Donald Trump je nedavno primio sirijskog predsjednika Ahmeda al-Sharaa, susret koji je simbolizirao pokušaj Washingtona da kroz diplomaciju artikulira svoj interes u Siriji, zemlji koja je već godinama epicentar globalnih geopolitičkih sukoba. Sirija je danas jedina država na svijetu u kojoj rame uz rame stoje američke i ruske vojne baze. Nigdje drugdje, ni u Libiji, ni u Iraku, ni u Afganistanu, dvije svjetske sile nisu fizički prisutne na istom teritoriju, svaka sa svojom infrastrukturom, zastavom i vojnom logikom. U toj činjenici sadržana je cijela drama suvremenog svijeta: globalni poredak možda više nije hladnoratovski, ali načela nadmetanja ostala su ista. Samo su metode sofisticiranije, a frontovi razvučeniji.

Ruska Federacija u Siriji održava dvije ključne baze – pomorsku u Tartusu i zračnu u Hmejmimu, kod Latakije. Tartus je stara luka koju je Moskva naslijedila još iz sovjetskih vremena. Taj komad sirijske obale danas je jedina ruska pomorska točka na Sredozemlju. Usprkos najavama o odlasku, još su tamo. Formalno, riječ je o tehničko-logističkoj bazi, ali zapravo Tartus je simbol strateške postojanosti. Odavde ruska mornarica može nadzirati cijeli istočni Mediteran, pratiti kretanje američkih brodova i održavati prisutnost bez potrebe za prolaskom kroz Bospor, gdje su turske odluke uvijek nepredvidljive.

Još važniji za operativne sposobnosti je Hmejmim, zračna baza koja je postala srce ruske vojne kampanje u Siriji. S nje polijeću bombarderi Su-24, Su-34 i lovci Su-35, a dronovi izviđaju područja na granici s Turskom i Irakom. Ova baza nije samo tehnički centar – ona je politička izjava. Rusija je u Siriji pokazala da može projicirati silu izvan postsovjetskog prostora, brzo uspostaviti logističku mrežu, i uz ograničene resurse preokrenuti tijek jednog rata. U vojno-analitičkim krugovima Hmejmim se smatra svojevrsnim laboratorijem novog načina ruske intervencije: kombinacija zračne moći, savjetnika, privatnih vojnih kompanija i lokalnih saveznika.

Na drugoj strani zemlje, duboko u sirijskoj pustinji, Amerikanci održavaju bazu Al-Tanf, smještenu na strateškoj tromeđi Sirije, Iraka i Jordana. Formalno, američka vojska je ondje “radi borbe protiv ostataka Islamske države”. U stvarnosti, Al-Tanf ima funkciju mnogo širu od protuterorističke. S te točke SAD nadzire kopneni pravac koji povezuje Teheran s Damaskom i libanonskim Hezbolahom. Drugim riječima, Al-Tanf je tampon-zona kojom se pokušava spriječiti formiranje tzv. iranskog koridora – logističkog lanca koji bi omogućio Iranu izravan pristup Sredozemlju. U isto vrijeme, prisutnost američkih snaga omogućava Washingtonu da zadrži polugu pritiska i prema Damasku i prema Moskvi, ali i prema Ankari, koja se u Siriji igra svojevrsne dvostruke igre.

Susret Trumpa i Al-Sharaa dodatno ilustrira diplomatski aspekt ove složene ravnoteže. Dok na terenu vojne sile ostaju fizički razdvojene, politički razgovori pokušavaju artikulirati pravila igre i balansirati interese globalnih i regionalnih aktera.
Sirija je tako postala scena na kojoj se dvije vojne sile svakodnevno susreću, ali izbjegavaju izravni kontakt. Postoji sustav “dekonflikcijskih linija”, uspostavljen još 2015., kad su ruske snage počele vatreno djelovati u zemlji. Zahvaljujući tim dogovorima, ruski i američki piloti znaju gdje tko leti, a kopnene patrole koje se sretnu u pustinji razmjenjuju kratke radio poruke, hladne i strogo profesionalne. No, iza tog krhkog dogovora krije se stalna napetost. Nekoliko puta do sada američka i ruska oklopna vozila doslovno su se “ogrebla” na cestama Eufrata, a svaka takva situacija mogla je postati incident globalnih razmjera.

