29. studenoga prošle godine umirovljeni general Slobodan Praljak preminuo je u bolnici u Nizozemskoj nakon što je popio otrov u haaškoj sudnici nakon potvrđene kazne od 20 godina zatvora za ratne zločine. 

Žalbeno vijeće ICTY-ja je u Haagu izricalo žalbenu presudu u predmetu bosanskohercegovačkoj šestorici. Nakon što je žalbeno vijeće potvrdilo Praljkovu prvostupanjsku kaznu od 20 godina zatvora on im je kazao: "General Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu" i popio sadržaj iz bočice. Kasnije se ispostavilo da je riječ o cijanidu, a istraga nizozemskih vlasti završena je razočaravajućim priznanjem da nemaju pojma kako je Praljak unio otrov u sudnicu.

Praljak je u medijima trajno stigmatiziran rušenjem Starog mosta, a njegove teatralne geste u sudnici, zbog kojih su ga htjeli onemogućiti i da postavlja pitanja svjedocima (a teatralnim gestama bio je sklon i u ratu), sigurno nisu pomogle da ojača svoju poziciju u procesu. Suborci su svjedočili da je jednom izašao iz svog privremenog stožera u Prozoru, popeo se na tenk s kalašnjikovim u rukama i pozivao vojsku da ga slijedi. 

Veliki propusti Priče iz Haaga: Iz Srbije su im slali rakiju i pečenja

Njegova ratna epizoda u Hercegovini naprasno je prekinuta, dokumenti obavještajnih službi opisuju kako ga je otjerao širokobriješki "warlord" Mladen Naletilić Tuta, a Praljak je, sudeći prema jednom izvješću, znao i "kakav je okus cijevi Tutina pištolja". To je, dakle, potvrđivalo izvješće Hrvatske izvještajne službe (HIS) iz 1993. u kojem stoji da je Praljak otišao zbog pritiska Mladena Naletilića Tute. Unatoč svemu tome Praljak je 2002. bio svjedok obrane u procesu protiv Naletilića pred Haškim sudom.

Prema jednom (i to vrlo uvjerljivu) tumačenju, upravo je to svjedočenje koštalo Praljka. Izvjestitelji iz Nizozemske su 2002. javljali da je Praljak na suđenju Tuti, među ostalim, izjavio kako Hrvatska vojska nikad nije ratovala u Bosni i Hercegovini, da Mladen Naletilić nije imao nikakvih zapovjednih ovlasti i da je on osobno postao načelnik HVO-a mimo bilo kakvog naloga Franje Tuđmana i Gojka Šuška, tadašnjeg ministra obrane RH. 

I Praljak se pred sudskim vijećem zakleo kako su hrvatske postrojbe u BiH djelovale posve autonomno, bez ikakve političke, organizacijske i financijske potpore HDZ-a. No Praljak očito nije znao, ili nije želio znati, da je haško tužiteljstvo odavno raspolagalo dokumentacijom koja je dokazivala upravo suprotno: da je HVO baš u Hercegovini bio podružnica Hrvatske vojske, da je upravo Gojko Šušak odabrao Praljka, kao čovjeka od punog povjerenja, za ratovanje u Hercegovini.

Što se dogodilo? Sucima je 2007. poručio: 'Neću se ubiti u zatvoru!'

Mladen Naletilić Tuta, istinski gospodar rata u Hercegovini, smatrao je da u Hercegovini moraju zapovijedati domaći ljudi, a ne kadrovi upućeni iz Zagreba. A Praljka je smatrao nekompetentnim. Dramatično izvješće HIS-a iz 1993. potvrđuje kako je Praljak protjeran iz HVO-a nakon akcije u kojoj je poginuo velik broj pripadnika Tutine Kažnjeničke bojne. Naletilić je krivicu za pogibiju tih ljudi svalio na Praljka, tvrdeći da su od Praljkovih ljudi dobili pogrešne podatke o muslimanskim položajima. Tuta je u konvoju vojnih terenaca dojurio u Posušje, ušao u Praljkov ured i tadašnjem načelniku Glavnog stožera HVO-a naredio da smjesta ode iz Hercegovine. 

Obavještajne službe zabilježile se da je Tuta vikao: "Ako ne nestaneš, ubit ću te, Titino govedo!". 

