Neočekivanim raspletom u Bruxellesu, ministri financija zemalja europodručja u ponedjeljak su za potpredsjednika Europske središnje banke izabrali guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića. Odluka je donesena unatoč javnim pozivima Europskog parlamenta da se izabere drugi kandidat i suprotno procjenama većine promatrača, koji su kao favorita vidjeli finskog guvernera Ollija Rehna. Kako je izvijestio ugledni Politico, ovakav ishod nije bio u ozbiljnim prognozama ni u jednom trenutku izbornog procesa.

Tim povodom ponovno objavljujemo veliki intervju s Borisom Vujčićem, koji je Express objavio u kolovozu 2024. godine.

Viktor Kovačić (1874. - 1924.), genijalni arhitekt, ćaća hrvatske graditeljske moderne, znao je kako u prostoru naglasiti važnost institucije, a funkciju šefa staviti u neki realni odnos. Mora biti da zbog toga njegovo krunsko djelo koje nije dočekao, zgrada Zagrebačke burze za robu i vrednote iz 1927. (sad sjedište Hrvatske narodne banke), zrači snagom, solidnošću, povjerenjem... Šefovski ured, zbijen u tih 15-ak asketskih kvadrata, opkoljen tamnim, drvenim, parapetima, nema ni grama razmetljivosti. Boris Vujčić (Zagreb, 1964.), guverner HNB-a, u tom je uredu još tamo od 2012. godine.

Ušao je u treći mandat (prvi mu je stigao u mandatu SDP-a Zorana Milanovića, drugi i sad treći od HDZ-a i Andreja Plenkovića). Širom otvoreni prozori guraju ljudski žamor s užarene zagrebačke ulice, a pozornost oka skrenu predmeti ostavljeni na originalnom namještaju iz 1927. Velika pink-guda, kasica prasica, tamo stoji sasvim očekivano.

Registratori u ozbiljnoj plavoj boji pa manji brežuljci papira, kutija biljnog čaja, desetak kravata različitih uzoraka uredno smotanih "u puž" na rubu masivnog radnog stola. Bizarno izgleda, na onih plus 37, nonšalantno ostavljen konstrukt božićnih ukrasa. Na dijelu zida, zaklonjenim ormarom, plutena ploča s poslaganim fotkama. Zaboden Vujčić s ovim, onda zaboden Vujčić s onim, pa zaboden Vujčić s kolegama guvernerima. Na posebnome mjestu, najvidljivijem, crno-bijeli portret žene. Koketno drži cigaretu u ruci. Lijepe crte lica, žive oči. Skladno.

"To sam ja fotkao. Na tulumu kod Murtića (sina)", kaže. Ne bez crte ponosa u glasu. Fotografija je bila značajan dio njegova ranija života. Prava strast. Kao i lijepa dama s fotke. O tome ćemo kasnije u tekstu. E, da, Vujčić savršeno vlada vještinom vezivanja kravate s dvostrukim Windsorskim čvorom koji nosi na košuljama s full cutaway koletom. Za našu javnu scenu, gdje se kravate nose kao što u sezoni Česi i Slovaci privezuju čarter jedrilice za kraj, to je gotovo društveni doseg. A Vujčić je od onih tipova koji su gracilno građeni pa mu stoje kao solidno utreniranom Rittmeisteru iz doba KUK monarhije i dodaju malo arhaičnog šarma. Vujčić sjedi uspravan u stolcu. Košulja (kravate su na stand-by) malo raskopčana.

Čeka guverner prvo pitanje. Kao da je malo nervozan. Nama se ne žuri. Koliko dugo smo ga lomili oko ovog biografskog intervjua može se šef HNB-a još mrvicu strpjeti. Ide pitanje: jesu li bankari škrti? Gleda ravno. Malo stisne usne.

"Ne znam jesu li škrti, ali znam da moraju biti racionalni. Jer kad nekome posudiš novce, onda moraš biti uvjeren da će te novce vratiti. To je razlika koja odvaja uspješnog od neuspješnog bankara. Nema veze sa škrtošću".

Uvijek je bila zanimljiva rasprava je li pozicija guvernera HNB-a politička ili nije. Ili kako održati "mir" s bilo kojim ministrom financija. A bilo je tu različitih situacija. Što priznaje i Vujčić bez dubokog ulaženja u detalje. Prvo mu je Sanader nudio ulazak u Vladu, prije nego što ga je tražio da postane zamjenik glavnog pregovarača za ulazak u EU.

