Iz šuma stare snimke izranja visok glas, na trenutke drhtav i neobično prodoran, koji današnjem slušatelju može zvučati kao da pripada nekome između dječaka i odraslog čovjeka. Pjeva ''Ave Mariju'', razvlači fraze i prilazi tonovima na način koji se razlikuje od današnjega pjevačkog ukusa, dok zastarjela tehnika snimanja između njega i suvremenog slušatelja postavlja još jedan sloj udaljenosti. To je Alessandro Moreschi, čovjek kojemu je tijelo odraslo, ali je njegovu glasu uskraćena uobičajena pubertetska promjena. Snimke nastale početkom 20. stoljeća jedinstveno su svjedočanstvo: Moreschi je jedini poznati kastrat iza kojega su ostale solističke zvučne snimke. U nekoliko minuta pjevanja sačuvan je trag umjetnosti zbog koje su odrasli stoljećima pristajali trajno osakatiti djecu.

Alessandro Nilo Angelo Moreschi je 4. na fotografiji

Naziv ''posljednji kastrat'', uz koji se njegovo ime gotovo uvijek pojavljuje, traži objašnjenje: riječ je o posljednjem znamenitom predstavniku europske tradicije kastriranih pjevača, a ne o posljednjem kastriranom muškarcu na svijetu. Njegova posebnost nije samo u tome što je nadživio jednu glazbenu epohu nego i u tome što ga, za razliku od gotovo svih njegovih prethodnika, još možemo čuti. Prema talijanskom biografskom leksikonu Treccani, Alessandro Nilo Angelo Moreschi rođen je 11. studenoga 1858. u Monte Compatriju, gradiću u Laciju, tada na području Papinske Države, kao sin Luigija i Rose Pitolli. Prema zapisu muzikologa Franza Haböcka, kao dječak pjevao je u kapelici Madonna del Castagno. Godine 1871. franjevac Nazareno Rosati doveo ga je u Rim, gdje je učio u školi San Salvatore in Lauro i usavršavao se kod Gaetana Capoccija. Već 1873. postao je prvi sopran lateranskoga zbora. 

Između tih nekoliko podataka ostaje praznina upravo ondje gdje bi današnji čitatelj možda najviše želio zaviriti: u obiteljsku odluku i okolnosti zahvata kojim je sačuvan njegov dječački glas. U nekim povijesnim zapisima spominje se mogućnost da je imao preponsku kilu, za koju se u tadašnjoj medicinskoj praksi kastracija smatrala liječenjem, no to nije službeno potvrđeno. Muzikologinja Martha Feldman u novijem radu Moreschijevu kastraciju smješta u 1871. godinu, no ni ona ne navodi točan razlog zbog kojega je dječak podvrgnut drastičnom medicinskom zahvatu. Ono što je u njegovoj pojedinačnoj priči nejasno, u povijesti kastrata mnogo je bolje poznato. Dječake su kastrirali prije puberteta kako bi spriječili hormonske promjene koje produbljuju muški glas. U pravilu se radilo o uklanjanju obaju testisa, a ne o uklanjanju penisa. Nije, dakle, riječ o vazektomiji ili jednostavnom ''sprečavanju potomstva'', nego o zahvatu koji mijenja hormonski razvoj cijeloga tijela. Visok dječački glas na taj je način trebao ostati sačuvan, dok su odrastanje, vježba i tjelesni razvoj pjevaču omogućavali sposobnosti koje se nisu očekivale od običnoga dječjeg člana zbora. Stručnjaci za medicinski portal Amsterdam UMC-a naglašavaju da je velik dio tako operiranih dječaka ostao nepoznat, a iznimna slava nekolicine pojedinaca zasjenila je mnogo brojniju povijest onih kojima zahvat nije donio uspjeh. 

Iza uglađenih izraza poput ''muški sopran'' godinama se skrivao bolan i opasan postupak. Medicinsko-povijesni prikaz u časopisu BMJ opisuje uklanjanje testisa u razdoblju prije suvremene antiseptike, uz vrlo ograničene načine ublažavanja boli, među kojima su se spominjali alkohol i opijum. Zahvati su mogli završiti krvarenjem, infekcijom i smrću, a dječak koji bi ih preživio tek je trebao dokazati da ima glas vrijedan dugog školovanja. Roditeljski pristanak, ondje gdje ga je bilo, ne znači da je dijete razumjelo što mu se oduzima. Nisu svi operirani dječaci postajali umjetnici, a čak i ako je došlo do umjetničkog uspjeha, to nije moglo poništiti nepovratnost zahvata.

