Slavko Eugen Erik Kvaternik izdanak je jedne od najvažnijih i najtragičnijih hrvatskih obitelji zadnja tri stoljeća. Njegov djed, Slavko Kvaternik, ađutant feldmaršala Svetozara Borojevića u Prvom svjetskom ratu, nositelj njemačkog Željeznog križa od godine 1916., proglasio je 1941. godine Nezavisnu Državu Hrvatsku. U Kraljevini SHS kratko je proveo u jugoslavenskoj vojsci. Odmah nakon umirovljenja, koje je dočekao u činu pukovnika, postao je radikalni protivnik sustava.

Slavkov sin Eugen, zvani Dido - jedan od organizatora atentata na kralja Aleksandra u Marseillesu i Pavelićev najbliži suradnik tijekom talijanske emigracije - postao je 1941. šef redarstva NDH. Njegova majka Olga je kći Josipa Franka, praoca ustaškog pokreta, koji je podrijetlom bio Židov. Čini se da je baš Pavelić u Zagrebu lansirao tezu prema kojoj je Olga Kvaternik izvršila samoubojstvo, ali Eugen tu tvrdnju uvjerljivo demantira.

Rođen u Zagrebu, 31. listopada 1942., Slavko Eugen Erik već je u djetinjstvu postao emigrant. Njegov djed Slavko nastojao je ograničiti Pavelićev ekstremizam, ali u tome nije imao osobitog uspjeha. Naprotiv, time si je onemogućio opstanak u NDH, državi koju je "porodio". Već 1943. cijela je obitelj Kvaternik morala napustiti Hrvatsku. Otišli su u Slovačku, no ni tamo nisu našli utočište jer su zemlju nakon dvije godine osvojili Sovjeti. Obitelj je potom opet morala u bijeg, preko Italije, da bi na kraju završili u Argentini.

Vojskovođa Slavko Kvaternik je iz Austrije isporučen Jugoslaviji i nakon rata smaknut. Unuk je danas profesor političkih znanosti. Živi na relaciji Buenos Aires-Berlin. Gostujući je profesor na sveučilištima u Salamanci, Firenci, Berlinu, Heidelbergu i Bonnu. Autor je knjiga "Crisis sin salvataje" i "El péndulo cívico-militar", koje govore o vojnim udarima u Argentini između 1946. i 1983. godine.

U emigraciji Dido Kvaternik se prometnuo u možda najjačeg Pavelićeva kritičara na desnici uopće. Njegovi memoari, koji su u Hrvatskoj objavljeni samo jednom, u nakladi Ivana Starčevića, imali bi danas katarzično djelovanje na mnoge zanesenjake s desnice.

"U ime hrvatstva odbacili smo" pisao je Dido Kvaternik u Memoarima, "sve naše moralne, vjerske, pravne, političke i kulturne tradicije, koje su naši pređi ljubomorno sačuvali kroz tisuću godina teške prošlosti. Zatajili smo sadržaj hrvatstva i prihvatili tuđinsku ideologiju divinizacije autoritativnog idola. Dozvolili smo da taj idol – duševno neuravnotežen Balkanac (govori o Paveliću, op. R) – izobliči naše borbene revolucionarstvo u obično balkansko divljaštvo, a ustašku revoluciju, koja je mogla promijeniti pravac hrvatske povijesti, pretvori u kaos, anarhiju i katastrofu. Zato, našu odgovornost pred poviješću neće moći nitko izbrisati."

Braneći se od optužbi za zlodjela režima, koja su mu obilno pripisivana, Kvaternik će reći kako nikad nije bježao od svoje odgovornosti, no ponavlja: "Ali u Hrvatskoj, politiku je vodio samo jedan, i to dr. Pavelić. A ovamo spada i politika nepoštivanja ljudske osobe za vrijeme sve četiri godine NDH. Ona je osobina svake despotske vladavine gdje vladajući jedan, sam, bez zakona i bez pravila, povlači za sobom sve svojom voljom i svojim hirovima". (…)

"Ali iznad svih političkih pogrešaka, zabluda, ljudskih mana, potenciranih u jednom razdoblju, u kojemu su događaji često bili jači od ljudi, katastrofa naše NDH imade svoj duboki moralni uzrok, koji leži u četirigodišnjem stalno opetovanom i sustavnom kršenju svih temeljnih i nepromjenjivih ćudorednih zasada. To kršenje oduzimalo je mnogima sposobnost zdravog prosuđivanja, i tako spriječilo da pravodobno reagiraju na stramputicu, kojom se vodio hrvatski narod."

