Danko Goldstein (1932.-2021.), mlađi brat Slavka Goldsteina, u svojoj je 26. godini službeno promijenio ime i prezime u Daniel Ivin. Novi identitet posvetio je svom ocu Ivi - karlovačkom knjižaru kojega su ustaše ubile u prvim mjesecima svoje strahovlade, najvjerojatnije u ličkom logoru Jadovno - a prvi ga je puta upotrijebio u jednoj reportaži za Vjesnik u srijedu kako bi se razlikovao od Slavka, odnosno kako u istom broju ne bi bila potpisana dva autora prezimena Goldstein. Dvojica braće židovskog porijekla do tada su već proživjela nekoliko života. Zajedno s majkom Leom jedva su 1941. spasili živu glavu pobjegavši najprije u Kraljevicu pod talijanskom upravom, a zatim i u partizane gdje su izbliza upoznali strahote rata i mnoge kasnije utjecajne ljude. Uslijed jačanja poslijeratnog staljinističkog režima otišli su u kibuc u Izrael, gdje su odslužili i vojsku, ali su se 1952. ipak vratili u Jugoslaviju ohrabreni općom društvenom liberalizacijom. Do svoje smrti prije nekoliko godina Ivin je - između ostaloga - bio novinar, povjesničar u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske kod Franje Tuđmana, filmski radnik, komercijalist, politički disident, suosnivač HSLS-a i HHO-a, aktivist za ljudska prava. Ipak - kako piše Vuk Perišić u svojoj novoj knjizi - Ivin je “više od svega bio Don Quijote”. “Demokracija je bila njegova Dulcineja. Bio je, poput svakoga, i žrtva vlastitih zabluda, ali bez zabluda, kao naličja istine, nema spoznaje.” Perišiću je Ivinova biografija poslužila kao svojevrsni lajtmotiv opširnog djela o jednom turbulentnom povijesnom razdoblju Hrvatske i Jugoslavije, koje je pod naslovom “Pojedinac i povijest - Građanin Daniel Ivin” na više od 600 stranica upravo objavila nakladnička kuća Fraktura. Rođen u Rijeci 1962. godine, Perišić je u svom rodnom gradu završio Pravni fakultet. Dio svoje karijere radio je kao odvjetnik, ali je javnosti puno poznatiji kao esejist, pisac i prevoditelj. Od sredine osamdesetih objavljivao je priče, eseje i kolumne u nizu časopisa i portala. Izabrane eseje ukoričio je u knjizi “Od Weimara do Vardara” (2015.), a objavio je i dva romana, “Simfonije” (2003.) i “Signali i svjetionici” (2022.). Preveo je i uredio brojne publicističke knjige s naglaskom na povijest 20. stoljeća. U svojoj najnovijoj, možda dosad najambicioznijoj knjizi “Pojedinac i povijest - Građanin Daniel Ivin”, Vuk Perišić je - kronološki prateći život svog protagonista - zapravo ispisao osobni esejistički portret jednog vremena koje je svjedočilo najdubljim ponorima i najslavnijim vrhuncima povijesti južnoslavenskih naroda. Povodom objavljivanja knjige ljubazno je pristao na razgovor za Express.

Express: U kakvim je okolnostima nastala ova knjiga? Zašto ste odlučili pisati o Danielu Ivinu i razdoblju od 1932. do 2021. koje omeđuje njegov život? Po čemu je život mlađeg brata Slavka Goldsteina paradigmatski za vrijeme i prostor u kojemu je živio?

Ideja o ovoj knjizi pojavila se u izdavačkom poduzeću Fraktura. Postojao je naime Ivinov rukopis koji je htio objaviti, ali ga je u tome omela smrt. Glavni urednik Frakture Seid Serdarević predložio mi je da na osnovu toga rukopisa pišem o Ivinu. Prihvatio sam izazov. Rad na knjizi potrajao je oko godinu dana. Kako je Ivin bio svjedok povijesti, i knjiga o njemu morala je biti povijesna. Život i sudbina svakog pojedinca su paradigmatski za vrijeme i prostor u kojem taj pojedinac živi, ponekad kao svjedok, ponekad kao žrtva. O svakom čovjeku mogla bi se napisati slična povijesna knjiga, ali je Ivin još kao dječak u partizanima u njoj sudjelovao, a poslije je, u poratnoj Jugoslaviji, u Izraelu, ponovno u Jugoslaviji i na koncu u Hrvatskoj, povijesnim događajima bio jako blizu, s tim da je kvaliteta njegovih sudjelovanja i svjedočenja bila utoliko veća zato što nije bio takozvana “povijesna ličnost” u uobičajenom smislu te riječi, iako je svaki čovjek povijesna ličnost.

