Turski sud u Ereğliju bio je nemilosrdan, 61-godišnjeg Marka Bekavca proglasio je u ponedjeljak krivim za 160 kilograma kokaina skrivenog na njegovu brodu unatoč tome što je hrvatski kapetan duge plovidbe unaprijed posumnjao da nešto nije u redu i upozoravao i kolumbijske vlasti na ukrcaju, i turske prije iskrcaja. Osuđen je po zapovjednoj odgovornosti, skupa s prvim časnikom.  

Slučaj podsjeća na nevolje koje su bile zadesile još jednog hrvatskog kapetana, Dubrovčanina Krstu Laptala, ali u Grčkoj. On je također bio optužen 2007. jer je na njegovu brodu nađena droga, ali je na koncu oslobođen optužbi i pušten na slobodu. O svom slučaju i užasnim uvjetima koji su vladali u grčkom zatvoru za najgore kriminalce dubrovački kapetan svojedobno je pisao pisma. Kapetan Krsto Laptalo teško se razbolio nedugo nakon što je pušten na slobodu i preminuo je 2015. 

"Ništa osim bit slobodan, ko što mi po pravici ide, sam isko. Da ne bi sve bilo tužno, jer najveća je ljepota u smijehu, pripovidit ću Vam kako ovaj rastanak sa vama para ođe, ovega momenta, trena. Ako kome ne bude smiješno, neka se nasmije meni za ljubav", pisao je po drubrovački Laptalo. 

"Malac od dvadest godina stavio mi je lisice na ruke i stegao da znam da su tu na mojim rukama. Spustio je u najlonsku vrećicu kao od smeća kolajnu s vrata mi i križ na njoj, svukao mi remen s hlača i vezice s cipela, skinuo mi sat. Naočale mi je ostavio. Policijska stanica i tri ćelije za privremene pijančine, emigrante, tučaroše i kapetane. Ni Fellini to ne bi uspio dočarati", pisao je Laptalo iz zatočeništva na ljeto 2007.

"Malac od 20 godina s gumenim rukavicama - a meni moje godine - kaže: ‘Svucite se, molim, do gola.’ Ni djede, ni kapetane. ‘Raširite, molim vas, noge i okrenite svoju guzicu prema meni, hvala vam, to je dovoljno.’ Ja širim noge još više, ne razumijem grčki. ‘Ne, ne, dovoljno je, okrenite se prema meni, podignite svoju privatnost desnom rukom’, kaže malac. Podigo sam. ‘Treba li nategnuti?’ ‘Ne treba.’ (...) Nitko ne ulazi u odjel B za drogu kaznionice u Ateni a da ne pokaže svoju privatnost i ne pomakne ih lijevo i desno. Komedija, ha, ha. Jer i rendgen je tu, to je za ono što se možda proguta, a moglo bi se posrati poslije. (...) Tako uđete u lađu odjela B za drogu. Duga je po mojoj procjeni 100 metara, široka 20 i visoka isto tako 20. Ima puno prozora na vrhu, što je čini prozračnom i dosta svijetlom, kao rasadnik. Tri su kata u lađi, svaki ima 40 ćelija, po dvadeset sa svake strane, a u sredini principicijo s ogradom do iznad pasa. Ovdje ne uzimaju remen, možeš se slobodno baciti s trećega kata ili objesiti za prvu inferijatu.”

Uvjeti u grčkom zatvoru bili su užasni, ponižavajući za kapetana pred mirovinom. 

"Čučavac je odvojen od dnevnoga boravka plastičnom pregradom, u nekim ćelijama samo krpom. Krpa je dobra jer se u njoj ne legu žohari, ali nije dobra za propuha jer se zavrti oko nogu pa ne znaš činiš li nuždu u krpu ili u bužu - to vidiš tek poslije", pisao je tada 58-godišnji dubrovački kapetan:

"Mi smo sretni: imamo plastiku i puno žohara. Jednom tjedno je ubijanje žohara i po računu na prste, jer ne smijemo imati kompjuter, dosad je ubijeno 432.225. Borba neće biti završena, jer da formiraju sud radi žohara, ne bi se izvukli odavde nikad! (...) Ovdje nema restorana, svatko sa svojom zdjelicom druge boje i veličine ide na kotao iz kojega se dijeli hrana. Dolazi na jedna vrata, željezna, koja se potom zatvore, a otvore se druga kroz koja mogu prolaziti zatvorenici i napunit zdjelicu. Nije hrana problem, ali to što se drži i troši u ćelijama održava na životu velik broj žohara. Tako tri puta na dan."

