Na 50. rođendan Virskog mosta, koji je pušten u promet 25. travnja 1976. godine, Virski list podsjetio je na davno zaboravljenu činjenicu, da je most uopće i izgrađen jer je Vir u bivšoj državi bio zamišljen kao lokacija prve nuklearne elektrane u Hrvatskoj. Bio je to dio infrastrukture planirane, ali nikad izgrađene "NE Vir".
"Niknuo je most lučnog izgleda dužine 378 metara, a s nasipima s obje strane čak 443 metara te s devet nosećih betonskih stupova", piše Virski list. "Virski most s gazom od četiri metra dubine i visinom koja je osiguravala plovidbu do 10 metara visine i 20 metara širine brodova i drugih plovila, bio je u tom trenutku jedan od najdužih takvih mostova u Hrvatskoj. Zagrebačka Hidroelektra bila je projektant i izvođač radova na gradnji Virskog mosta - podizvođač je bio splitski Pomgrad - u koji je ugrađeno oko 5.000 kubičnih metara betona i više od 400 tona željeza."
Jugozapadnji dio otoka Vira stručnjaci su označili idealnim za izgradnju nuklearne elektrane. To je bio i razlog zašto je prije 50 godina izgrađen Virski most. Otok je tad imao 900 stanovnika
Mještani su se odrekli prava na naknadu za zemljište preko kojeg je prošla cesta, piše Virski list. Svi osim njih četvero, njima je zemlja u bivšoj državi jednostavno oduzeta. Za asfaltiranje i uređenje mjesta za što su tijekom 1975. izdvojili milijun dinara, odnosno približno 55.000 američkih dolara, ili oko 340.000 dolara koliko bi taj iznos kupovne moći vrijedio danas. Republički fond za ceste dao je više od 25 milijuna dinara. Ukupna vrijednost projekta iznosila je oko 1.450.000 američkih dolara po tečaju iz 1975., odnosno na razini kupovne moći taj bi iznos danas bio približnih 8,9 milijuna dolara. U ovaj iznos nije uračunata vrijednost ustupljenog niti otetog zemljišta. Kamen temeljac za prvu nuklearku položen je dvije godine ranije u Krškom na projektu na kojemu su radili američki Westinghouse Electric Corporation, Gilbert Associates Inc., Gradis, Hidroelektra, Hidromontaža i Đuro Đaković.
Plan s nuklearnom elektranom na Viru uopće nije bio bezazlen i ispitivanja su već bila poodmakla iako je zadarska Skupština općine još 1975. godine odbila izgradnju na lokaciji.
"Otok Vir najpogodniji"
Bilo je to 11 godina prije Černobila. Datum je 5. prosinca 1975. godine. Večernji list na šestoj stranici piše o premijeri filma Kum 2, tu je i vijest o posjeti američkoga "kralja kadulje" Louisa Furtha koji boravi hotelu Medena kraj Trogira i pregovara s poduzećima "Dalmacijabilje" iz Dubrovnika, "Export-bilje" iz Herceg Novog, "Šumaprodukt" iz Sarajeva i "Pliva" iz Zagreba. Prema dosadašnjem toku razgovora, piše Večernjak, da se naslutiti da će L. Furth otkupiti veće količine naše kadulje. Tu je međutim još jedna vjestica, tekst ne veći od pola kutije cigareta. Naslov joj je "PRVA NUKLEARNA ELEKTRANA U SR HRVATSKOJ". Pa podnaslov "Otok Vir najpogodniji".