Express: Vaša knjiga nije Ivinova biografija. Što ona jest?

Moglo bi se reći da je knjiga povijest jednog razdoblja gledana kroz prizmu jedne individualne sudbine, a individualna sudbina jedini je moralno relevantan kriterij za vrednovanje povijesti, ne samo povijesti nego svega što jest. Život pojedinca, njegova sloboda, njegova udobnost, njegova zaštićenost od povijesti jedina je stvarna svetinja spram koje su svi dužni ponizno ustuknuti.

Express: Nakon što ste puno mjeseci proveli baveći se njegovim životom, kako biste opisali Ivina? Je li on tipičan hrvatski Židov i koliko je uopće bitno njegovo židovstvo? Čini se da je Ivin puno toga počinjao, a malo toga dovršavao ...

Ne postoje tipični hrvatski Židovi, ni tipični Židovi, ni tipični Hrvati, ni tipični Nikaragvanci. Ivinovo židovstvo bitno je, dakako, zato što mu je kao dječaku zaprijetila smrt u Holokaustu. Pretpostavljam da je ta trauma u njemu probudila slobodarske porive i zato se tijekom cijelog života borio za demokraciju. Njegova slabost, ako se to može nazvati slabošću, bila je započinjanje mnogočega što nije dovršio. No i u tome se može prepoznati kvaliteta, jer je životu pristupao kao izazovu.

Express: U raznim izvorima kojima ste se koristili nailazili ste na suprotstavljene, ponekad međusobno isključive informacije. Kako ste odlučivali kojemu izvoru vjerovati? Koliko su pouzdana sjećanja Daniela Ivina? Koliko su pouzdana bilo čija sjećanja?

Nije nužno vjerovati izvorima. Dovoljno je prikazati njihovu proturječnost. Vrlo često je proturječje samo po sebi bolji i točniji odgovor od kategoričnog zaključka. Jasno da su svačija sjećanja nepouzdana, ali su ipak dio ukupnog mozaika. Ponekad nas navode na intuitivne slutnje koje imaju izvjesnu spoznajnu snagu, iako je historiografija spram njih s pravom sumnjičava. Budući da ova knjiga nije historiografska studija nego esej, imao sam slobodu osloniti se i na sjećanja, uz nužne ograde koje čitatelj može lako prepoznati.

Express: Koji su najvažniji novi uvidi do kojih ste došli istražujući i pišući knjigu?

Ono što me uplašilo jest kriza demokracije i slutnja da većina - a u demokraciji odlučuje većina - demokraciji zapravo nije sklona. Demokracija zato u sebi sadrži mehanizam samouništenja što je izravna prijetnja opstanku civilizacije. Demokracija svedena na brojanje glasova je zapravo tiranija. Ona bi prije svega trebala biti sustav neupitnih vrijednosti a to su, kao što sam već rekao, život pojedinca, njegovo dostojanstvo, nepovredivost njegovog tjelesnog integriteta, njegove svakodnevice i njegove udobnosti.

Express: U knjizi navodite da je književnost - “proustovske uspomene” - za poimanje povijesti jednako relevantna kao i djela profesionalnih povjesničara Braudela, Hobsbawma, Kershawa ili Daviesa. Koji su literarni uzori na koje ste se naslanjali pišući knjigu?

Iskreno, nisam se naslanjao na uzore. Uspomene osvjetljavaju situacije i pojedinosti iz prošlosti. Pomoću njih, kao u vremenskom stroju, možemo osjetiti, doživjeti epohu, a taj doživljaj epohe jednako je relevantan za povijest koliko i događaji koji su predmet klasičnih historiografskih studija. U povijesnom eseju su književnost i povijest neodvojivi po prirodi stvari.

Express: Vaša knjiga može se čitati i kao biografija Druge Jugoslavije, od rađanja u partizanskom otporu u Drugom svjetskom ratu, do krvavog raspada devedesetih godina. Kakvo je po vama povijesno nasljeđe te države? Je li to bila jednostranačka diktatura i tamnica naroda ili zemlja čija je ideja bila ispred svog vremena, avangardni koncept previše napredan za ljude i narode koji su je činili?