Didin sin Slavko Eugen Erik (prvo ime dobio je po djedu, drugo po ocu, treće po Erihu Lisaku) je liberal i kritički gleda na to razdoblje hrvatske povijesti. Ne prati pretjerano sustavno situaciju u Hrvatskoj, no kaže da je u vrijeme prvih izbora naginjao Koaliciji narodnog sporazuma, Savki Dabčević Kučar i Miki Tripalu, više no HDZ-u, o čijoj politici nema blistavo mišljenje.

Kvaternik, s kojim smo razgovarali u Berlinu, kaže: "Moja obitelj i politička struja kojoj je ona pripadala bili su izvan povijesti. Sad smo se na neki način ipak vratili u tu povijest. Nijemci bi rekli 'Wiedergutmachung der Geschichte', ponovno pričanje povijesti, prevrednovanje vrijednosti…"

U Argentini niste sretali obitelj Pavelić?

Ne, ne, ne…

Oni su imali izrazito neprijateljski odnos prema vama, i obrnuto?

Bili su u sukobu. Taj sukob je bio vrlo snažan. Moj otac je sve svoje političke karte bacio na Pavelića. Pavelić je, međutim, vodio krivu politiku. Može se, dakako, raspravljati o tome u kojoj je mjeri i na koji način ta politika bila kriva, ali on je nedvojbeno izdao i Hrvatsku i ustaše. Otac je jednom ušao u metro, u Buenos Airesu, i u njemu ugledao Pavelića. Čim ga je ugledao, izašao je. Ušao – izašao.

Nisu razmijenili ni riječ?

Ni riječ.

U Italiji su se dobro slagali, u vrijeme emigracije?

U Italiji jesu. Moj otac je bio slijepo lojalan Paveliću. Pavelić je za njega bio alfa i omega. Jedan suradnik mojeg oca, zvao se Rakovac, koji je bio na položaju u redarstvu, rekao mi je da je jednom prigodom svjedočio prizoru u kojemu Pavelić telefonom zove mog oca, ovaj prima poziv, razgovara s Pavelićem, ali se pritom u znak poštovanja - diže! Otac je s Poglavnikom na telefon, dakle, razgovarao u stavu mirno.

Kad je to bilo?

Početkom 1941. godine. Takve su tad bile njihove međusobne relacije.

Zašto je Pavelić tako odano slijedio Mussolinija?

Zato što je u cijelosti igrao na talijansku kartu. Pavelić je zapravo mislio da će se Jugoslavija raspasti i da će s talijanskom vojskom doći na položaj, na vlast.

Tako je i bilo.

Da, ali je moj djed proglasio Hrvatsku, nije ju proglasio Ante Pavelić. Pavelić nije vjerovao u bilo kakav drugi razvitak Hrvatske osim pod talijanskom zaštitom. Kao što znate, u aranžmanu je bio i talijanski princ. Pavelić im je dao Dalmaciju…

Kako je to djelovalo na vašeg oca?

Nije mi jasno kako su na to pristali. Najveći političar u mojoj obitelji bila je moja baka Olga Frank – kći Josipa Franka. Imala je silan politički instinkt. Ona je odmah otpisala Pavelića. Rekla im je: 'Slavko i Dido, pustite njega, vratite se i sadite Kartoffeln u Petrinji'.

Krumpir.

Da, sadite krumpir u Petrinji. Tamo smo imali imanje s vinogradom.

Dobar savjet?