Milanović, kad je bio premijer, nudio je Vujčiću switch: s mjesta guvernera na poziciju ministra financija nakon što je tadašnji SDP-ov premijer, a sad šef države, dekapitirao Linića.

"U različitim trenucima različite su stvari bile na stolu. Držao sam se toga da središnja banka doista treba biti neovisna i zato sam mislio da nije dobro da guverner ode u izvršnu političku vlast. Naravno, čovjek mora biti realan i shvatiti da i mi funkcioniramo u političkoj sferi i okruženju koje se mijenja. A dovoljno sam dugo ovdje i vidio sam sve te promjene. Bez obzira na spomenuto, treba zadržati profesionalnost i neovisnost u donošenju odluka", prisjeća se nakon dugog uzdaha koji se činio kao prisjećanje na manju traumu.

Činjenice jasno govore da su guvernera Vujčića na važne funkcije u sustavu dovodile tri različite stranke: HSLS, HDZ i SDP. Najviše puta HDZ jer su kumulativno najduže na vlasti.

"Da odete u neku političku opciju, izvršnu vlast, onda se ovo ranije spomenuto sigurno nikad ne bi dogodilo. Mora se održati osobni odmak od politike. Pogotovo jer središnji bankari moraju imati neovisnu poziciju. A ne mogu biti neovisni ako su tako blizu politike".

Javni dojam o Vujčiću redovito se klati. Ljudi bliski onome što on radi suptilnije promišljaju njegovu poziciju. Šira javnost, pak, sad ga doživljava kroz rast inflacije, slučaj švicarskog franka, nepotrebna poskupljenja nakon uvođenja eura te općenito pada osobnog standarda i kupovne moći u državi (to je, kaže guverner, faktički/statistički netočno jer su standard i kupovna moć porasli od uvođenja eura, budući da su plaće rasle brže od inflacije) u kojoj je prosječna plaća malo iznad 1300 eura. A to je, ne budimo slijepi kao Plenković, pri dnu EU-a. Sjetimo se da je nekad ranije šef HNB-a bio zaštitnik od inflacije, čovjek koji golim rukama ne da državi tiskanje novca i održava stabilnost monetarnog sustava. I, svakako, bilo je gorih guvernera našega doba, a i ovaj sadašnji ima neke karakteristike teflona. Politička sr...a ne lijepe se na njega.

'Nikad nisam bio član neke stranke. To je pozitivan primjer'

Vujčiću je treći mandat na čelu HNB-a možda i malo visio, ali sad je zakucan bez neke veće drame. Ipak, koju će cijenu morati platiti za to? Ne uzbuđuje ga takav diskurs. On smatra da njegov profesionalni put i uspjeh dokazuje da stranačka iskaznica nije presudna.

"Zahvalan sam premijeru Plenkoviću na još jednom ukazanom povjerenju, imali smo jako dobru suradnju u prošlome mandatu, no ja nikad nisam bio član neke stranke, što pokazuje da ni u Hrvatskoj to nije neophodno za uspjeh u karijeri u kojoj politika ima riječ. To je pozitivna poruka u okruženju u kojem se često tvrdi da bez stranačke iskaznice ništa nije moguće na javnim poslovima", sažeo je Vujčić.

Moglo bi se na ovo dodati da je šef HNB-a relativno usamljen primjer u državi u kojoj HDZ revno okupira institucije.

"Ako je baš to tako, hajdemo onda graditi na njemu", snašao se.

Ima li omiljenog ministra financija? Kreće s ekstenzivnim uvodom.

"Krajem 90-ih bio sam u Bruxellesu i gotovo siguran da ću tamo ostati. Onda me zvao Borislav Škegro, u to vrijeme ministar financija. Hajde Borise, lupi petama i reci evo sve za Hrvatsku, dolazi ovamo, kaže mi. Gradimo centralnu banku, treba nam voditelj istraživanja. Nakon toga zove me Velimir Šonje. Opet isto. Vraćaj se. I Marko Škreb, koji je bio guverner HNB-a, želio je da dođem. I vratim se u Hrvatsku. Od tada sam radio sa svim ministrima financija. Svaki od njih imao je svoj stil. Jako su bili različiti. Redom Škegro, Crkvenac, Šuker, Linić, Lalovac, Dalić, Marić i sad Primorac. Mogao bih reći da sam imao dobar odnos sa svima. Nismo imali neke veće razmirice, probleme i svađe. Osim u nekim trenucima. Kad se lupalo i vratima. Ali nije to bilo dominantno. Nisu guverner i ministar financija tako razgovarali. Stalno. Rekao bih ovako: stremili smo ka istom cilju, ali smo mu prilazili na različite načine. Ali imena, naravno, neću spominjati".

