Možete me zvati Marko. Vojnik Marko. Svakog dana slušam o kolegama koji odlaze ratovati u Ukrajinu, sad i o pilotima koji će letjeti za Oman. Imam ugovor s MORH-om, sudjelovao sam u nekoliko međunarodnih vojnih operacija. Mnogi se pitaju zašto Hrvati sudjeluju u Ukrajini kao plaćeni borci. 

Pa da pokušam objasniti. Recimo da je MORH zaposlio mladića na određeno vrijeme. Potpisuje se prvi ugovor u trajanju od tri godine (od čega je prvih šest mjeseci probno). Unutar te tri godine mladić koji se zalaže, voli svoj posao i nema stegovnih mjera naučit će nevjerojatno mnogo vezano uz granu osposobljavanja. Bilo da je riječ o pješadiji, opskrbi, zrakoplovstvu... 

Taj isti mladić je nekako dogurao do drugog ugovora u trajanju od pet godina. Nakon tog perioda on je sad definitivno osposobljen za rukovanje vatrenim oružjem, vezom, osnovama medicinske pomoći na bojištu, čitanje karata, upravljanje vozilima... 

Smilovali su mu se nadređeni i on dobije još jedan, treći ugovor, u trajanju od šest godina, unutar kojeg sudjeluje u ISAF misiji u Afghanistanu, Siriji... Upućen je u sve zadaće bojišta, procjene rizika, probleme zemalja Trećeg svijeta, njihova vjerska stajališta... Nakon trećeg ugovora on je u sustavu već punih 14 godina.

No u svemu tome ima kvaka. Taj vojnik možda ima suprugu i dijete. Od 14 godina on je, kad se sve zbroji, s djetetom proveo možda četiri. Jer taj isti vonik radi od 200 do 300 km od svojih najdražih kad je u matičnoj postrojbi. Pokušao je tražiti izmještaj nakon osam ili 10 godina ali, naravno, neuspješno (jer nema vezu, rođake ili roditelje na pravome mjestu). 

Obitelj viđaju vikendom i to o vlastitom trošku

Dakle, sigurno je razočaran. U petak oko 16 sati odlazi iz 300 km udaljene vojarne svojoj obitelji. Stiže oko 21 sat. Umoran, gladan, s punom torbom prljavog veša. Odluči posjetiti banku jer radi više od 10 godina u Oružanim snagama kako bi podignuo kredit i omogućio svojem djetetu sobu, dnevni boravak, kupaonicu... Naravno, slijedi šok - ne može se skućiti jer nema ugovor na neodređeno. 

Dakle, za 14 godina staža taj isti vojnik može samo maštati o stambenom kreditu. U nedjelju navečer sjeda na autobus s dvije torbe čarapa, ručnika, WC papira i kreće na put. U vojarni ga čaka krevet, metalni ormar, šlape i ručnik koji je njegov život, kao i ta ista torba koju nosi sa sobom.

Prljavo rublje se gomila u sobi jer ga nemaju gdje prati

U sobi nema pravo imati laptop i TV. Dakle, gleda u prazno. Njegova plaća iznosi oko 5000 kuna, u što ulaze i troškovi putovanja doma vikendima od oko 1000 kuna na mjesec, za koje nema pravo naknade. Ako nije dočasnik, ima pravo na tri obroka - doručak, ručak i večeru. 

Dakle, međuobroci, zajutrak, voće - sve to mora platiti sam, a to je najmanje 300 kuna na mjesec. Sve navedeno je samo osnovno, bez luksuza kave, higijene, potreba tijekom sedmodnevnog obvaljanja stražarske službe bez napuštanja kompleksa. 

Nagomila se i prljavog rublja. Pranja rublja unutar vojarne nema. Ako nema novca za putovanje kući vikendom, rublje se gomila. (U sobi ima krevet, ormar i papuče, kante za rublje nema. Gdje stoji prljava odjeća?)

Što ako je alergičan na neki prehrambeni proizvod? Kupi sam odgovarajuću hranu ili gladuj! I što nakon 14 godina službe? Mnogo je to godina, dao im je svoju mladost, supruga je ili navikla živjeti tako ili ga je napustila, dijete mu se ne želi povjeriti jer nema odnos s ocem, prijatelje je izgubio. 

Bio je poslušan, marljiv, ali nije postao dočasnik (skupnik - prvi dočasnički čin kojim se sklapa ugovor na neodređeno) i dobiva otkaz jer takav mu je ugovor!

Jedini izlaz je unovčiti znanje u inozemstvu

Odlazi na burzu s papirom o časnom otpustu, što sad? Bez prijatelja, obitelji, razveden, jedino što zna je rukovati vatrenim oružjem, kako napadati i braniti se. Novca vjerujem da nema jer ga je potrošio na osnovne stvari za život. Što mu preostaje? Unovčiti svoje znanje, biti negdje gdje će za svoj rad i zalaganje biti nagrađen, pohvaljen. 

Aktualni sustav u našim oružanim snagama naprosto uništava mlade ljude, njihovu budućnost. Imate vojnike koji su 10 godina u sustavu, s ugovorima na neodređeno. Zbrinite ih ako nemaju prijestupa, stegovnih mjera, dopustite im da imaju osjećaj da vrijede. Sve biste riješili skupničkim činovima bez zapovjedne odgovornosti. 

Ukratko, nakon 10 godina dobijaš čin ako nemaš mrlju. Vjerujem da bi ljudi bili odgovorni, davali sve od sebe kako bi dobili taj čin i znali da su postigli nešto. Vojnik je ogledalo države, zar ne? Nema sindikata, nekoga tko bi se izborio za vojnika, nema nikakva prava. 

U vrijeme kad u cijelom svijetu vlada nasilje, vojska mora biti spremna na sve izazove. Taj isti vojnik mora dati sve od sebe, kako u miru, tako i u ratu. Voljeti domovinu, grb i zastavu. Zato se osvrnite i na onog najmanjeg u toj hijerarhiji. Nakon 10 godina čin, ugovor do minimalne stečene mirovine, mogućnost izmještaja. Nije li to jednostavno rješenje?