Da, ali oni nisu htjeli. Unatoč tome, moj otac obožavao je moju baku. On je mislio da se nešto može spasiti, da treba čekati razvoj rata i pokušati nešto napraviti ako se ukaže prilika. Moja baka je bila razočarana jer je moj otac preuzeo redarstvo, policiju. To su bili strašni položaji. Otac je bio odgovoran za puno strahota, a baka je bila protiv toga.

Baka se protivila otvoreno?

Da, ona je bila protiv. Ona je govorila: 'Dido, mi smo toliko ulagali u tvoje školovanje, čemu?' A on je odgovarao: 'Tko će Poglavnika čuvati ako ja odem?' To je bio njegov odgovor. No onda se događa ono što je u politici vrlo čest slučaj, ako već ne i tipičan: dojučerašnji najbliži saveznici preko noći postaju protivnici, pa i neprijatelji. Kako u političkim relacijama, tako i na osobnoj razini. Dido je slijepo slijedio Pavelića jednu godinu, od travnja 1941. do početka travnja 1942.

Problem je uvijek bila Dalmacija. Talijani su haračili Dalmacijom i ljudi su masovno odlazili u partizane. On je na to upozoravao, dakako, ne samo on. I drugi ustaški prvaci, Erih Lisak i drugi, to su jasno uočavali i kanili su krenuti protiv Talijana u Dalmaciji. Moj otac u svojim 'Uspomenama' piše o tome. On opisuje kako ulazi u Banske dvore, odlazi Paveliću i kaže mu: 'Dobro, Poglavniče, to više ne ide tako, partizani su pred Zagrebom'…

Evo citata iz memoara: 'Rimski ugovori otrgli su Državi Hrvatskoj južni dio njezine etničke i geopolitičke hrptenjače. Od tog dana Hrvatska je raspolovljeni trup, koji krvari na sto rana, a diabolus rotae kasnijih hrvatsko talijanskih odnosa, general Mario Roatta – koji nije primao naloge samo od svoje vlade – i čiji bi lunga manus (duga ruka, tal.) istovremeno dopirala i na Markov trg i u Titin glavni štab, pobrinuo se je temeljito, da te rane ne zacijele, već je hrvatski narod i dalje krvario.

Rimski ugovori, koji su nam kao baštinu ostavili partizanstvo, jedan su od glavnih uzročnika svibanjske katastrofe 1945. Kao takove ih je povijest već potvrdila. Eksperimenat Mussolini-Pavelić, proveden protiv volje hrvatskog naroda, svršio je neuspjehom. Hrvatskom narodu donio je gubitak državnosti, a Talijanima na Jadran, gdje nisu htjeli hrvatskog prijateljstva, rusko boljševičkog gorostasa."

Već 1942. je tako mislio?

Daaaa… Kako ne?! Već 1942. Već u kolovozu 1942. predstavnici Wehrmachta su priznali da su partizani problem u Hrvatskoj. Moj otac je demisionirao kratko nakon toga.

De facto je Pavelić nasiljem jačao partizanski pokret?

Moj otac to tvrdi.

Pa tako je i bilo. U Crnoj Gori i Hercegovini je bilo nešto drugo 1942. Komunisti su "lijevim skretanjima" jačali četnike. Teror je na svim stranama proizvodio kontraefekt.

Moj otac je tvrdio da je Pavelić doslovce torpedirao Hrvatsku vojsku, domobrane, i da se oslanjao samo na ustaše, na ustaške jedinice, jer mu je to konveniralo. Otac mu je rekao: 'Ja ću uzeti nekoliko ljudi sa sobom i idem u šumu.

Protiv Talijana?

Protiv Talijana i protiv partizana. Tako da ne budu samo komunistički partizani nego da budu i nacionalni partizani, tako je on to zamišljao. Pavelić ga nije uzeo u obzir. Otac je na izlasku susreo talijanskog poslanika Casertana, koji je čekao audijenciju kod Pavelića. Nakon pola sata vidio je Casertana na izlasku od Pavelića. On mu je rekao: 'Vi ste protiv nas, ali znajte: Italija nije izgubila prvi rat, neće ni ovaj'.

Pavelić je Casertanu referirao o idejama vašeg oca?