Dok u Tartusu pristaju ruski desantni brodovi i fregate, a u Al-Tanfu američki konvoji istovaraju opskrbu, Sirija ostaje zemlja u kojoj lokalna vlast ima ograničeni suverenitet. Damask nominalno kontrolira većinu teritorija. Istodobno, područja istočno od Eufrata, gdje djeluju Kurdi i američke snage, praktično su izvan kontrole sirijske države. Takva konfiguracija stvara paradoks: dvije strane svijeta formalno tvrde da podržavaju “stabilnu i jedinstvenu Siriju”, dok njihova prisutnost zapravo održava podjelu.

Za Moskvu, sirijska avantura je potvrda da Rusija, i pored sankcija i međunarodne izolacije, ima globalni doseg. Tartus i Hmejmim danas su uporišta ruske moći, ali i točke preko kojih se testiraju nova oružja, doktrina elektroničkog ratovanja i sustavi bespilotnih letjelica. Sirija je u tom smislu poligon, a ne samo saveznik. S druge strane, Washingtonu Sirija služi kao geopolitički ventil – s relativno malim angažmanom može držati pod kontrolom iranski utjecaj i prisiliti Rusiju da troši resurse daleko od vlastitih granica.

Obje strane, svaka na svoj način, tvrde da se bore protiv terorizma. No ono što se u stvarnosti događa jest tihi, niskofrekventni sukob interesa. Američke snage povremeno presreću iranske konvoje koji prolaze prema zapadu; ruski avioni ponekad bombardiraju područja u kojima djeluju proameričke kurdske snage. Službeno, nitko nikoga ne napada. Neslužbeno, sve je pitanje tumačenja “legitimne mete”.

U svakom slučaju, Sirija danas više nije samo zemlja građanskog rata. To je geopolitička mikrosfera u kojoj se zrcali globalni poredak – ili njegov raspad. Granice između sukoba niskog intenziteta i globalne krize postale su tanje nego ikada. Dok u Tartusu i Hmejmimu ruski tehničari servisiraju borbene avione, a u Al-Tanfu američki marinci održavaju dronove, cijeli svijet svjedoči jednom paradoksu: dvije najveće vojne sile mogu se nalaziti na istoj zemlji, gledati se preko nišana, i svejedno ne zapucati.

VRIJE U SIRIJI Islamisti ponižavaju Druze i briju im brkove. Netanyahu može ili u rat ili u zatvor

Za Sirijce, međutim, ta geopolitička ravnoteža nema nikakvu vrijednost. Oni i dalje žive u zemlji čije je nebo podijeljeno na sektore, čije ceste nadziru različite vojske i čiji mir ovisi o kalkulacijama velikih sila. Susret Trumpa i al-Sharaa podsjeća da diplomatski kanali i politički razgovori postoje paralelno s vojnom stvarnošću – ali da mir u Siriji ostaje krhka konstrukcija.

Sirija je tako postala savršeni primjer dvadeset i prvog stoljeća: država u kojoj se globalni interesi sudaraju, ali ne sudaraju se ljudi. Sve se odvija pod krinkom “stabilizacije”, “borbe protiv terorizma” i “humanitarne pomoći”. U stvarnosti, to je sofisticirani oblik novog hladnog rata – onog u kojem se front ne nalazi između Berlina i Moskve, nego između Latakije i Al-Tanfa.

I možda je upravo to najveća ironija našeg vremena. Svijet koji je obećavao kraj blokovske podjele sada ima svoju kopiju – samo mnogo suptilniju, ali jednako opasnu. Sirija je danas jedino mjesto gdje američki i ruski vojnici dišu isti zrak, ali pripadaju različitim svjetovima. Ipak, politički razgovori poput susreta Trumpa i Al-Sharaa pokazuju da, unatoč ratovima i sukobima, svijet još uvijek traži način da pregovara i pronalazi ravnotežu. I to je možda najbolja definicija globalne stvarnosti – dvije sile koje su u istoj zemlji, ali na različitim stranama povijesti.