Prije svega, Jugoslavija se nije krvavo raspala. Raspala se tiho u rujnu 1990. kada je iz Jugoslavije istupila Srbija. Krv je potekla tek kad je raspad bio dovršen. Da je opstala, rata ne bi bilo, a to je i bila njena temeljna svrha: spriječiti rat. Niti je Druga Jugoslavija bila diktatura i tamnica, niti je bila ispred svoga vremena. Bila je jednostavno težnja okupljanja i sinergije raznolikosti, a sjedinjenje svakovrsnih raznolikosti imperativ je opstanka civilizacije. Utoliko je bila uzor cijelom svijetu, a zbog svoga raspada i važno upozorenje, pouka da treba ustrajati na okupljanju raznolikih skupina pod jednim političkim krovom jer je komadanje država jamstvo sukoba, nestabilnosti i neslobode.

Express: Pišete da je ustav iz 1974. bio racionalan kompromis između republika i federacije koji je trebao zadovoljiti i Srbe i Hrvate i druge narode u SFRJ. Ako ni taj kompromis nije mogao spriječiti raspad zemlje, postoji li neki model koji bi to uspio? Postoji li idealan model političke zajednice koja bi okupila narode na prostoru bivše Jugoslavije?

Ne postoji ni ustav, ni politički model, ni kompromis koji može spriječiti tragediju jednom kada se uspostavi nacionalistička vladavina. Ona ne razara samo državu, nego i društvo i sustav vrijednosti, a jednom kada nacionalizam razori društvo nastupa, osim sukoba, zločina i gluposti, potpuno beznađe. Ipak, održivi model, a to ne važi samo za Jugoslaviju nego za cijeli svijet, bila bi kriminalizacija nacionalizma, sustavno, strpljivo i uporno prosvjećivanje, ukazivanje na opasnosti bilo kakve partikularne pripadnosti i afirmacija pripadnosti ljudskom rodu i ovom ugroženom planetu. No, čini se da sam zakoračio u utopiju.

Express: Daniel Ivin smatrao je da bi postupna uspostava višestranačja pedesetih godina - ideja koju je zagovarao Milovan Đilas - spasila Jugoslaviju. Ipak, država se raspala čim su njezini narodi dobili pravo da slobodno glasaju na izborima. Kako gledate na to? Nije li upravo današnja BiH, kao Jugoslavija u malom - u kojoj svaki narod glasa samo za svoje nacionaliste - dokaz da demokratska Jugoslavija ne bi mogla funkcionirati?

Što bi bilo da je pedesetih godina postupno uvođeno višestranačje spada u spekulacije, i na to je jednostavno nemoguće odgovoriti. Ishod izbora u jugoslavenskim republikama 1990. posljedica je uništenja njihovih društava jer se nacionalizam, prvo u Srbiji, potom u Sloveniji, na koncu i u Hrvatskoj nametnuo kao jedina vrednota, u čemu ima elemenata totalitarizma. Jednom kada se to dogodi ništa ne može funkcionirati. Nije disfunkcionalna samo BiH. Ne funkcioniraju kao demokracije ni etnički homogene države poput Hrvatske i Srbije u kojima većina ljudi također uporno glasa za nacionaliste. To znači da ta društva nisu pluralna, da u njima ljudi ne teže svojim stvarnim interesima nego slijede neke bizarne emocije. Nije taj proces ograničen samo na jugoslavenski prostor, već se širi Europom i svijetom. Zašto je to tako? Možda je to istina o nama ljudima. Možda smo jednostavno odveć glupi za racionalan politički poredak.

Express: Hrvatska svoje aktualne granice može prije svega zahvaliti Titu i partizanskom pokretu koji je Hrvate stavio na stranu pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Zašto se u današnjoj Hrvatskoj ne slave antifašističke vrijednosti?

Hrvatska sâmo svoje postojanje duguje Jugoslaviji. Da 1918. nije nastala Jugoslavija, Hrvatska bi bila podijeljena između Italije i Srbije. Druga Jugoslavija je Hrvatskoj dala državnost. Obje Jugoslavije su dakle Hrvatskoj dale dvije najveće nacionalističke svetinje: teritorij i državnost. Paradoksalno je da, usprkos tome, hrvatski nacionalisti Jugoslaviju mrze. Zapravo to i nije paradoksalno nego dosljedno ako imamo na umu da je nacionalizam potpuno iracionalan i da je najveći neprijatelj vlastite nacije. Antifašizam je u današnjoj Hrvatskoj marginaliziran iz dva osnovna razloga. Prvo, antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu bio je jugoslavenski. Drugo, unutar hrvatskog nacionalizma snažna je radikalna i revizionistička, moglo bi se reći fašistička frakcija.