Tako je. To je tako bilo. Tu je moj otac uvidio kako se stvari razvijaju. Tu je počelo razočaranje Pavelićem. Vrhunac je bio kad je Pavelić smijenio mog djeda kao vojskovođu, da bi ga zamijenio generalom Begićem. Moja majka, koja je u početku bila Pavelićeva tajnica - s četiri-pet drugih djevojaka – tvrdi da je otac četiri puta podnosio Paveliću ostavku, ali ju on nije htio prihvatiti. Četiri puta mu je vraćao, zadnji, peti put, ju je primio. Mislim da je sukob počeo već početkom 1942. godine.

Otac je čekao, čekao i dočekao. 'Dr. Pavelić je' – piše on u memoarima - 'spriječio bilo kakav otpor protiv Italije, i time jeftinu i laganu ulogu heroja pokreta otpora protiv fašističkog okupatora prepustio Titu i njegovim komunističkim partizanima, čime je automatski spriječio stvaranje hrvatske nacionalne resistencije, koja bi automatski dovela do stvaranja hrvatskih oružanih odjela na strani saveznika'.

Vaš otac je bio dobar s Jurom Francetićem?

Tako je. On je razgovarao s bratom Jure Francetića, koji je živio u La Plati, u Argentini. Postojala je priča da je u benzin Jure Francetića netko stavio šećer i da se zbog toga srušio. Francetićev brat bio je uvjeren da ga je Pavelić dao ubiti. Jer Francetić je jednako kao i moj otac, htio ići protiv Talijana. Tu je ideju njegovalo puno ustaša – moj otac, moj djed, Francetić, mnogi drugi… Kako je moj djed bio ađutant Svetozara Borojevića u Prvom svjetskom ratu, on je imao prilike vidjeti kako Talijani u puno navrata bježe s ratišta, nisu bili impresivni kao ratnici, kao borci i vojnici. Govorio je Paveliću: 'Poglavniče, ako krenemo protiv Talijana, oni će se raspasti'. No Pavelić ga nije htio ni čuti.

Je li se Francetić mislio pridružiti partizanima? Čuju se i takve teze.

Za te teze nisam čuo. Nije mi poznato.

Vi ste jednom rekli da je vaš otac u povijesnom smislu imao pravo iako je politički bio u krivu, a da je s Pavelićem stvar stajala obrnuto?

Trebam to elaborirati?

Pa ja bih vas molio.

Mislim da je Pavelić mislio politički ispravno – Hrvatska može opstati jedino u okviru Osovine, bez Osovine nema Hrvatske. I u tom smislu je bio u pravu, jer saveznici nisu htjeli imati Hrvatsku. Oni su htjeli Jugoslaviju, i tu su bile realne dvije opcije: Titova Jugoslavija ili monarhistička Jugoslavija Mihailovića, odnosno dinastije Karađorđević. Hrvatska nije imala međunarodnu kartu na koju bi zaigrala, osim Osovine.

No povijesno, moj otac je imao pravo jer se pokazalo da bi oni koji bi išli protiv Osovine, kao ustaški partizani, došli na stranu pobjednika. To bi bilo i etički. Uvijek se pitam: zašto se Hrvatska vojska predala na Bleiburgu, zašto se nije borila. I tako i tako bi stradali, ali bi bar stradali u bitki. I tako svjedočili da su pali kao borci i branitelji hrvatske države. Umjesto Bleiburga bila bi jedna neuspješna ali ipak domovinska bitka. Židovi i oni su bili destinirani od nacista na pokolj, ali ipak su se dignuli protiv Hitlera u Varšavskom ustanku. Ponos njima… Ovako su došli kao govedina, na pokolj. I Pavelić je bježao. Sigurno se sjećate Ciligina opisa Pavelića kao hajduka koji bježi...

Je li Pavelić uopće trebao povlačiti tolike ljude za sobom?

A kamo bi išli?

Nikamo. Mogli su ostati.

I tako i tako bi ih pobili. Đilas je kazao: 'Bez Bleiburga ne bi bilo Jugoslavije'.

Jeste li upoznali Đilasa?