Posljedice se nisu zaustavljale na glasnicama. Manjak testosterona mogao je utjecati na dlakavost, tjelesne proporcije, razvoj kostiju i spolne funkcije; učinci su ovisili i o dobi u kojoj je zahvat obavljen. Istraživanje posmrtnih ostataka Farinellija, najpoznatijega kastrata 18. stoljeća, razmatralo je upravo vezu između kastracije, njegova koštanog razvoja i promjena na lubanji. Takvi nalazi vraćaju povijesti ono što se lako izgubi u pričama o čudesnim glasovima i podsjećaju da su kastrati, koji su često opisivani romantično, bili ljudi čija su se tijela morala nositi s teškim posljedicama odluka koje je umjesto njih netko donio u djetinjstvu.

Potražnju za jedinstvenim glasovima zbog kojih se posezalo za drastičnom mjerom stvarao je sustav u kojemu žene nisu smjele pjevati u određenim crkvenim zborovima, dok je glazba tražila visoke dionice. Dječaci su ih mogli izvoditi, ali bi im pubertet promijenio glas upravo kada bi stekli iskustvo, a falsetisti su nudili drukčije mogućnosti. Kastrati su institucijama pružali odrasle, školovane pjevače visokoga registra. U talijanskim sredinama pojavljuju se u 16. stoljeću, a u Sikstinskom zboru Pietro Paolo Folignato i Girolamo Rossini službeno su primljeni kao kastrati 1599. godine. Ono što danas zvuči kao nepodnošljiva proturječnost bilo je u ono vrijeme uobičajen dio glazbenoga života. Opera je toj potražnji dodala novac, društveni sjaj i obećanje iznimne karijere. Farinelli, Senesino i Nicolini postali su zvijezde za koje su se pisale zahtjevne uloge, a publika je slavila njihovu virtuoznost. Povijesni prikaz ''The Instrumental Body: Castrati'' navodi da je Farinelli za londonski angažman 1734. ugovorio pedeset večeri za 1500 gvineja, uz dodatnu predstavu u svoju korist. Moreschi se rodio mnogo poslije vrhunca toga svijeta, kada kastrati više nisu gospodarili opernim pozornicama kao njegovi barokni prethodnici. Njegov prostor bile su rimske bazilike i privatni saloni. Godine 1883. ušao je u Papinsku kapelu i stekao nadimak ''Anđeo Rima''. Slava ga je dovela i do talijanske kraljevske obitelji: 9. kolovoza 1900. pjevao je u rimskoj komemorativnoj ceremoniji za ubijenoga kralja Umberta I., pod ravnanjem Pietra Mascagnija. Bio je priznati umjetnik, čovjek čiji se glas tražio za najsvečanije trenutke.

NOVOGODIŠNJA TRADICIJA Mračna povijest koncerta u Beču: Nacisti su pljeskali u publici, svirači u konc-logoru

Priznanje ga ipak nije štitilo od predrasuda. U prigovoru zbog njegovih pjevačkih obveza jedan ga je zborovođa nazvao ''hermafroditom'', izrazom koji pokazuje tadašnju spremnost da se umjetnika ponizi preko njegova tijela. Taj naziv nije medicinski opis Moreschija: kastracija nije isto što i interspolnost. U njegovoj biografiji pohvale gotovo nadnaravnoj ljepoti glasa stoje uz takve uvrede, pa se nameće pitanje koliko je prostora imao da bude običan čovjek, izvan uloge koju je igrao čitavoga života. Što je sam mislio o svemu tome nikada nećemo doznati. Nema dovoljno pouzdanih osobnih svjedočanstava da bi mu se pripisao jasan stav prema kastraciji. Haböck ga je opisivao kao živahna, ugodna sugovornika mladenačkoga dojma, a drugi zapisi prikazuju pjevača koji je uživao u pozornosti i čestitkama publike. Na temelju toga se može govoriti o njegovu profesionalnom ponosu, ali se ne može zaključiti da je odobravao ono što mu je učinjeno u djetinjstvu. Jednako bi nepošteno bilo cijeli njegov život svesti na neprekidnu patnju. Njegov privatni život ruši predodžbu da kastrat nužno ostaje lišen ljubavi i obitelji. Moreschi se 1896. oženio Guendalinom Rinaldi, a u njegovu je životu važnu ulogu imao Giulio, dječak rođen 1904., kojemu nije bio biološki otac. Prema istraživanju Marthe Feldman, utemeljenom i na obiteljskom arhivu, supruga je 1907. otišla s drugim muškarcem, ostavivši mu dijete. Giulio je poslije čuvao uspomenu na Alessandra kao na svojega oca i inzistirao na očuvanju njegovih snimaka i umjetničke ostavštine. Sličnu složenost, ali i okrutnost društvenog pogleda, otkriva slučaj Giusta Ferdinanda Tenduccija, kastrata koji se 1766. tajno vjenčao s Dorotheom Maunsell. Njihova veza je izazvala skandal i protivljenje njezina oca, a kada se brak poslije raspao, pred sudom se raspravljalo o pjevačevu tijelu i njegovoj sposobnosti za bračni život. Među svjedocima bio je sin čovjeka koji ga je kastrirao. Brak je poništen 1776. godine.

