Nakon mnogo dvojbi o tome je li bio potreban, nedavni zagrebački mimohod Hrvatske vojske zapravo je tek drugi po redu od osamostaljenja države, ako se ne broji i nekoliko prigodnih postrojavanja od 1991. do danas.

Prvi, onaj jarunski od prije 20 godina, teško da se po ičemu može usporediti s ovim današnjim. Prvi se održao dvadesetak dana nakon uspješne akcije Bljesak i samo dva mjeseca uoči akcije Oluja. 

Svrha mu je bila podizanje morala građanima Hrvatske prije posljednje velike bitke za objedinjavanje hrvatskog teritorija. U trenutku vojnog defilea o njoj javnost nije, naravno, imala pojma niti je znala što se uskoro sprema. 

Ovaj posljednji trebao je biti upravo podsjetnik na tu akciju od prije 20 godina i pokazati u kakvu je vojnu silu od tada izrasla Hrvatska vojska.

Ako se smisao prvog mimohoda HV-a ni jednog trenutka nije dovodio u pitanje, ovogodišnji se, umjesto proslave najvažnijeg događaja u povijesti neovisne Hrvatske, pretvorio u poligon za mjerenje političke moći i pridobivanje glasova za predstojeće izbore. 

Jedino zajedničko obilježje zagrebačkom mimohodu iz 1995. i ovom od prije tri dana jest da su ga režirali kazališni redatelji. No čak ni oni nisu ovaj put bili jedinstveni oko smisla i svrhe ovogodišnje vojne povorke. 

Krešimir Dolenčić, za kojega je ministar obrane Ante Kotromanović odmah rekao da ne dolazi u obzir kao redatelj, u svojoj je karijeri tri puta režirao defile Hrvatske vojske, i to u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana.

Dolenčić smatra da je ovogodišnji mimohod u Zagrebu bacanje novca.

"Čak i da su mi ponudili, ne bih nikad režirao ovaj mimohod jer smatram da je sasvim besmislen", rekao je kazališni redatelj koji je imao čast 1991. godine režirati i prvo svečano postrojavanje tadašnjeg Zbora narodne garde na nogometnom stadionu u zagrebačkoj Kranjčevićevoj ulici. 

U odnosu na sve ono što smo od vojne tehnike i opreme vidjeli ovih dana, to prvo postrojavanje na Zagrebovu stadionu, s današnje perspektive, djeluje doista kao kazališna predstava.

Kolonu slabo naoružane i opremljene vojske predvodili su sinjski alkari, a na travnjaku se našla i predsjednička počasna garda u crvenim uniformama. Oko 1600 vojnika imalo je preko ramena prebačeno desetak različitih vrsti pušaka.

Od vojne opreme na stadion su stigla dva-tri oklopna policijska vozila, nekoliko kamiona i nekoliko protuzračnih 20 mm topova. No upravo je to bio temelj vojske koja je ovih dana protutnjala Zagrebom.

Krešimir Dolenčić, danas 53-godišnji redatelj, te je 1991. godine imao na stadionu manje hrvatskih vojnika nego 2004. godine kad je u Pekingu režirao Verdijevu “Aidu” s 2800 sudionika i napravio najveću opernu predstavu svih vremena.

Svejedno, ponosan je na to povijesno postrojavanje hrvatskih vojnika.

"Te 1991. godine smisao je bio da se pokaže kako Hrvatska ima vojsku. Narodu se trebao ojačati moral jer je rat tek bio pred nama", prisjeća se Krešimir Dolenčić, koji je još dva puta režirao vojne parade.

"Sljedeći put režirao sam mimohod na Jarunu 30. svibnja 1995. godine. Tek nakon Oluje shvatili smo zašto je taj jarunski mimohod imao smisla. Bilo je to demonstriranje vojne sile uoči konačne oslobađajuće akcije. Program je počeo u osam ujutro nastupima dječjih zborova, zatim su svirali bendovi, a vojni mimohod bio je samo dio programa. Ljudi su došli na Jarun družiti se i roštiljati, a kako se poslije saznalo, taj dan na zagrebačkom jezeru bilo je 140 tisuća posjetitelja. Dakle, sve je imalo smisla", smatra redatelj, koji je još jednom dobio poziv od državnog vrha za isti posao dvije godine poslije.

"Te 1997. godine režirao sam opet postrojavanje HV-a, a ne mimohod, kako se to pogrešno naziva. Njime se željelo pokazati kako se HV razvio u vojnu silu kojom će se, bude li trebalo, riješiti i reintegracija istočne Slavonije", prisjetio se Krešimir Dolenčić, koji za ovogodišnji zagrebački mimohod nije našao riječi opravdanja.

"Danas, kad smo članica NATO saveza, trebali bismo se tako i ponašati. NATO članice nemaju vojne mimohode, one samo održavaju vojne vježbe, i to s razlogom - ako nekom žele pokazati svoju moć, kao primjerice nedavno Putinu. Vojne mimohode zadržali su samo režimi poput Rusije i Putina te Kim Jong-unove Sjeverne Koreje. Tko je u Zagrebu 4. kolovoza? Ljudi su na moru ili su spojili praznike i otišli na produljeni vikend. Mimohod ima smisla samo ako ga gleda više od 100 tisuća ljudi. Da se mene pitalo, umjesto mimohoda organizirao bih roštiljanje za hrvatske branitelje koji su sudjelovali u ratu i njihove obitelji", zaključio je redatelj. 