Piše dakle Večernjak: "ZADAR - raspravljajući o dosadašnjim istraživačkim radovima na otoku Viru, Izvršno vijeće općine Zadar prihvatilo je prijedlog Elektroprivrede Dalmacije da se jugozapadnji dio otoka Vira odredi za užu lokaciju dviju hrvatsko-slovenskih nuklearnih elektrana kapaciteta 900 megavata. U skladu sa zaključcima skupštine općine Zadar, Elektroprivreda Dalmacije je u prošlom razdoblju istraživala pogodnosti terena. (...) Izrađeno je 12 elaborata. Sva dosadašnja ispitivanja upućuju na to da je otok Vir, odnosno njegova jugozapadna strana, najpogodnija lokacija za nuklearnu elektranu. Utvrđena pogodnost lokacije uz već izražene energetske prednosti, upućuje dakle na nastavak istraživačkih radova na otoku Viru i na obavljanje priprema za izgradnju nuklearne elektrane."
Druga lokacija bila je Privlaka kod Ivanić-Grada. Večernji list od 7. prosinca 1992. piše:
"U Dalmaciji, osobito u Zadru i na otoku Viru, poslije 13 godina ponovo se digla prašina oko nuklearne elektrane. S njom u vezi je i Zadar i cijeloj Hrvatskoj bilo dosta uzbuđenja 1978. i 1979. godine i potom se sve polako zaboravilo, osobito što je Hrvatska svoje nuklearne projekte stavila ad acta na duže vrijeme. Dolaskom na poziciju Hrvoja Šarinića, ljubitelja "nuklearnih elektrana", koji je i javno kazao da Hrvatska neće imati dovoljno energije bez nuklearnih elektrana, kao i nakon izjave nekih ministara da Dalmacija ne može tražiti normalnu elektroopskrbu, a istodobno odbacivati mogućnost gradnje elektrana na nuklearni pogon, iznova su se uzbudili duhovi. U medijima se počelo ponovo govoriti o starim lokacijama, osobito o Viru kod Zadra i Privlaci kod Ivanić-Grada, gdje su istraživanja prije 15 godina najdalje otišla."
"Čovjek primi veći nivo radijacije kad snimi zub!"
Jugoslavenski stručnjaci su tvrdili da nuklearna elektrana minimalno zagađuje te da ona više nego drugi izvore energije čuva okoliš od zagađivanja, a da radioaktivnih materijali i inače ima posvuda u prirodi. - Čovjek primi veći nivo radijacije kad snimi zub! - uvjeravali su Virane.
"Postoji, međutim, psihološki moment koji Zadrani često spominju: zapadna zona zadarskog općine, u kojoj je predviđena gradnja nuklearne elektrane, puna je turista. Tko će, dakle, doći na ljetovanje ako zna da je u neposrednoj blizini elektrana?", pisao je Večernji 1979. godine.
- Iseljenje Vira ne dolazi u obzir - kaže vodeći stručnjak za nuklearnu energiju u Jugoslavenskom energetskom zavodu, magistar Slavko Vrhovec. - Dapače, Vir bi gradnjom elektrane postao grad, jer bi se tamo mogli sagraditi brojni pogoni i tvornice, a osim toga elektrana bi se mogla iskoristiti i za desalinizaciju mora.
Prema deklasificiranom izvještaju iz 1978. upućenom Ministarstvu vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, postojao je plan za izgradnju četiri nuklearne elektrane od 1.000 MW (op.a., pojedinačno je riječ o značajnoj snazi u elektroenergetici, dovoljnoj za opskrbu stotina tisuća kućanstava), piše ezadar.net.hr. Samoupravna interesna zajednica (SIZ) elektroenergetskih poduzeća podržala je ovaj plan u obliku prijedloga koji je dostavljen Izvršnom vijeću Sabora SR Hrvatske. Lokacije, tada, još nisu bile odabrane, ali su se otok Vir i Dugo selo kod Zagreba najozbiljnije razmatrali kao moguća rješenja za nuklearku.