Kastracija, međutim, nije bila izum pjevačkoga svijeta. Na različitim dvorovima eunusi su služili kao čuvari, upravitelji i povjerljivi ljudi vladara. U osmanskom sustavu dio njih dolazio je iz trgovine porobljenim Afrikancima, a položaj glavnog eunuha carskoga harema mogao je donijeti znatnu moć. Povjesničarka Jane Hathaway pratila je kako su ljudi oduzeti svojim zajednicama i dovedeni na dvor postajali posrednici u samome središtu vlasti. Njihova nemogućnost da imaju biološke potomke bila je važna u dvorskom sustavu koji je nadzirao pristup vladarevoj obitelji, ali ih nije činila politički bezazlenima. Nekolicina je napredovala do velikog utjecaja. Postojali su i sasvim drukčiji motivi: kažnjavanje, ponižavanje zarobljenika ili uklanjanje mogućnosti da politički protivnik osnuje vlastitu dinastiju. Medicinsko-povijesni pregled povijesti testosterona navodi slučaj sicilijanskoga kralja Vilima III., koji je 1194. kastriran i oslijepljen nakon pada s vlasti. Zahvat je tada bio poruka upisana u tijelo, način da se čovjeku oduzme budućnost, uz fizičku slobodu i politički položaj.

U ruskom pokretu skopaca, nastalom u 18. stoljeću, kastracija je dobila religijsko opravdanje. Njegovi pripadnici seksualnost su povezivali s grijehom, a odstranjivanje spolnih organa smatrali putem prema čistoći. Postojali su različiti stupnjevi sakaćenja, a praksa je obuhvaćala i žene. Neki muškarci zahvatu su pristupali nakon što su već osnovali obitelj. Riječ je o učenju posebne vjerske skupine, a ne o općem pravoslavnom pravilu. Za razliku od pjevačkoga tržišta, koje je tražilo izvanredan glas, ovdje se obećavalo duhovno oslobođenje, ali je i ta ideja vodila nepovratnim ozljedama. Dok su takve prakse imale vlastite povijesti, tradicija kojoj je pripadao Moreschi gasila se. Papa Pio X. u dokumentu ''Tra le sollecitudini'' iz 1903. odredio je da sopranske i altovske dionice u crkvenom pjevanju preuzimaju dječaci. Isti dokument zadržavao je isključenost žena iz te službe, pa promjena nije značila i potpuno napuštanje staroga shvaćanja crkvenoga zbora. Za kastrate je, međutim, nestajao institucionalni prostor koji je stoljećima održavao potražnju za njihovim glasovima. 

Upravo na toj granici Moreschijev je glas stigao do gramofona. Snimao je 1902. i 1904., kada je već bio u četrdesetim godinama, a sačuvane izvedbe danas izazivaju različite reakcije. Ranu tehniku snimanja, tadašnji stil i njegovu dob treba uzeti u obzir prije nego što se iz njih izvede sud o cijeloj umjetnosti kastrata. Haböck je u živom pjevanju čuo jasnoću i čistoću kristala; današnji slušatelj može čuti nesigurnost, neobične ukrase ili pretjeranu osjećajnost. Između tih doživljaja stoji više od stoljeća promijenjenog ukusa. Snimka nam približava jednoga čovjeka, ali ne može postati potpuna zamjena za izgubljeni glazbeni svijet. Moreschi je umro u Rimu 21. travnja 1922., u dobi od 63 godine, a pokopan je u obiteljskoj grobnici na groblju Verano.