General HVO-a Slobodan Praljak popio je otrov u sudnici Haaškog suda, liječnici ga nisu uspjeli spasiti i tako je počinio treće samoubojstvo u prostorijama Međunarodnog suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.
Bivša glasnogovornica Suda, Florence Hartmann, u razgovoru za Express prošle je godine pojasnila apsolutni nedostatak kontrole nad zatvorenicima. Pitali smo je da nam pojasni točno što se dogodilo kad je umro Slobodan Milošević.
"To jest bio strašan trenutak. Samo što u tome više vidim neoprez, ne i neku skrivenu strategiju. Milošević je koristio lijek rimfapicin koji se inače koristi kao terapija u liječenju lepre i tuberkuloze. Taj lijek je poništio djelovanje njegova lijeka za visoki krvni tlak, od toga je lako mogao umrijeti. Cilj mu sigurno nije bio da umre, nego da pogoršava svoje zdravlje kako bi ga pustili da se brani sa slobode, a on bi pobjegao u Rusiju. Milošević nije htio biti osuđen, i zbog sebe osobno, ali i kako, kao šef svoje države, ne bi ostao upisan u povijesti kao šef režima koji je skrivio genocid i zločine protiv čovječnosti u drugoj državi", rekla nam je ona.
Tražili smo da pojasni smatra li da si je Slobodan Milošević svjesno išao narušavati zdravlje kako bi se izvukao iz ćelije tijekom suđenja i ona nam je potvrdno odgovorila.
"Tako je. Tadašnji upravitelj zatvora u Scheveningenu je upozorio da ga ne može nadzirati kako treba jer je Milošević tamo imao ured kako bi se mogao sam braniti. Imao je privilegiju prostora koji nisu smjeli pretraživati kao što bi inače njegovu ćeliju. Upravitelj zatvora u Scheveningenu je ranije bio upravitelj britanskog zatvora u kojem su držali pripadnike IRA-e i znao je svoj posao, znao je što se može dogoditi. Upozoravao je 12 puta vijeće suda na to da nema mogućnost provjeravanja njegova zdravstvenog stanja. Kad sam završila u zatvoru, nisam mogla unijeti baš ništa, konzulica mi nije mogla donijeti čak ni čokoladu za Uskrs. A ovi su tijekom praznika dobivali i torte, i alkohol, i lijekove, sve iz Srbije. I nitko ih nije kontrolirao. Lijek je Milošević uzimao namjerno, očito je znao što uzima, jer je od njega mokrio plavo i jasno je bilo da je to vidio. Njegovu su smrt mogli spriječiti, ako već ne na druge načine, onda tako da ubrzaju proces. Pa, pogledajte kako to samo ide s Karadžićem. Tek 2016. su ga osudili za zločin za koji je optužen još 1995. I moguće da je to i zadnja presuda. Tko kaže da će Mladić preživjeti? Tko kaže da, nakon onoga s Miloševićem, neće uspjeti u tome da ga puste u Rusiju?", otvoreno nam je ona ispričala.
Spomenuti Mladić je, samo dan uoči nedavnog izricanja presude, u Haagu s Radovanom Karadžićem slavio blagdan Arhanđela Mihovila (Aranđelovdan) i to uz pečenog odojka, objavio je srpski tabloid Alo. Ratni zločinac je gotovo cijeli dan proveo u društvu prvog predsjednika Republike Srpske, a prema pisanju Aloa, sve je organizirao svećenik Vojislav Voja Bilbija koji već dulje od desetljeća posjećuje srpske osuđenike u Haagu.
Luka Karadžić, Radovanov brat, izjavio je:
"Radovan je zadovoljan što su mu dopustili da na pravi način obilježi blagdan jer mu je to jako bitno. Ratko je želio doći i čestitati Radovanu, iako ga čeka izricanje presude. Bilo je još gostiju, ali Radovanu je bilo iznimno važno što je došao Ratko i što su zajedno dijelili slavski kolač".
Sličan opis života u Haagu imao je i zapovjednik obrane Srebrenice, Naser Orić.
"Pritvorska jedinica mi je bila drugi dom. Ja sam to shvatio i olakšao sebi sudski proces. Sretao sam stalno optužene Srbe. S Veselinom Šljivančaninom sam igrao nogomet. On je teški komunist, kao takav je došao u zatvor i nije se promijenio. Govorio je da se kaje", kazao je jednom prilikom Orić.
Kad je riječ o samoubojstvima prvi je svoj život oduzeo Slavko Dokmanović, nekadašnji načelnik općine Vukovar optužen za ratne zločine počinjene na vukovarskom području. Objesio se u svojoj ćeliji 29. lipnja 1998. godine, samo mjesec dana prije izricanja presude za Ovčaru. O njegovim postupcima na Ovčari najbolje govori svjedočanstvo E.Č. od 16. svibnja 1992.
"Kada smo prošli i tu drugu grupu koja nas je batinala, u hangaru prepoznajem Slavka Dokmanovića (predsjednik općine Vukovar) koji je stajao s nekim kapetanom. Tada me Slavko Dokmanović, odjeven u uniformu SMB s oznakom pukovnika, prozove imenom: “Evo našeg inspektora!” nakon čega četnici naprosto skaču na mene i nemilosrdno me batinaju. Vidio sam kako Dokmanović pri prolazu kroz hangar udara nogama i rukama svakoga koga je mogao dohvatiti. Bio je izbezumljen i nije birao koga će i kako udariti. Istovremeno sam vidio grupu od 5-6 osoba odjevenih u maskirne i SMB uniforme JA kako tuku Samardžić Damjana zvanog Veliki bojler. Oni su mu skakali nogama po grudnom košu dok je ležao na podu, udarali njegovom glavom po betonskom podu. Nakon dvadesetak minuta fizičkog zlostavljanja Samardžićevo tijelo je ostalo ležati na betonu. Netko mu je prišao i ustanovio da je uslijed zadobivenih batina preminuo."
Drugo samoubojstvo dogodilo se gotovo deset godina kasnije kada je bivši predsjednik Krajine Milan Babić počinio samoubojstvo, također vješanjem, u svojoj ćeliji. Početkom ožujka 2006. godine Haaški sud priopćio je samo da su pronašli mrtvo tijelo svjedoka pokajnika Babića. "Stražari su provjerili ćeliju Milana Babića u 18 sati i sve je bilo u redu, no kada su ponovno provjeravali što se događa s njime u 18.30 sati, pronašli su njegovo tijelo", jedino je što je o samoubojstvu Milana Babića rekla Aleksandra Milenov, tadašnja glasnogovornica Haaškog suda.
Vojislav Šešelj, pravomoćno oslobođen optužbi, bio je najveći primjer nepoštivanja Međunarodnog suda. Osim konstatnih vrijeđanja sudaca i tužitelja, redovito je odbijao odlazak u Haag na suđenje pa je na kraju osuđen na četiri godine i devet mjeseci.
