Loše su računali svi koji su otpisivali Šeksa, a “otpisi” su počeli još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Danas nema nikakve sumnje da je osječki odvjetnik jedna od najvitalnijih biljaka u hrvatskom političkom herbariju. 

Ovih mu dana u izdanju Večernjeg lista izlaze memoari pod naslovom “Moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat - 1991.”. 

Riječ je o odlično napisanoj, zanimljivoj knjizi, iznimno potkrijepljenoj dokumentima i stenogramima (mnogi su ekskluzivni).

Šeksova će parcijalna autobiografija izazvati, nema nikakve sumnje, žive rasprave jer je Šeks, a ne Ivan Milas, pravi “čuvar državnog pečata”, ključar državnih tajni, a memoare nije pisao u rukavicama.

U ovoj knjizi u novom svjetlu, vidimo ne samo personae dramatis novije hrvatske povijesti (Manolić, Domljan, Vrdoljak...) nego nam se i brojni događaji nude u novom ključu. 

U javnosti se, recimo, već u jesen 1991. počelo šaputati o tome da je Šeks kolovođa skupine urotnika koja pučem treba maknuti Tuđmana i preuzeti Hrvatsku. Šeks je o tom događaju progovorio vrlo opširno...

Recenzent dr. Ivica Miškulin, koji je knjigu visoko vrednovao, jezgrovito je opisao tu epizodu: “Šeks”, piše Miškulin, ”drži da je na sjednici predsjedništva HDZ-a, održanoj 17. srpnja 1991. kod predsjednika Tuđmana počelo sazrijevati uvjerenje da ja on na čelu ‘stožera jedne političke grupacije, koja se ‘pobunila’ protiv njegove politike’. To će uvjerenje kulminirati 12. i 13. kolovoza 1991. u Zagrebu na sjednici predsjedništva HDZ-a.

Dijelovi transkripta koje donosi Šeks s te dramatične dvodnevne, odnosno dvije noćne sjednice, pokazuju koliko je zategnuto stanje u stranci i koliko ima ‘igara’ i ‘igrica’. Za Šeksa je sjednica bila ‘političko suđenje’ protiv njega, predsjednika Sabora dr. Žarka Domljana i predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a u Saboru Zvonimira Markovića. 

Glavni udar usmjeren je na Šeksa koji ne sumnja da mu se spremala i ‘politička smrt’. Političku smrt Šeks je spriječio na isti način na koji je u svibnju otišao u okruženo Kijevo, na pokop vojniku JNA u Skoplje ili u srpnju u Ustavni sud u Beograd. Nije stajao prekriženih ruku i u kraćem razgovoru u četiri oka predsjednika Tuđmana uvjerio je da mu ne radi o glavi i položaju...”, kaže Miškulin.

Šeks citira Tuđmana: “I to ja sada govorim, da budem potpuno jasan, to je ta akcija bila da treba uništiti HDZ i treba ukloniti Tuđmana. Ako treba, i fizički likvidirati, i u to se, molim, to govori da se sada razumijemo, to govori jedan iz krugova Markovića, novinari, ne samo Miloševića nego i Ante Markovića, ali da se razumijemo. 

I tu dolazi do spajanja, razumijete, svih onih opozicijskih, Čičak, Ante Marković... i dolazi do istih izjava iz redova naših, Vladimire Šeksu. Ljudi koji su za tebe vezani, može taj metak stići i Tuđmana. 

Prema tome, vidite, do koje mjere se je to lijepo stvorila jedna atmosfera, kako treba uništiti Hrvatsku. Znači, onemogućiti je na njezinu putu i stvoriti mogućnost da se stvori na njen račun Velika Srbija.“

“Poput serije udaraca maljem u glavu primao sam najteže optužbe na svoj račun. Imao sam osjećaj da mi je tako porastao tlak i temperatura da će mi se glava rasprsnuti, kao kroz neku ‘omaglicu’ slušao sam nastavak ‘filipika’”, komentirao je poslije Šeks.

“Prema tome”, nastavlja Tuđman, “tu je ta klima stvorena i naši su se, neki i od vas, uključili u to nesvjesno. Ali kod toga ste provodili, znači, jednu politiku koja nije bila politika, tvrdim ovog vodstva u cjelini i moja osobna ... 

Marković sa svojim pesimizmom, sa svojim defetizmom, on je rekao da prihvaća program, ali je uvijek izražavao dvojbu, sumnju... 

Ali se ne može na taj način za program HDZ-a boriti niti za Hrvatsku jer je taj jedan defetistički prilaz, znači nešto čime se lijepimo, htjeli to ili ne, na ove destruktivne snage koje nas hoće srušiti.

Kod Vladimira Šeksa, ne znam, Vlado. To je nešto što možda, ne znam ti dopuštaš od razgovora tvog u Münchenu, do razgovora u Parizu, do razgovora u Australiji, do toga da u ovim danima, isto tako razumiješ, dođe brzojav Vladimira Šeksa, ne samo za ministra unutrašnjih poslova što si htio, što sam i zašto rekao – ne, da za predsjednika Republike. 