Prema jednoj je verziji držao cijev pištolja na Praljkovoj sljepoočnici, prema drugoj mu ga je ugurao u usta. Praljak je, jasno, izvijestio Šuška o svemu, a Šušak je obećao da će izgladiti stvar. No Šušak nije mogao umiriti Tutu. Hercegovina je tad bila na rubu međusobnog rata dviju hrvatskih frakcija, Kažnjeničke bojne i Praljkovih ljudi! U Glavnom stožeru, u Zagrebu, stoga je postavljen novi šef HVO-a. Praljak je formalno razriješen 8. studenog 1993., dan uoči rušenja Starog mosta u Mostaru. Naletilić je i dalje nastavljao poručivati Šušku da se u Hercegovini uglavnom oslanja na "sedam sekretara SKOJ-a", odnosno na stare komunističke kadrove i udbaše.

Godine 1994. definitivno su se posvađali i prekinuli svaku komunikaciju. Naletilić je bio otpisan u trenutku kad se usprotivio washingtonskom primirju, a Šuška i Tuđmana optužio za nacionalnu izdaju. Praljku godinama nije opraštao, nazivajući ga i dalje "Titinim govedom", opisujući ga kao političkoga konvertita i ratnog profitera koji mešetari cigaretama. No Haag ih je učinio saveznicima. Naletilić je bio optužen za etničko čišćenje muslimanskih civila na području Hercegovine, dok se protiv Praljka najprije 2001. otvorila istraga za masakr u Stupnom Dolu. Znalo se tih godina da o Naletilićevoj obrani ovisi i Praljkova haška sudbina. 

Ako haški suci povjeruju da je HVO doista djelovao kao samostalna vojska, iz sadašnjih i budućih optužnica brisala bi se definicija međunarodnog sukoba u BiH, pa bi se pobijale i sve inkriminacije koje proizlaze iz teških povreda međunarodnog ratnog prava. Jasno, Praljak je, strahujući za sebe, poricao postojanje bilo kakvih veza između hercegovačkih postrojbi HVO-a i Zagreba. No tih je godina već bilo jasno da je takva strategija (a preuzela ju je i Naletilićeva obrana), posve promašena. 

 

Nije imalo nikakvog smisla osporavati hrvatski angažman u ratu u BiH, svu je dokumentaciju u svojim memoarima već bio objavio i Janko Bobetko (objavio je gotovo sve zapovijedi o kretanju HV-a bosanskohercegovačkim teritorijem), a potvrđena je i u dotadašnjim haškim procesima.

Zato su pravni stručnjaci, pa i odvjetnici iz nekih drugih haških procesa, tih dana jasno poručili i dojavili novinarima: Praljkov iskaz u procesu protiv Tute nije samo uzaludan nego upravo poguban!

Braneći Tutu, Praljak je zakopao sebe, tvrdili su pravni eksperti, navodeći tada da si bitno otežava i okolnosti za mogući kazneni progon za Stupni Do (u Stupnom Dolu je prije 24 godine ubijeno 38 civila, među njima 17 žena i petero djece. Najmlađa je bila dvoipolgodišnja Sabina Likić, a ubijeni su i trogodišnjaci Indira Žutić i Enis Likić). Žalbeno vijeće sad je zaključilo kako nije dokazano da je Praljak odgovoran za zločine počinjene u Stupnom Dolu 23. studenoga 1993., ali i dodalo da Praljak nije dokazao da nije odgovoran za planiranje i provođenje zločina u Varešu (ubijeno je sedam civila, među kojima i starica od 80 godina, 300 muškaraca u logoru je zlostavljano, žene koje su ostale nezaštićene s djecom također su zlostavljane, silovane. Domovi vareških Bošnjaka su opljačkani).

Nakon svjedočenja u "slučaju Naletilić", čulo se prije 15 godina, Praljak će vrlo teško izbjeći proces u Haagu za zločine u općini Vareš. U istoj je prilici Praljak suočen i s transkriptima razgovora s Franjom Tuđmanom. Iz njih se jasno moglo vidjeti da je dužnost načelnika Glavnog stožera HVO-a preuzeo u dogovoru s vrhom. Praljak nije porekao njihovu autentičnost, ali je ustvrdio kako oni ne dokazuju da je od Tuđmana i Šuška primao instrukcije za vojne operacije u BiH. Jasno, sudsko vijeće već mu tad nije vjerovalo, a ti će transkripti godinama kasnije dovesti do traumatičnog finala u haškoj sudnici.

Ostatak transkripata pročitajte u idućem nastavku feljtona.