*A kad budete pisali memoare?

"Za deset godina, možda".

Odrastao je na Zvijezdi, pitomom zagrebačkom kvartu. Tamo su, prema mračnoj gradskoj legendi, brutalno rastavili bundžiju Matiju Gupca. Kaže da je stasao bez puno briga. Otac je bio ugledni novinar.

“Roditelji su se, to moram reći, dosta trudili oko mene maloga kako bih ispao dobar dječak.” Vujčić je, primijetit ćemo, bio jedinac pa je taj spomenuti fokus roditelja sasvim očekivan. Majka je radila u administraciji Instituta za tumore. Godinama kasnije, u njegovim kasnim 20-ima, tamo je umro njegov otac.

“Rak pluća. Bio je teški pušač, chain smoker, tri kutije dnevno”, prisjetio se i dodao kako on, eto, cijeli život puši sportski.

Što je to?

“Samo u društvu i ako me netko ponudi. Na faksu sam čak i motao cigarete. Ali nikad nisam bio pravi pušač.”

Zlobnici bi rekli da je to nekako na tragu genijalnog patenta pokojnog Ćire Blaževića koji je pušio, ali samo tuđe cigarete.

Stariji Vujčić je pratio kulturu za zagrebačke dnevne novine. Slijedom, u obiteljskom stanu često su gostili uglednike iz branše.

"Meni malome taj je svijet slikara, pjevača i glumaca u našem dnevnom boravku bio neviđeno zanimljiv. Stjepan Mihaljinec i Elvira Voća često su dolazili kod mojih. On je naš kum. Prvi put u životu napio me Relja Bašić. Mene i mog frenda baš je nalio alkoholom, a bili smo klinci. Moji starci polude. Pa što ti je to trebalo, pitaju ga. Kaže im Relja: to je škola, pokazao sam im kako je kad se čovjek napije. Tako da im drugi put slučajno ne padne na pamet da to urade sami."

Mama Vujčić je svjedok tih događanja. Ima 90 godina. I odlično funkcionira.

"Sjajna je ona. Hoću reći da u toj dobi ima takvu kondiciju da može živjeti sama u stanu na Zvijezdi. Žilava je. Baš...", otkriva njezin sin.

U bližoj obitelji Vujčić nije bilo interesa za ekonomiju. Novinarstvo onda? Na ćaćinu stranu... “Pa da. Nešto sam pisao, pokušavajući raditi ono što i moj otac, još u osnovnoj školi”, kaže. Nastavio je i na fakultetu, ali još ranije, u gimnaziji, i to po modulima Stipe Šuvara, završio je u razredu tzv. “suradnika u sredstvima javnog informiranja”, Centra za umjetnost i kulturu u Križanićevoj. U generaciji iz koje je formatirano zanimljivo društvo. Izdavač, bivši novinski urednik i glazbenik Neven Kepeski, psihijatar Robert Torre, režiser Lukas Nola, bivši ravnatelj HRT-a Saša Runjić, galerist Ranko Murtić, sutkinja Sanja Mikić Mazalin, pjevač Davor Gobac, sad gastrorecenzent, a nekad prije politički komentator i osnivač Jutarnjeg lista Davor Butković te još neki od važnijih sudionika javnog života.

'Pokojni Torre bio je moj veliki prijatelj'

Zna se da je Boris Vujčić, od cijeloga društva u gimnaziji, bio najbliži sa psihijatrom Robertom Torreom. Kasnije u životu dosegnuo je zasluženu slavu, između ostaloga, kao autor genijalne knjige “Ima li života prije smrti”. I onda je Torre zauvijek otišao. Neočekivani miks sasvim oprečnih karaktera, kaže njihov šulkolega dok smo prikupljali info za ovaj biografski tekst: Vujčić kao kocka vedrine i 'mrgud' Torre, što se ono kaže, “zagledan u ambise života”.