Molim, to je nešto u tim ambicijama stalno bilo prisutno, što je davalo povoda takvim ljudima, koji meni prijete i metkom. Oprosti, molim, i to ako ne vidimo, onda slušajte, meni za život nije, razumijete?“

“Nakon ovih njegovih riječi meni je na stanovit način laknulo”, piše Šeks. ”Osobito, kad sam se prepoznao, da sam jedan od onih koji su se ‘uključili nesvjesno’ u te scenarije za rušenje Tuđmana. 

Od sebe sam odbijao svaku primisao, kao ‘đavolsku’ nakanu, da sam se namjerno uključio u veleizdajničke vode. Ali nisam mogao prihvatiti, iako sam se grozničavo preispitivao da sam nesvjesno, objektivno bez namjere, upao u paklenu urotu. Odjednom mi je, kad je spominjao moje razgovore u raznim zemljama, prostrujalo kroz glavu da su ga ‘kljucali’ mojim ambicijama da ga ‘skinem’ s predsjedničkog trona.

Shvatio sam da su iz različitih izvora, raznih velikih kombinatora, pa i neprijateljskih kuhinja do Predsjednika dolazile razne informacije i dezinformacije koje su ‘ubrizgavale’ u Predsjednika rojeve sumnji u moje urotničke namjere. Osobito me je zaboljela njegova tvrdnja da su moje ambicije za predsjedničko mjesto davale povoda nekim ljudima da njemu prijete ubojstvom, da bih ja i na takav način se ‘riješio’ Predsjednika i zauzeo njegovo mjesto.

Odlučio sam se boriti kako bih ga razuvjerio u takve sumnje ili uvjerenja. Potresla me je i njegova završna rečenica i ton u kojem sam na čas osjetio kao da se obraća kao otac sinu ‘razmetnom’, onim riječima „oprosti, molim... ako to ne uviđaš, meni nije stalo do života.“

Šeks nastavlja: “Nakon toga sam se ja ponovno javio za riječ i dobio je. Osjetio sam da moram reagirati na razne optužbe - ponajprije na onu kojom me Josip Manolić ‘optužio’ da se promoviram u slavonskog lidera. Znao sam da lider može biti samo jedan - Tuđman, i da se pored njega ne smije formirati, pa makar i na regionalnoj razini, neki drugi lider. 

Znao sam da je na to predsjednik Tuđman iznimno osjetljiv, posebice stoga što su do njega dolazile informacije da ja želim zauzeti njegovo mjesto. Stoga sam želio odbaciti tvrdnje o svojoj promociji za ‘slavonskog lidera’.

Šeks: “Joža je rekao da sam ja nešto... u smislu slavonskog lidera. Prvo, ja sam tamo ustrojavao HDZ, živio tamo gotovo pedeset godina, svako mjesto obišao, sudjelovao u svemu tome, drugo i nakon izbora i u Saboru, tko god je dolazio, obraćali su mi se od predsjednika općina, izvršnih vijeća, od savjeta do svega ostaloga.

Nisam, Joža, sjedio. Došao sam u Sabor u 8.00 i otišao u 24.00 sata... Nisam išao u privatne posjete po slavonskim općinama, kada sam išao, išao sam javno. Nisam išao kao onaj koji je išao spletke praviti po privatnim stanovima i gostionicama (aluzija na Ivana Vekića, op. a.). 

Znam iz kojeg to roga puše, ne kažem iz tvog roga. Tko kaže o slavonskom lideru, onaj tko ne može ići u Slavoniju. Ja nisam nikakav slavonski lider i danas sam tamo i dan i noć i zato što sam radio kao životinja, zbog toga me tamo cijene i poštuju. 

Ljudi, recite, pa i vi ste ostali također prisutni (šutnja, muk na ovaj moj ‘apel’).“ Predsjednik: “Vlado, opet si jednostran i bojim se da nećeš izvući zaključke. Bojim se jer znaš, ima, ja isto tako znam, ne samo iz jedne ruke nego sam razgovarao s mnogim ljudima iz Osijeka i Slavonije i HDZ-ovcima i ne HDZ-ovcima. Za tebe se ipak veže jedna grupa koja, ona koja je dovela u pitanje...“ Tu sam prekinuo Predsjednika.

Šeks: “Čekaj, sada kažeš, da iz mojih krugova, meni bliskih krugova i redova, govori se da će metak stići za tebe?”