Nisam. Ja nisam imao veze ni s Jugoslavenima, ni s Pavelićem ili, kako bi moj otac rekao, s Pavelićevim trabantima. Otac se u emigraciji nije bavio politikom.

Vaš otac je Pavelića upozoravao da Jasenovac treba zatvoriti.

Pa to piše u njegovim memoarima, da je Pavelića upozoravao kako je logor 'sramota', dok mu je Pavelić uzvratio da je logor 'narodna potreba'. (Evo i citata: 'Po ponašanju i izjavama Luburića u svibnju i lipnju 1942. razabrao sam da je on teško bolestan, i da se u logoru događaju stvari koje se ne može opravdati. Tada sam Paveliću – a znao je to i dr. Artuković – predložio, da se Luburića odmah pošalje u Slovačku na odmor, logorska straža povuče i zamijeni s oružništvom. Bez uspjeha.

Dva mjeseca kasnije svratio sam ponovno pozornost dr. Pavelića na potrebu raspusta logora, koji je već postao javni skandal i prava narodna sramota. Odgovor je bio uvijek isti: logor je državna potreba'. 'Ustaštvo je', dodao je kasnije, 'bilo samo tragična farsa pravaštva. Ante Pavelić bio je negacija i antipod Ante Starčevića. Ustaštvo je odbacilo državno pravo i, namjesto njega, postavilo totalitarnog idola, koji nas je preko Rimskih ugovora i Vinice, odveo ravno u Bleiburg.')

On je to opet ponovio jednom od ustaških prvaka kojeg je susreo u vrijeme našeg boravka u Slovačkoj, gdje je taj prvak došao u posjet veleposlaniku NDH u Slovačkoj. 'Jasenovac je državna sramota i to se mora zatvoriti', rekao je otac, a ovaj je uzvratio da je logor državna potreba. Ako je Dido želio zatvoriti Jasenovac, uvjek se pitam zašto nije nastupio protiv proganjanja Židova. Konferencija na Wanseeu, na kojoj je pala odluka o 'konačnom rješenju' židovskog pitanja, održana je u veljači 1942.

Čitao sam u jednoj neporecivo objektivnoj raspravi da ga je ta informacija potpuno šokirala i da je razgovarao s nekim predstavnicima Crkve. Nadao se da bi intervencijom Crkve to moglo biti spriječeno. Ali nije se javno angažirao. Znam da je tajnik zagrebačkog rabina, Emil Schwarz, jednom prilikom dao intervju u kojemu svjedoči da je Slavko Kvaternik protežirao u vrijeme NDH deset židovskih obitelji, među ostalim i njegovu. Moj otac je Schwarza informirao da ga traži Gestapo, i tako mu omogućio bijeg.

Također, brat mojeg djeda, Ljubo Kvaternik, koji je bio veliki župan u Bihaću, pomogao je rabinu Schlesingeru da pobjegne preko granice. On je isto bio pred izručenjem Titu, pa je intervencija Schlesingera to spriječila. Ali znate, to su bili privatni potezi, koji nekako spašavaju privatnu osobu, ali ne smanjuju previše javnu i političku odgovornost. Pitam se zašto Dido nije reagirao kao u slučaju Jasenovca...

Vaša obitelj je dijelom židovska?

Da, da, svakako. Josip Frank se pokrstio sa 17 godina, on je moj pradjed. To su židovi koji su konvertirali na katolicizam. Imali su vilu u Praškoj, Valeria Aurelia, tako se zvala. Iza sinagoge, moj pradjed je imao kuću i ured, u njoj je sad osiguranje. Oni su tamo živjeli, na prvom katu.

Koliko vam je otac govorio o tom razdoblju?

Moj je otac bio jako teška osoba i s njim nisam imao dobru komunikaciju. Jako težak. Govorili smo, ali ne previše. Nikad nam, recimo, nije htio govoriti o atentatu na Karađorđevića u Marseillesu. Uopće, nikad. Nije nikad ništa napisao. Svojedobno su mu došli novinari iz Paris Matcha, iz Francuske. Nudili su mu dosta novca, za članak ili intervju, ali nije htio. Končano, nije htio da doznaju da Dido Kvaternik živi u Argentini. Bio je oprezan. Da su to doznali, Tito ili Udba bi možda nešto napravili.