"Da, pokojni Torre. Moj veliki prijatelj. Provodili smo vrijeme i vrijeme zajedno. Ne bih rekao da je bio tmuran karakter. Možda su ga tako ljudi doživljavali zbog načina na koji je kasnije interpretirao život. On je, jednostavno, bio vrlo realan prema životu. I tako ga je opisao. Grubim, nemilosrdnim, nepraštajućim. Vidio je i govorio o životu na način na koji to drugi nisu. Dojam o Torreu je možda zbog svega toga bio takav, ali on, vjerujte mi, uopće nije bio mračan tip. Štoviše, pronicljiv, pametan, inteligentan, duhovit. Sa snagom da doista jasno vidi i opiše ovaj svijet. Drugi se nisu to usudili ili nisu bili u stanju tako se izražavati. Ali, dopuštam, po prirodi naših karaktera nismo bili slični. Što nas nije sprečavalo da uživamo u druženju..."

Kad je Vujčić navršio 17 godina, racionalni roditelji su ga naveli da se počne pomalo brinuti za sebe. Zaradi nešto, rekli su mu.

"I dalje sam živio kod njih, ali novac je dobro imati kad treba nešto kupiti i ne tražiti ga od roditelja. Dobro je ne razmišljati o novcu jer to znači da ga imaš, ne puno, ali da te ne muči."

Fotografija, kojom se bavio od početka srednje škole, dala se relativno lako monetizirati. U isto vrijeme bila mu je i umjetnički izazovna. Savršena kombinacija.

'Japancima se jako svidjela naša fotografija'

"Volio sam raditi umjetničke fotografije (kad sam ga pitao je li snimao ženske aktove, klimnuo je), doma sam imao laboratorij, a onda zarađivao od fotografiranja vjenčanja, kataloga za kazina ili turistički savez. Kad radiš za novce, ne pitaš uvijek kakav je posao."
Umjetnički je bio prilično uspješan za svoju dob. “Ozbiljne fotke” je izlagao na poznatom Zagrebačkom salonu i, kaže, u Parizu. Vrhunac je bila lijepa svotica jena nakon pobjede na izložbi predstavljanja na fotografijama tisućljetnih gradova u Japanu.

"Inovativni prijatelj je složio aparat koji je snimao u krugu od 360°. To je onda, 80-ih, bila sasvim drugačija tehnologija nego danas. Taman je počela Univerzijada i montirali smo njegov fotoaparat na sredini Trga Republike i snimali u krug. Razvili smo negativ na golemim panelima kojima smo zatvorili kružnicu u opsegu od 24 metra i visine dva metra. Ideja je bila da gledatelj ušeta unutar kruga i stekne dojam kao da zaista šeta trgom. Japancima se to jako svidjelo. A bilo je dovoljno novca od nagrade za tad kupiti neki mali automobil."

Nekako je po svemu bilo očito da će nakon završetka gimnazije Boris Vujčić, friško s mature i sa zvanjem suradnika u sredstvima javnog komuniciranja, upisati neki fakultet društvenog smjera. Ali...

"Dobro je to pitanje zašto sam upisao ekonomiju. Točno ne znam ni ja. Htio sam upisati režiju na Filmskoj akademiji. A moj otac, koji je znao kako funkcionira filmski biznis, spomenuo mi je nešto što se tad zvalo SIZ za kulturu. Oni su financirali snimanje filmova u Hrvatskoj pa mi je pokazao podatke iz proteklih godina o tome koliko ih je snimljeno, koliko je ukupno režisera i koliko je onih koji zaista dobiju priliku i novce snimati dugometražne filmove. I onda je rekao: ‘Gledaj, imat ćeš 50 godina i snimit ćeš tri ili četiri filma. Je li to što ti želiš?’. Počešao sam se po glavi i rekao možda ipak ne. I onda je bilo što ću? Dosta sam tad čitao. Pogotovo knjige iz ekonomije koje sam kupovao u legendarnoj knjižari strane literature u Gundulićevoj. Ne znam zašto. Ali su me zanimali Samuelson, John Maynard Keynes, John Kenneth Galbraith i autori koji su tad bili popularni. Okej, idem onda na ekonomiju. Za moje frendove to je bio neviđeni šok."

*Vidite li sebe u svojoj djeci?

"Vidim, naravno. Donekle. Imamo ih troje: dvije kćeri i sina. Jako su različiti i to je dobro. Starija kći radi u Londonu, u IT firmi. Sin želi bit chef. A srednja se bavi herbalizmom, liječenjem prirodnim pripravcima. Nitko ne ide u financije, nitko ne ide u ekonomiju. Je li mi žao? Svi biramo svoj put i uopće nije dobro djecu gurati u onom smjeru za koji ti misliš da je ispravan. Možda bih i htio da je netko završio ekonomiju, zato što bih onda mogao podijeliti svoja znanja."