrastrukture ubrzo su dobili potpuno novu, vojnu namjenu.

Ruska operacija "Cijev"

Prva velika demonstracija mogućnosti takvog ratovanja dogodila se u ožujku 2025. godine, tijekom borbi za ruski grad Sudžu u Kurskoj oblasti.Ukrajinska vojska zauzela je Sudžu u kolovozu 2024., a ruske snage mjesecima su pokušavale ponovno uspostaviti nadzor nad tim područjem. U završnoj fazi borbi rusko zapovjedništvo pokrenulo je operaciju nazvanu "Truba", odnosno "Cijev".Prema dostupnim izvještajima, između stotinjak i nekoliko stotina ruskih vojnika ušlo je u veliki magistralni plinovod Urengoy-Omari-Užgorod. Prošli su nekoliko kilometara kroz cijev promjera približno 1,42 metra i pojavili se iza ukrajinskih obrambenih položaja. Iznenadni napad izazvao je pomutnju među ukrajinskim snagama.

Prolazak kroz plinovod pridonio je ruskom ponovnom zauzimanju Sudže i okolnog područja. Slična taktika potom je primijećena i na drugim dijelovima bojišnice, uključujući područje Pokrovska u Donjeckoj oblasti. Posebno važan postao je Kupjansk, grad na sjeveroistoku Ukrajine, otprilike 40 kilometara od ruske granice. Ondje su ruske skupine počele iznenada izbijati u pozadinu ukrajinskih snaga. Ponekad bi se pojavila samo dvojica vojnika. Skrivali su se u napuštenim zgradama ili improviziranim zaklonima, čekajući dolazak dodatnih snaga. Ukrajinci su pokušavali otkriti mjesta na kojima Rusi izlaze iz podzemlja i uništiti ih topništvom ili dronovima. No napadači su pronalazili nove izlaze i nastavljali se pojavljivati kilometrima iza crte obrane. Tek kada su detaljnije proučene karte plinovoda, postalo je jasno kako se ruske snage kreću ispod njihovih položaja.

Pakao u cijevima

Borbe u plinovodima izgledaju posve drukčije od ratovanja na površini. Nema prostora za manevriranje, sklanjanje iza vozila ili brzo povlačenje. Vojnici su često prisiljeni kretati se jedan iza drugoga, a susret s protivnikom može u nekoliko sekundi prerasti u borbu na vrlo maloj udaljenosti. U takvim uvjetima koriste se automatske puške, strojnice i granate. No svako ispaljeno zrno i svaka eksplozija predstavljaju opasnost i za onoga tko puca. Meci mogu rikošetirati od čeličnih stijenki, dok eksplozije u zatvorenom prostoru stvaraju snažne udarne valove. Pritisak djeluje na sluh i pluća, a dim i otrovni produkti izgaranja dodatno otežavaju disanje.Ukrajinski vojnici zato koriste plinske maske i dodatne zalihe kisika. Pojedini pripadnici jedinica koje djeluju pod zemljom ondje provode i po nekoliko tjedana.Kako bi savladali velike udaljenosti, ukrajinski vojnici koriste čak i preuređene rudarske vagonete s motorima preuzetima iz električnih romobila. Tako nastoje brže prevoziti ljude i opremu kroz podzemne prolaze.

U reportaži The New York Timesa novinarka Maria Varenikova opisala je ulazak u podzemni kompleks kojem se pristupa iz šume. Nakon spuštanja metalnom platformom stigla je do velikog podzemnog logističkog prostora, dugog stotinama metara, iz kojega se granala mreža cijevi. Zrak je bio ispunjen oštrim mirisom kemikalija, a vojnici su se pripremali za djelovanje u uvjetima koji više nalikuju industrijskom postrojenju nakon katastrofe nego uobičajenom bojištu. U takvom okruženju opasnost ne dolazi samo od neprijateljskog oružja. Jedan ukrajinski vojnik, prema svjedočenju njegovih suboraca, umro je od trovanja plinovima nastalima nakon eksplozije ruske bombe u cijevi. Ponekad se protivničke snage pokušavaju zaustaviti zidovima od vreća s pijeskom. Napadači tada moraju probijati improvizirane prepreke, često pod izravnom paljbom.

Operacija Veles

Nakon što su shvatili razmjere opasnosti, Ukrajinci su pokrenuli operaciju čiji je cilj bio preuzeti nadzor nad dijelovima podzemne mreže. Operacija je dobila naziv "Veles", a provodile su je postrojbe korpusa Hartija u suradnji s drugim ukrajinskim jedinicama. Prema Obolensky, nakon približno šest mjeseci borbi ukrajinske su snage tijekom listopada uspjele ponovno uspostaviti nadzor nad oko 14 kilometara cjevovoda na sjeveroistoku zemlje. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski 27. listopada objavio je da su njegove snage tijekom operacije napredovale više od 15 kilometara kroz podzemnu infrastrukturu. Prema njegovim tvrdnjama, ubijeno je više od stotinu ruskih vojnika, a više od 30 ih je zarobljeno. Operacija je uključivala koordinaciju podzemnog napredovanja s napadima na površini i djelovanjem bespilotnih letjelica. Ukrajinske snage time su pokušale preokrenuti prednost koju je Rusija stekla ranijim korištenjem podzemnih prolaza. 

Podzemne borbe u Ukrajini otkrivaju jedan od najvećih paradoksa suvremenog ratovanja. Dok se na nebu pojavljuju sve napredniji dronovi, a vojske koriste satelitske podatke, elektroničko ratovanje i precizno navođeno oružje, vojnici se istodobno vraćaju načinima borbe koji podsjećaju na najkrvavije bitke Prvog svjetskog rata. Tada su suprotstavljene vojske kopale tunele ispod neprijateljskih rovova, postavljale eksploziv i pokušavale izazvati urušavanje obrambenih položaja. Podzemni rat vodio se i tijekom Vijetnamskog rata, a posljednjih godina tuneli su postali važan dio sukoba u Pojasu Gaze.