Bojali ste se Udbe u Argentini? Pavelić je do atentata živio razmjerno mirno?

Da, Peron je protežirao Hrvate u Argentini. Sve do svoga pada.

Je li vam otac ostavio neke dokumente, spise, bilo što?

Ne, nije.

Kako je vaš otac gledao na hrvatske komuniste?

To je dobro pitanje. Ja osobno nisam previše nacionalan. Liberal sam. Uvijek me prilično iznenađivalo to što se moj otac nije previše osjećao ustašom, on se više smatrao hrvatskim nacionalistom. On je bio jako kritičan prema ustašama, indirektno, dakle, i prema samom sebi. Sjećam se da su, i za moju majku i oca, veliki Hrvati bili Hebrang i Ciliga. Bio je snažan 'Gefühl' u obitelji, da su Hebrang i Ciliga veliki Hrvati. To sam Ciligi rekao kad sam ga jedanput susreo u Rimu godine 1981., i bio je jako oduševljen kad je to doznao. Vidite, ima i političke taštine... Unatoč tome, Ciligi je to mišljenje mojeg oca slabo koristilo.

Taj je osjećaj bio točan, čini se. Kako ga se sjećao vaš otac? Hebrang je bio zatvoren od ustaša, a kasnije razmijenjen.

No suradnik mog oca, gospodin Rakovac, koji je do kraja 1945. bio u redarstvu a onda pobjegao u Italiju, spalio je sve dokumente. On je znao najviše. Otac mi nije pričao detalje o slučaju Hebrang.

U Hrvatskoj se dosta nagađalo o tome je li Hebrang surađivao s ustašama ili nije.

Na to pitanje ne bih doista znao odgovoriti. O tome mi nije ništa poznato. Ako je i bilo, onda je bilo konspirativno. U zatvoru su Hebranga dobro tretirali. Mislim da moj otac nije razgovarao s njim, barem mi otac nije pričao. Gospodin Rakovac pisao je memoare, ali ne znam što je bilo s njima. On je puno znao, ali je bio jako oprezan i nije sve pričao. Bio je jako pametan, politički vrlo pametan…

Vama nije problem biti kritičan prema ocu?

Ne, zašto bi bio? Pa on je i sam bio kritičan prema sebi. Slušajte, on je napisao da bi bilo najbolje da je onaj most koji je između Hrvatske i Slovenije, da je tada pao…

Bi li bilo bolje da je Maček u Hrvatskoj primio vlast od Nijemaca? Nuđena mu je.

U Danskoj se dogodilo nešto slično. Nije točno da su Nijemci htjeli imati samo filoosovinske režime kao saveznike. Oni su okupirali Dansku, ali su zadržali demokratski režim. Održavali su se izbori, jedino su zabranili komunističku stranku. Danska je demokratski funkcionirala do 1943., no tad je to prestalo, a kralj je pobjegao u emigraciju. Također - u Francuskoj, Petain i takozvana Nacionalna revolucija, koja je došla na vlast i smijenila III. Republiku, poslije pada Francuske, bila je unutarnja odluka od Francuza, uopće nije bila zahtjev Hitlera i Nijemaca. Moj djed je rekao Mačeku: 'Vlatko, ti moraš preuzeti vlast u Hrvatskoj'. Ali Maček to nije htio.

Maček je bio previše oprezan?

S Hitlerom se nije htio upustiti u takvo što. I Nijemci i moj djed su mu to nudili, to je povijesno dokazano.

Je li vaš djed, Slavko Kvaternik, imao ambiciju vladati Hrvatskom?

Ma i on je bio slijepo odan Paveliću… To je jedna monarhistička koncepcija. Prvi suveren mu je bio Franjo Josip, drugi suveren Ante Pavelić. A poslije Prvog rata mislio je neko vrijeme da i Aleksandar Karađorđević može biti suveren, dok se nije iznenadio.

Zašto ste onda morali u emigraciju?

Pavelić se bojao mog oca.