Predsjednik: “O tome se radi.“

Šeks: “Onda ja nisam zaslužio da budem više ni u HDZ-u i nigdje, ili ja te krugove imam pod kontrolom, ili ih ja potičem, ili ih ja nagovaram!“

Predsjednik: “Očito za način nemaš. I pročitao sam ti (izvještaj ‘osobnog čovjeka’,op. a.), a ti ipak vjerojatno i znaš nešto malo i osobno kako te obavještajne službe rade. Pročitao sam kako imaju u krugu jednog superagenta. Prema tome, znači, očito ne vladaš situacijom.“

(Znatno kasnije došao sam u posjed dokumenata i drugih izvora saznanja, na temelju kojih sam zaključio zašto je predsjednik Tuđman rekao: „... Znaš nešto malo i osobno kako te obavještajne službe rade.“) 

Naime, u jednom od brojnih napada na mene Josip Boljkovac me prozivao da sam ja “agent obavještajne službe jedne strane sile“. 

Istom kvalifikacijom “počastio“ me i Dragutin Francisković, koji je u HV preuzet iz JNA, kao brigadir HV-a, bliski suradnik i prijatelj Josipa Boljkovca, haškim je istražiteljima izjavio: “Vladimir Šeks je bio agent jedne strane sile.“ 

Osobito važan je dokument RSUP-a SRH – Služba državne sigurnosti, II. odjel, od 26. rujna 1989. – Predmet: Suradnik „Stiv“ koji se nalazi u dosjeu koji je SDS vodio o meni, a koji potpisuje Josip Perković, tada visoko pozicionirani dužnosnik SDS-a.

U tom dokumentu opisuje se: “suradnik ‘Stiv’ nas je obavijestio da je Novaković u razgovoru, suradniku ispričao da je u Münchenu razgovarao s pripadnicima CIA-e, koji su ga posebno ispitivali o pripadnicima Službe, koje je upoznao kroz istragu i kasniji boravak u zatvoru. Prevodilac je bio stariji muškarac, sijed, šepav.

U razgovoru s pripadnicima CIA-e, razgovarajući i šire, navodno su mu rekli, da su nedavno razgovarali i s jednim pravnikom iz SFRJ, a na osnovi iznesenoga, suradnik zaključuje da bi se moglo raditi o Šeksu za vrijeme njegova boravka u SR Njemačkoj. 

Na kraju tog izvještaja stoji – Napomena: S obzirom na to da je Šeks stvarno boravio tada u SR Njemačkoj, očito je da su pripadnici CIA-e obavili razgovor s njim (da li već kao s angažiranim suradnikom ili je ovo početni kontakt). 

Na točnost podataka upućuje i opis prevodioca koji se i u nekim ranijim slučajevima pojavljivao prilikom nekih kontakata pojedinih emigranata s pripadnicima CIA-e (potpis Josip Perković).

Dakle, poslije, kada sam dobio na uvid ove dokumente, shvatio sam da je s njima, čim je HDZ došao na vlast, Tuđman bio upoznat preko J. Boljkovca, i na temelju toga zaključio da ja ili radim za CIA-u ili sam “njihov čovjek“. Zato je Predsjednik meni kao “krimen“ spočitavao na ovoj sjednici neki “moj razgovor u Münchenu“. 

Nastavio sam “obranu“: “Iz kojih, pa nikad i ne kaže se konkretno tko i odakle da ja znam nešto. Ako su stigla dva brzojava, jedan za predsjednika Republike, jesam li ja odgovoran, jesam li ja to negdje poticao? 

Prešao sam taj kontinent, ako je netko napisao...“ Predsjednik (prekida): “Jesi, čak si rekao da ćeš na sljedećoj konvenciji zamijeniti Tuđmana, rekao si to u Australiji.“ Šeks: “Predsjedniče, nije istina, oprostite.“

Približavao se sam kraj ovog maratonskog dvodnevnonoćnog sastanka. Bližila se ponoć. Shvatio sam da me nitko ne brani i da ću biti marginaliziran. Došao sam do predsjednika Tuđmana i jednim dramatičnim tonom rekao: “Predsjedniče, želim vam nešto reći osobito važno i značajno prije zaključivanja svega ovoga.“

U trenutku kada sam prišao Predsjedniku i u “četiri oka“ mu ovo rekao, naravno u fonogramu nije ništa zabilježeno osim “prekida“, a ubrzo ćemo vidjeti što se događalo u tom “prekidu“ koji fonogram nije zabilježio. 

Predsjednik je pristao na moju molbu i otišli smo u jedan salom u vili Weiss. Tada sam mu rekao, otprilike: “Predsjedniče, ja sam tvoj najlojalniji član. Za tebe sam stavljao glavu u vatru i borio se za tvoju politiku od prvih dana. Ja sam tebi najvjerniji član stranke, iako se nekad s tvojim potezima ne slažem. Ne mogu vjerovati da si povjerovao u insinuacije koje si čitao s toga papira... 

Predsjednik me je pažljivo promatrao, nije rekao ni riječi. U trenutku, koji se meni činio kao vječnost, rekao je: “Dobro, vratimo se na sastanak.“ Imao sam osjećaj da ga je iskreno “uzdrmala“ moja filipika i da sam na njega ostavio snažan, ali vjerodostojan dojam...