Express: U vašoj knjizi važnu epizodnu ulogu ima i Andrija Hebrang. Koja je prava istina o njegovom slučaju? Je li Hebrang bio sovjetski čovjek koji je trebao zamijeniti Tita nakon rezolucije Informbiroa?

Sâm Ivin na jednom mjestu kaže da je iznimno teško dokučiti konačnu i potpunu istinu o Andriji Hebrangu. On svakako nije bio hrvatski separatist, kakvim ga prikazuju nacionalisti, niti ustaški špijun, za što su ga svojedobno pokušali optužiti komunisti. Je li bio sovjetski čovjek? Neke indicije na to ukazuju, ali samo indicije, nedostatne za bilo kakvu tvrdnju.

Express: Svojevrsno nasljeđe Jugoslavije je i aktualna situacija u regiji. Zamrznuti politički i etnički prijepori u BiH, Makedoniji, Crnoj Gori, na Kosovu, kao da samo čekaju povoljan trenutak da se ponovno aktiviraju. Milorad Dodik nedavno je primjerice najavio odcjepljenje RS. Hoće li i ove nove postjugoslavenske generacije iskusiti rat? Kako bi rat u Ukrajini mogao utjecati na destabilizaciju prostora bivše Jugoslavije?

Aktualna situacija u takozvanoj “regiji” nije nasljeđe Jugoslavije nego nasljeđe njenog nestanka. Etnički prijepori nisu zamrznuti. Čitav politički život svodi se na etničko. Zato u postjugoslavenskim državama nema ni demokracije, ni napretka, ni tržišne ekonomije, ni zdrave pameti. Kada imate etnički homogene političke tvorevine kao što su postjugoslavenske države - a zato one nisu, niti mogu biti demokratske - sukob je uvijek moguć. Takve tvorevine i postoje samo zato da bi proizvodile sukobe. Rat je njihova suština, njihova naslada. Rat u Ukrajini destabilizirao je čitav svijet i prijeti čitavom svijetu, a prostor bivše Jugoslavije je, premda mnogi to još nisu shvatili, dio svijeta.

Express: Iz njegove je biografije jasno da je Daniel Ivin bio - ako ništa drugo - dosljedan borac za demokraciju, slobodu i ljudska prava. Kako bi on danas, kao nekadašnji pripadnik Izraelske vojske, reagirao na rat u Gazi?

Nemoguće je odgovoriti na to pitanje, ali želim vjerovati da bi i Izraelcima i Palestincima poručio da se jedini spas i za jedne i za druge nalazi u međusobnoj suradnji. Bez toga niti jedan rat, niti jedno teritorijalno i državnopravno rješenje neće donijeti trajni mir.

Express: U knjizi ste usporedili Tita s Lyndonom B. Johnsonom. Zašto? Po čemu su njih dvojica slični?

Obojica su svojim zemljama donijeli spektakularan napredak. Tito je Jugoslaviju digao iz blata zaostalosti, donio joj mir, ugled u svijetu, ekonomski napredak, a postupno je, unutar zadanih okvira, širio i prostor individualne - jedine relevantne - slobode. Goli otok i poslijeratni obračuni sjena su na tim zaslugama. Johnson je inicirao donošenje zakona protiv siromaštva i zakona o građanskim pravima kojima su udareni temelji za likvidaciju segregacije na Jugu SAD-a, ali je vodio rat u Vijetnamu. I Tito i Johnson pokušavali su obuzdati zlo rasizma i nacionalizma. Opasnost od nuklearnog rata Johnson je sažeo u sentencu: “Ili ćemo voljeti jedni druge, ili ćemo umrijeti”. Tako je sažeo i suštinu Titovog bratstva i jedinstva.

Express: Vaša knjiga je između ostaloga i kritika nacija kao imaginarnih zajednica, te osobito ideologije nacionalizma koja proizlazi iz osjećaja pripadnosti nečemu što dakle ne postoji. Terry Eagleton je jednom prilikom rekao da nam je nacionalizam potreban kako bismo ga mogli odbaciti. Moram vas pitati, imate li vi i jeste li ikada imali osjećaj pripadnosti naciji?

Uvijek sam osjećao instinktivan otpor prema bilo kakvom pripadanju, bilo kakvom kolektivu kojem bih se morao povinovati. Neovisno o tome, držim da je čovjekova dužnost, kao racionalnog i moralnog bića, da ne pristane na pripadnost naciji jer ta fikcija već dvije stotine godina svijetu i čovječanstvu nije donijela ništa osim smrti, boli, patnje i bijede.