Slavko Eugen Erik Kvaternik izdanak je jedne od najvažnijih i najtragičnijih hrvatskih obitelji zadnja tri stoljeća. Njegov djed, Slavko Kvaternik, ađutant feldmaršala Svetozara Borojevića u Prvom svjetskom ratu, nositelj njemačkog Željeznog križa od godine 1916., proglasio je 1941. godine Nezavisnu Državu Hrvatsku. U Kraljevini SHS kratko je proveo u jugoslavenskoj vojsci. Odmah nakon umirovljenja, koje je dočekao u činu pukovnika, postao je radikalni protivnik sustava.
Slavkov sin Eugen, zvani Dido - jedan od organizatora atentata na kralja Aleksandra u Marseillesu i Pavelićev najbliži suradnik tijekom talijanske emigracije - postao je 1941. šef redarstva NDH. Njegova majka Olga je kći Josipa Franka, praoca ustaškog pokreta, koji je podrijetlom bio Židov. Čini se da je baš Pavelić u Zagrebu lansirao tezu prema kojoj je Olga Kvaternik izvršila samoubojstvo, ali Eugen tu tvrdnju uvjerljivo demantira.
Rođen u Zagrebu, 31. listopada 1942., Slavko Eugen Erik već je u djetinjstvu postao emigrant. Njegov djed Slavko nastojao je ograničiti Pavelićev ekstremizam, ali u tome nije imao osobitog uspjeha. Naprotiv, time si je onemogućio opstanak u NDH, državi koju je "porodio". Već 1943. cijela je obitelj Kvaternik morala napustiti Hrvatsku. Otišli su u Slovačku, no ni tamo nisu našli utočište jer su zemlju nakon dvije godine osvojili Sovjeti. Obitelj je potom opet morala u bijeg, preko Italije, da bi na kraju završili u Argentini.
Vojskovođa Slavko Kvaternik je iz Austrije isporučen Jugoslaviji i nakon rata smaknut. Unuk je danas profesor političkih znanosti. Živi na relaciji Buenos Aires-Berlin. Gostujući je profesor na sveučilištima u Salamanci, Firenci, Berlinu, Heidelbergu i Bonnu. Autor je knjiga "Crisis sin salvataje" i "El péndulo cívico-militar", koje govore o vojnim udarima u Argentini između 1946. i 1983. godine.
U emigraciji Dido Kvaternik se prometnuo u možda najjačeg Pavelićeva kritičara na desnici uopće. Njegovi memoari, koji su u Hrvatskoj objavljeni samo jednom, u nakladi Ivana Starčevića, imali bi danas katarzično djelovanje na mnoge zanesenjake s desnice.
Braneći se od optužbi za zlodjela režima, koja su mu obilno pripisivana, Kvaternik će reći kako nikad nije bježao od svoje odgovornosti, no ponavlja: "Ali u Hrvatskoj, politiku je vodio samo jedan, i to dr. Pavelić. A ovamo spada i politika nepoštivanja ljudske osobe za vrijeme sve četiri godine NDH. Ona je osobina svake despotske vladavine gdje vladajući jedan, sam, bez zakona i bez pravila, povlači za sobom sve svojom voljom i svojim hirovima". (…)
"Ali iznad svih političkih pogrešaka, zabluda, ljudskih mana, potenciranih u jednom razdoblju, u kojemu su događaji često bili jači od ljudi, katastrofa naše NDH imade svoj duboki moralni uzrok, koji leži u četirigodišnjem stalno opetovanom i sustavnom kršenju svih temeljnih i nepromjenjivih ćudorednih zasada. To kršenje oduzimalo je mnogima sposobnost zdravog prosuđivanja, i tako spriječilo da pravodobno reagiraju na stramputicu, kojom se vodio hrvatski narod."
Didin sin Slavko Eugen Erik (prvo ime dobio je po djedu, drugo po ocu, treće po Erihu Lisaku) je liberal i kritički gleda na to razdoblje hrvatske povijesti. Ne prati pretjerano sustavno situaciju u Hrvatskoj, no kaže da je u vrijeme prvih izbora naginjao Koaliciji narodnog sporazuma, Savki Dabčević Kučar i Miki Tripalu, više no HDZ-u, o čijoj politici nema blistavo mišljenje.
Kvaternik, s kojim smo razgovarali u Berlinu, kaže: "Moja obitelj i politička struja kojoj je ona pripadala bili su izvan povijesti. Sad smo se na neki način ipak vratili u tu povijest. Nijemci bi rekli 'Wiedergutmachung der Geschichte', ponovno pričanje povijesti, prevrednovanje vrijednosti…"
U Argentini niste sretali obitelj Pavelić?
Ne, ne, ne…
Oni su imali izrazito neprijateljski odnos prema vama, i obrnuto?
Bili su u sukobu. Taj sukob je bio vrlo snažan. Moj otac je sve svoje političke karte bacio na Pavelića. Pavelić je, međutim, vodio krivu politiku. Može se, dakako, raspravljati o tome u kojoj je mjeri i na koji način ta politika bila kriva, ali on je nedvojbeno izdao i Hrvatsku i ustaše. Otac je jednom ušao u metro, u Buenos Airesu, i u njemu ugledao Pavelića. Čim ga je ugledao, izašao je. Ušao – izašao.
Nisu razmijenili ni riječ?
Ni riječ.
U Italiji su se dobro slagali, u vrijeme emigracije?
U Italiji jesu. Moj otac je bio slijepo lojalan Paveliću. Pavelić je za njega bio alfa i omega. Jedan suradnik mojeg oca, zvao se Rakovac, koji je bio na položaju u redarstvu, rekao mi je da je jednom prigodom svjedočio prizoru u kojemu Pavelić telefonom zove mog oca, ovaj prima poziv, razgovara s Pavelićem, ali se pritom u znak poštovanja - diže! Otac je s Poglavnikom na telefon, dakle, razgovarao u stavu mirno.
