Ivica Osim zvani Švabo, skolastik s mitske, Željine Grbavice, i najveći filozof među nogometnim trenerima, kazao je nekom davnom prilikom, bilo je sigurno prošlo stoljeće, kako se medije, za razliku od protivnika na terenu, ne može pobijediti. Rekao je to u ona vremena kad se s pravom govorilo da je taština uništila više dobrih novinara nego alkohol.

"A kako biste vi da vam zabijem taj mikrofon u stražnjicu? Bi li to volio?", rekao je umirovljeni general Hrvatske vojske i HVO-a, saborski zastupnik Željko Glasnović, novinaru RTL-a Ivanu Skorinu. Bilo je to ovih dana, u našem dobu u kojem je novinarima, mahom, uz taštinu odstranjeno i dostojanstvo, te umrtvljeno samopoštovanje.

Nije, naravno da nije, Glasnović prvi, jedini i posljednji ponosni vlasnik OIB-a kojem je palo na pamet da se iživljava na ovdašnjim novinarima i novinarkama, da im prijeti i poručuje kako uvijek mogu po svoje mišljenje doći kod njega u hodnik Hrvatskog sabora ili na kakav živahni skup na kojem se ne zna tko ima više posla: interventna policija ili djelatnici Hitne medicinske pomoći.

No za razliku od svih onih što pod okriljem mraka razbijaju automobile komentatorima, redakcijama, novinskim agencijama i autorima šalju prijeteća pisma sa starim ustaškim pozdravom, Željko Glasnović je, kažimo tako, manifestacija metastaza karcinoma na društvenom tkivu Hrvatske. Javna je, dakle, ličnost, saborski zastupnik, umirovljeni časnik i neizostavni dio inventara svakog druženja revizionista od Srba do Trga maršala Tita. E to je ono što ga, zapravo, čini ranjivim.

Niti mogu, niti trebaju, niti je normalno u pristojnim državama, novinari istraživati tko im je prethodne noći bacio kamen u vjetrobransko staklo; tko je autor sadržajem uvijek istih, idiotskih, prijetećih pisama, dovoljno hrabar da ih odnese do poštanskog sandučića. Jednako tako, ne mogu, suludo je, fotografirati svakog onog što ima prijeku potrebu nešto im dobaciti na ulici, u dućanu, u čekaonici doma zdravlja ili na ulasku u jedan od nacionalnih teatara.

Ima, međutim, nešto što novinari i novinarke - od Hine i HTV-a, preko novina i županijskih radija, pa do portala iz duboke provincije u kojima je glavna vijest što je tko odjenuo za odlazak po trlje i kapulu - mogu učiniti u ime vlastitog digniteta i opće higijene javnog prostora. Pri tome je jednostavno i ne zahtijeva nikakav trud. Sasvim suprotno, umanjuje ga.

Razlika između političara koji svakom svojom riječju otkrivaju bitne mane demokracije i onih koji, barem verbalno, ne demonstriraju bukvalno shvaćanje prava svakoga da bude i biran, jest u tome što drugi imaju elementarnu pristojnost i razumiju, jer stvarno nije teško i ne traži Teslin um, kako im mediji i zaposleni u medijima – trebaju.

Uz sve alternativne kanale komunikacije, društvene mreže, opskurne portale i karikaturalne intervjue na lokalnim televizijama, kod nas su klasični nacionalni mediji i oni internetski, ali jednako profilirani, najefikasniji za skoro svakodnevna – u krizama upravo takva – obraćanja vlastitim i potencijalnim biračima. Razumiju to, recimo, i Gordan Maras, i Nikola Grmoja, i Andrej Plenković, i Ivan Vrdoljak. No navedeni su, uz mnoge druge, još bitni akteri političkog života u nas. Željku Glasnoviću rok valjanosti, istina presporo, istječe, dok njegova parlamentarna budućnost ima boju košulje koju najradije nosi.

Ali i da je drukčije, da radi zaista nešto važnije od kontaminiranja prime-timea, on zaslužuje odnos kakav provocira - odnos njegova poništavanja. Naime, onaj tko je bilo kojem novinaru bilo kojeg medija spreman gurati mikrofon u stražnjicu samog sebe ispisuje iz zone novinarskog interesiranja, iz uredničkih planova i medijskih sadržaja. Prestaje, eto da se to najjasnije kaže, postojati kao saborski zastupnik, umirovljenik, građanin kojeg se anketira o mogućnosti novih izbora ili cijeni tramvajske karte.

Problem, međutim, nije samo u tome što se i dalje trpe iživljavanja bivšeg vojnika nego što je njemu sličnih puno, a nitko takav - od Željka Keruma, koji je novinarku Slobodne Dalmacije nazvao štracom, pa do ostalih izdanaka škole primitivizma predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika - ne traži svoje ime i sliku isključivo u onim medijima čiji je realni domet da postoje.

Uzaludno je od svih tih glasnovića i keruma očekivati da jednog jutra ustanu pristojni, da se probude izvan sebe i tamo ostanu. Zabrinjavajuće je, međutim, što ne postoji granica dostojanstva koju ovdašnji novinari i novinarke nisu spremni prijeći u povlačenju pred verblnim nasilnicima sa zastupničkim imunitetom ili gradonačelničkim ambicijama.

Reći kako je gubitak samopoštovanja pred pojavama poput navedenih krajnji stadij kontinuiranih žurnalističkih ustupaka oglašivačima, mjerenja kvalitete medija profitom umjesto sadržajem, straha za egzistenciju i bijega od mogućnosti da se postane dio mase otpuštenih, nije skroz pogrešno, ali ni do kraja točno.

Kao što nije točno slobodu govora uvreda demonstriranu u kamere i mikrofone objasniti padom utjecaja klasičnih medija i posljedičnim pokušajem amortiziranja gubitka publike sve sklonije takozvanim alternativnim činjenicama: vješto upakiranim lažima s gebelsovskom tehnikom plasiranja; brojem objava nakon kojih se sve može učiniti istinitim. Do prve provjere, naravno.

Naš, novinarski mazohizam, održava na životu glasnoviće i kerume, pa zato nije pitanje dokad će se oni ponašati prirodno nego dokad ćemo mi pokazivati kako to mogu raditi bez posljedica, iako od njihova ignoriranja ni mediji ni društvo ne trpe štetu već, sasvim suprotno, društvo profitira u mentalnom zdravlju.

Istina, vrijeme za pravovremenu reakciju davno je prošlo, ali u obrani digniteta i profesije i samih sebe ne možemo trajno zakasniti. A i ishod, pozitivan za novinarstvo, svakako je izvjestan. Ozbiljne, profesionalne medije se, ipak, ne može pobijediti. Kako je već rekao Švabo...