Svoj golemi brod Coral Sea s rashladnim postrojenjem za hlađenje voća kapetan Kristo Laptalo privezao je u grčkoj luci Egion u srpnju 2007. godine i sve je bilo kao i inače, sav teret ukrcan u ekvadorskoj luci Guayaquil iskrcan je ubrzo s broda. 

Laptalo i posada na početku puta uvijek znaju samo da iz Južne Amerike plove prema Mediteranu, ali odredište gdje će iskrcati banane uopće i nikad ne znaju baš zbog ogromnoga rizika krijumčarenja droge iz kolumbijskih i ekvadorskih luka. Te detalje im, ali tek nakon što su već isplovili, javi menadžment belgijske brodarske tvrtke. Ni jedan član posade među 26 Laptalovih ljudi, uglavnom Filipinaca, pa ni on kao kapetan, ne znaju ni koje će palete i iz kojeg brodskog spremnika iskrcati. To su sve stvari koje kasnije odredi menadžment kompanije. Laptalo to nije mogao znati.

No prema proceduri na odredištu, u grčkoj luci Egion, špediteri zavlače ruke u nekoliko nasumice izabranih kutija s bananama, a njih je nekoliko tisuća jer brod prevozi 570 tona banana. I u dvije kutije napipaju nešto sumnjivo. Ništa od toga Laptalo nije svojim očima vidio jer kapetan nije prisutan kod takvih kontrola. Kao što ne može biti odgovoran za propuste kod ukrcaja tereta, uostalom. Ali...

Kokain je nađen, 51 kilogram bijeloga praha u kutiji na kojoj piše da je zapakirana još na plantaži u Ekvadoru. Procedura je inače takva da se sav ukrcaj i iskrcaj tereta na brod, pa i banana, uvijek obavlja pomoću kamiona i s njih se teret na paletama ukrcava direktno u brodske spremnike. Taj posao obavljaju lučki radnici: Posada ili kapetan broda s teretom ni u jednom trenutku ne dolaze, ne bi smjeli doći u doticaj.

Pa ipak, u slučaju koji je bio presedan, Laptala su optužili po zapovjednoj odgovornosti.

- Netko mora biti kriv - rekli su i stavili mu lisice na ruke. Više od godine dana odležat će u onom zatvoru živeći sa žoharima. U očaju jer osuđen je na 14 godina zatvora. 

"Gledam oko sebe i osjećam golemu sramotu. Osjećam da moji suci u srcima misle da je pomorski kapetan mogao učiniti ovo za što me terete bezumne optužbe. (...) Netko je u svojoj bezumnosti moj brod upotrijebio za svoj prljav posao. (...) Zatvorili su me nevina bez vaganja razloga. Nitko nema nijedan dokaz protiv mene. Svoj posao i obraz nosim uspravno, a oni traže da se prignem. Osjećam se nesigurno i hvata me strah. S morem sam vazda bio miran, ponizan i strpljiv. Poštovao sam ga u njegovoj snazi i jer je bilo popustljivo i nije nas nikad skršilo. S ljudima nisam vazda bio takav, teško se vazda držati one “jezik je mudrih lijek”. No ovdje sam nevin. (...) Jeste li vi, koji ste tražili ovo pismo, jedni od njih ili je ovo samo komad kruha koji mi je bačen, dovoljan da se nahranim za jednu noć i da dalje nastavim sam? Tko će fermat svoju festu radi moje istine? Nisam je ni ja puno puta fermavo. Indolenca je klopka što sve čeka, pa i nevine", pisao je Laptalo. 

U grčkom zatvoru provest će ukupno 16 mjeseci. Štrajkao je glađu. Prva presuda bila je šokantna, 14 godina zatvora značilo je da će u zatvoru, bez ijednog dokaza da je on krivac za drogu pronađenu na Coral Seu, dočekati duboku starost. No Laptalo se žalio na presudu i u studenome 2008. godine napokon su stigle dobre vijesti. I sam grčki tužitelj shvatio je pogrešku, na žalbenom ročištu u Patrasu su iznova saslušavani svi svjedoci optužbe i nakon toga je predložio oslobađanje dubrovačkoga kapetana.

Kristo Laptalo u Hrvatsku se vratio u pratnji kćeri Kristine i Supruge Lidije koncem 29. studenoga 2008.