"Iako se činilo da nema ozbiljnijeg protivljenja“, piše u izvještaju označenom kao Declassified Sheryl. P. Walter, „postoje izvješća o zabrinutosti zbog utjecaja elektrane na turizam, ako se odabere lokacija na Viru“. Pritisak na izvođenje projekata nuklearnih elektrana došao je i od Odbora za rad, zdravstvo i socijalnu politiku Savezne skupštine (Skupština SFRJ) koji je zbog opasnosti od nuklearne energije pozivao na minimiziranje ili uklanjanje njezine upotrebe u Jugoslaviji.
Dalje piše: "Čini se da bi takvi osjećaji imali bilo kakav stvaran utjecaj na vladinu politiku, ako predstavnici politika najviše razine nastave zagovarati ambiciozan nuklearni program“. U izvješću se primjećuje da bi financijska ograničenja mogla ograničiti opseg programa te naročito „očite teškoće koje su se pojavile na trenutačnom projektu (Krško) u dobivanju dovoljnog broja kvalificiranog osoblja za izvršavanje potrebnih kvalificiranih radnih mjesta“. U tom je kontekstu nekoliko američkih tvrtki pokazalo interes za jugoslavenski nuklearni program, posebno Westinghouse Electric Corporation koji je imao ugovor za nuklearku Krško. Interes je također iskazao Combustion Engineering koji je svoje predstavnike poslao na razgovore u Zagreb i Beograd, kao i Stone & Webster koji su sastanke već bili odradili. No već sljedeće 1979. godine, piše u novom deklasificiranom izvještaju, "Poželjnu lokaciju na jadranskoj obali blizu Zadra, odbili su stanovnici tog područja“. U igri za nuklearnu elektranu ostala je druga lokacija u Dugom selu kod Zagreba, pa je čak i najavljen početak radova za 1981.
"Stanovnici Zadra bili su oštro protiv lokacije na Viru. Ovo odbijanje temeljeno je na strahu od gubitka bitnog turističkog prometa i navedeno razlozima zaštite okoliša. Skupština Zadra tada je velikom većinom glasovala protiv toga i odbila dodijeliti taj prostor u regionalnom planu korištenja zemljišta“, piše u izvještaju za Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a.
Sve je ranije bilo spremno: prijedlozi, nacrti, planovi, čak 80 studija o izvodljivosti projekta sa seizmološkim ispitivanjima, ulagači, radna mjesta, domaća industrija i američki partneri, a sagrađen je i most koji je spojio otok Vir s kopnom. Ali - mještani su bili protiv. Bum nezakonite gradnje počeo je od 1978. kada je, da bi spriječio gradnju nuklearne elektrane, tadašnji direktor poljoprivredne zadruge Joso Gržeta počeo rasprodavati zemljište vikendašima, pisao je Nacional. I problem se odjednom više nije ticao samo 900-tinjak Virana i stanovnika okolice Zadra, fokus što se izgradnje NE tiče polako se prebacivao na sjever.
"Kaže se da lokacija u blizini Zagreba ima neke prednosti u odnosu na drugu, udaljeniju lokaciju koja je bila razmatrana. Ona bi odmah osigurala radna mjesta za ovaj dio Hrvatske. Prijenosne daljine bi bile kraće do glavnog metropolitanskog područja Republike. Konačno, vruća voda iz procesa hlađenja mogla bi se cjevovodima dovesti do blizine Zagreba za uporabu u grijanju domova. Unatoč gore navedenom, čini se da je jadranski otok Vir, u blizini Zadra, uvijek bio poželjnija lokacija za prvu hrvatsku nuklearnu elektranu. Međutim, za razliku od stanovnika Dugog sela, na Viru to ne žele“, zaključuje se.
Vrhovec u tekstu iz Večernjaka 1979. kaže da više zrače TV-prijemnici nego nuklearna elektrana. Sedam godina kasnije dogodit će se Černobil i tu će priča s nuklearnom elektranom na Viru, srećom, stati. Nikad neće biti izgrađena.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Moramo nekad izgraditi nuklearku ! Vir je odlična lokacija ! U slučaju problema velika naselja su prilično daleko !!!