Novogodišnji koncert Bečke filharmonije 1. siječnja u Zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina ovaj put nosi tematski podnaslov "Revolucija, obiteljske priče, lažne vijesti i ženski debi", a program je složio i njime ravna maestro Riccardo Muti, piše HRT koji prenosi koncert na prvom programu HTV-a i 3. programu hrvatskog radija.
Kako se u godini 2025. obilježava 200. obljetnica rođenja najvećeg majstora bečkog valcera, polki i quadrilla, Johanna Straussa Sina, program ove koncertne matineje u znaku je njegovih remek-djela, piše HRT.
Ujedno, u godini 2025. Austrija slavi 30. obljetnicu članstva u Europskoj uniji, što se obilježava izvedbom 'Valcera transakcija' Johannova brata Josefa Straussa."
Da biste otišli na neki od tri koncerta - jer svira se i 30. prosinca i na Silvestrovo, a novogodišnji koncert prenosi se u više od 90 zemalja svijeta - morate sudjelovati u lutriji, samo tako može se do karata. Prijave budu već u veljači, a izvlačenje sretnih dobitnika bude u ožujku. Ima i stajaćih mjesta, najjeftinija ulaznica lani je bila 35, najskuplja 1200 eura, a ove godine cijene su bile još i više.
Malo je poznato da Bečka filharmonija nije oduvijek svirala 1. siječnja, počeli su 1939. na Slivestrovo, no na isti dan svirala je Berlinska filharmonija, a Austrija je s početkom Drugog svjetskog rata pripojena Njemačkoj pa je bečki koncert nekako pao u drugi plan.
Kulturnoj marginalizaciji Beča unutar Trećeg Reicha htio je doskočiti nacistički moćnik Baldur von Schirach, inače vođa Hitlerjugenda i upravitelj Beča, te je predložio da se 1941. održi prvi Novogodišnji koncert u Musikvereinu, pisao je Tportal.
Sviralo se, naravno, nešto tipično bečko, valceri oca i sina Straussa, koji i danas čine dio programa bečkog Novogodišnjeg koncerta. To što su Straussovi porijeklom bili Židovi, nacisti su riješili tako da su pronašli dokument o krštenju pradjeda Johanna Straussa u bečkoj katedrali sv. Stjepana, pisao je Tportal.
Mračna je to strana Bečke filharmonije, 15 glazbenika moralo ju je nakon 1938. napustiti zbog 'rasnog porijekla', kako su govorili nacisti.
Prvog jutra u novoj godini u 11.15 sati po srednjoeuropskom vremenu, na mjestu koje samo sebe smatra središtem Europe, skupina ljudi u odijelima montira binu u Beču kako bi se izveo ritual povezan s kulturom i tradicijom. Ali, naravno, nije to niti jedno od toga, pisao je svojedobno za The Spectator Norman Lebrecht, britanski glazbeni i kulturni kritičar, romanopisac i dugogodišnji kolumnist u nizu utjecajnih medija s engleskog govornog područja.
Glazba je isključivo barska, napisali su je članovi obitelji Strauss za vojnike i poslugu u skromnijim gostionicama. Kao što je često bio slučaj s raznim oblicima glazbe za zabave puka, i ova glazba uspela se iz barova u plesne dvorane, da bi je na kraju izvodili simfonijski orkestri uz predenje matrona u stilu "wie schön". Novogodišnji koncert je godišnja bombonijera valcera, polki, galopa, marševa i svakovrsnog starog "humpa-cumpa". Gledalo ga je 60 milijuna ljudi u 90 zemalja, što ga čini trijumfom brendiranog marketinga nad glazbenom suštinom, sve skupa pod egidom "nade, prijateljstva i mira". (...)
Ovaj koncert nastao je kao dar nacističkim kriminalcima, kao krinka za genocid. Kada je u svoje vrijeme Hitler došao u grad, Bečka Filharmonija brzo je najurila židovske i ljevičarske glazbenike. Njih desetero ili i više završilo je po koncentracijskim logorima iz kojih ih se sedmero nije vratilo.
Orkestar je jednoglasno podržao pripojenje Austrije Trećem Reichu, Anschluss, na čemu je inzistirao dirigent Karl Böhm, proglasivši na kraju "stopostotno izjašnjavanje 'za'". Kao spreman izvršitelj kulturnog čišćenja, dokazao se tako što su iz prostora između ovdašnjih zidova i iz povijesti protjerani Mahler i drugi divovi. Samo, rasistički revizionizam nije odmah donio nagradu. Nacisti su Beč srozali na razinu provincijske metropole i Filharmonija je strahovala da će izgubiti svoj status. Zato su glazbenici krenuli udvarati Balduru von Schirachu, bečkom Gauleiteru (vođa lokalnog nacističkog ogranka), zaljubljeniku u glazbu koji će u smrt poslati 65.000 bečkih Židova. Prvi Straussov koncert Schirach je ugovorio za 31. prosinca 1939. kako bi prihod poslao za nacističku dobrotvornu zakladu Kriegswinterhilfswerk. Od 1941. Schirach je Straussov koncert pretvorio u redoviti godišnji događaj. Njime je dirigirao "nacificirani" Clemens Krauss, da bi ga ubrzo zamijenio čistokrvni koncertni majstor Wili Boskovsky.
Nacistički korijeni prikrivali su se sve do 2018. kada je jedan povjesničar otkrio da je Filharmonija svoj prsten časti dodijelila šestorici masovnih ubojica, među ostalima i Schirachu, koljaču iz Nizozemske Arthuru Seyss-Inquartu i samom šefu željeznica u Trećem Reichu koji je slao vlakove u Auschwitz. Ova priznanja nisu opozvana sve do 2013., a neke od tih zločinaca moglo se vidjeti u publici na koncertima Filharmonije još i u 60-ima.
Jedan od perverznih užitaka tijekom gledanja novogodišnjeg prijenosa je i prebrojavanje koliko žena je ovaj put dopušteno da sudjeluju. Orkestar danas ima samo sedam članica od ukupno 130 članova, što je najniži broj u konkurenciji svih simfonijskih orkestara u 21. stoljeću (tekst za Spectator pisan je 2019.). Spolna diskriminacija protuzakonita je prema austrijskim i europskim zakonima. Prije tri godine parlament je kaznio Filharmoniju s rezanjem 2,29 milijuna eura za budžet (samo da bi službenici koji su se sažalili isti novac uplatili na stražnja vrata), pisao je Norman Lebrecht.