Ove godine, vjerojatno prvi i posljednji put u povijesti mimohoda u Hrvata, komandnu palicu za kulturni dio programa u ruci je držala jedna žena. 

Bila je to redateljica dječjih lutkarskih predstava, 38-godišnja Petra Radin, iako se za ovu ulogu spominjalo i ime filmskog redatelja Kristijana Milića.

Mnogi su ga smatrali dostojnim ovoga zadatka jer je prošle godine u Puli osvojio osam Zlatnih Arena za prvi akcijski film o Domovinskom ratu “Broj 55”. Na pitanje je li ga itko ikad kontaktirao u vezi režiranja mimohoda, Milić je pomalo razočarano rekao:

“Ne, nikad me nitko nije nazvao, pa ni ne znam kako se moje ime našlo u toj priči”. 

Nije želio ni odgovoriti na pitanje bi li se prihvatio tog posla, da je kojim slučajem dobio ponudu.

"Ne želim kalkulirati niti sam razmišljao što bi bilo kad bi bilo. Možda me baš zato nitko nije ni zvao jer se počelo pričati o meni kao potencijalnom redatelju prije nego što je donesena bilo kakva odluka na mjerodavnome mjestu", smatra Milić.

Nije se zato želio izjasniti čak ni o smislu i svrsi mimohoda.

"Ne, nemam ni o tome nikakvo mišljenje", rekao je redatelj.

Za razliku od prve dvojice, Petra Radin ima nešto skromniju biografiju, ali nimalo manje zanimljivu. 

Umjetnička je voditeljica Tvornice lutaka, režirala je predstave u Kazalištu slijepih i slabovidnih Novi život te je pokrenula kazališni festival za djecu Zlarinsko ljeto. 

Kći Furija Radina, zastupnika talijanske manjine u Hrvatskom saboru, zadnjih tjedana, kako je rekla, radila je i po 18 sati na dan.

Režiranje 20-minutnog kulturnog programa vjerojatno je najzahtjevniji posao kojeg se prihvatila u svojoj karijeri.

"Ima li većeg kreativnog izazova od rada na ovako velikom projektu u kojem sudjeluje više od 2000 ljudi? Čast je raditi na mimohodu i kroz 20-ak minuta kulturnog programa, zajedno uz vojni dio, zaokružiti jednu lijepu priču. Sloboda je donijela mir, a mir je vrlina, stanje uma usmjereno na dobročinstvo, povjerenje i pravdu", rekla je redateljica, svjesna da je upravo ovaj njezin rad pod posebnim povećalom javnosti.

"U program smo uključili što više mladih. Izvodile su se klasične hrvatske skladbe i domoljubne pjesme, a novim aranžmanima prikazala se povijest i baština na svremen i originalan način".- rekla je Radin, kojoj je najveći izazov bio kako u samo 20 minuta programa integrirati sve hrvatske regije.

Zaključila je da je će uz njezin umjetnički tim mimohod poslati poruku ljubavi, nade, ponosa i zajedništva.

Mimohod, čiji se troškovi okvirno procjenjuju na 15-ak milijuna kuna, pokazao je s čime sve danas raspolaže Hrvatska vojska.

Od 1991. godine, kad nisu imali ni istovrsne puške, preko 1995., kad je kao najmoćnije oružje prikazana raketa S-300, pa do 1997., kad su oduševljenje izazvale bespilotne letjelice Mah-1, prošlo je gotovo 20 godina. 

Ovih dana, od Novog Zagreba, preko Vukovarske, Savske i Slavonske avenije, u koloni dugačkoj četiri i pol kilometra sudjelovalo je više od 3000 vojnika, civilne zaštite i policije. 

Predstavili su tristotinjak različitih vrsti logističkih vozila, ali i oklopnih Patria, zatim vozila MTV i MRAP - prošlogodišnji američki dar HV-u. 

Bile su tu i dvije od 12 nedovršenih verzija haubica 2000PZH. Iznad glava im je preletjelo 30- ak zrakoplova: od upravo remontiranih MiG-ova 21, preko transportnih helikoptera te protupožarnih i školskih aviona, kao i akrobatske skupine “Krila Oluje”, dok je u Bračkom kanalu plovilo šest vojnih brodova. 

Oni najzajedljiviji primijetili su da je sve to prošlo bez imalo očekivanog interesa savezničkih zemalja. Najavljivani dolazak gostiju je izostao, a još je svježe sjećanje na aferu s kupovinom Patrijinih oklopnjaka, kao i na nedavni odlazak šestorice pilota akrobatske skupine “Krila Oluje” u Oman zbog veće plaće. 

Isto tako, sve do prije nekoliko tjedana bilo potpuno neizvjesno hoće li nam se prije mimohoda vratiti zastarjeli MiG-ovi s remonta u Ukrajini, kao što se i polemiziralo o američkim MRAP-ovima, za koje neki tvrde da ih se vodeća svjetska vojna sila naprosto željela pod hitno riješiti. 

No sve to nije umanjilo dojam da je Hrvatska trenutačno vodeća vojna sila na ovim prostorima.

Za podizanje morala hrvatskih građana bilo bi jednako tako značajno kad bi se, makar za pet godina, mogli pohvaliti istom moći i na ekonomskom planu.