Nedjelja, 22 ožujka, u Hrvatskoj je izgledala kao Judgment Day, sudnji dan. Epidemija korone ulazila je u oštar eksponencijalni trend, a Zagreb je ujutro pogodio podmukao, strašan potres, koji je građane suočio s dva proturječna naloga. Epidemiološki je glasio: ostanite doma. Seizmološki je bio suprotan: izađite iz kuća jer biste mogli završiti u ruševinama. 

Slike iz L’Aquile, Albanije i Turske bile su svježe u pamćenju mnogih građana: Zagreb je za nekoliko minuta bio na ulicama, travnjacima, pločnicima, u parkovima. Ljudi su se, kako to biva u tragičnim epopejama, grupirali, dijelili zabrinutost, iskustva, informacije i dezinformacije, od kojih je najgora bila ona da će za sat vremena uslijediti još gori potres. Vlasti su isprva bile zbunjene. 

Što činiti? Forsirati epidemiološki kriterij i potjerati ljude u kuće, uz preuzimanje odgovornosti za  moguću tragediju ako ponovno “grune”, ili tolerirati masama ostanak vani pa za deset dana dobiti eksplozivan rast broja zaraženih, lokalnu transmisiju i opterećenja koja sustav neće izdržati, dakle, stotine mrtvih? 

Prevladao je epidemiološki rezon, a uspaničeno građanstvo nastavilo je većinski podržavati energične mjere Stožera civilne zaštite, ne propitujući osobito kritički njihovu pravnu utemeljenost. Uskoro – iduće godine u ovo doba – slike će katastrofe izblijedjeti, a neki bi se ljudi mogli obratiti sudu s jednostavnim zahtjevom: tog i tog dana, odlukom Stožera, uskraćeno mi je to i to pravo (pravo na rad, pravo na raspolaganje imovinom, pravo na kretanje ili neko drugo), temeljem čega sam/smo pretrpio toliku i toliku štetu, koju kanim utjerati od države. 

Ili će reći da mu je telefon nadziran protivno Ustavu. Ili da mu je poslovni prostor pretrpio štetu. Ili već nešto slično. Što će reći sudac? On će se naći u dvojbi sličnoj onoj na dan potresa: s jedne strane stajat će, crno na bijelom, slova zakona i Ustava; s druge strane, okolnosti u kojima su djelovali Vlada, Sabor i Stožer civilne zaštite. 

S vremenom, koje naši sudski procesi u više stupnjeva podrazumijevaju (nekad traju i dulje od desetljeća) izvanredne okolnosti epidemije i potresa će blijedjeti, a crno-bijela slova zakona bit će jednako kontrastna i bit će vrlo važno da sve odluke donesene danas zakonski budu obranjive sutra – jer će bezakonje biti naplaćeno. Treba li proglasiti stanje katastrofe, koje Vlada proglašava na prijedlog MUP-a? Bi li Sabor trebao donositi zakone koji ograničavaju ljudska prava dvotrećinskom većinom ili ne?  

Ako se to stanje proglasi, parlamentarna većina gubi a oporba dobiva na moći; proces donošenja odluka postaje kompliciraniji i vjerojatno sporiji. Ne proglasi li se, Vlada dobiva na moći i brzini, ali ostaje upitan legalitet poduzetih mjera. 

Poteškoća se sastoji u tome što su se čak i naši vodeći ustavni pravnici, prvorazredni eksperti, dramatično razišli u mišljenju o zakonitosti poduzetih mjera, o njihovoj svrhovitosti i političkoj dimenziji da i ne govorimo. Ovdje donosimo nekoliko suprotstavljenih mišljenja, objavljenih na društvenim mrežama ili u medijima. 

DR. BRANKO SMERDEL  

Izvanredno stanje treba proglasiti tek ako, i kada bi to postalo nužno potrebno (Članak 17. Ustava). To bi učinio Sabor, odlukom o suspenziji određenih sloboda i prava, koja bi imao donijeti dvotrećinskom većinom. Ako se Sabor ne bi mogao sastati, odluku bi donijeli zajednički predsjednik Republike i Vlada.

To bi značilo uvođenje izvanrednog stanja, koje može zahtijevati donošenje sve ozbiljnijih i težih mjera: o tome odlučuju predsjednik Republike i Vlada, a u slučaju rata sam predsjednik Republike. Zahtijevati za svaku takvu moguću nužnu odluku dvotrećinsku većinu neviđeno je drzak spin ili nerazumijevanje. Ustav predviđa cijeli niz blažih sredstava: 

1) delegaciju zakonske nadležnosti Vladi, u financijskim i ekonomskim pitanjima (članak 88.); 

2) ograničavanje zajamčenih sloboda i prava zakonom koji se donosi natpolovičnom većinom svih zastupnika, razmjerno potrebi za ograničavanjem u svakom pojedinom slučaju (Članak 16. Ustava), radi zaštite prava drugih i interesa zajednice, kao i radi zaštite zdravlja ljudi (članak 50. Ustava); 

3) reagiranje na izvanredne opasnosti uredbama sa zakonskom (ne ustavnom) snagom, koje donosi predsjednik Republike na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade (čl. 101. Ustava). Suspenzija ustavnih prava koju predviđa članak 17. odgovara ovlasti na derogaciju koju predviđaju svi dokumenti o ljudskim pravima. Za uvođenje se zahtijeva dvotrećinska većina – ako je to moguće – ali za daljnje mjere je apsurdno inzistirati na njoj. Raspravu o ovom Zakonu (zakon o dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama, op. a.) smatram posljednjom prilikom da se raščisti zbrka u tumačenju ustavnih članaka koji uređuju pitanje ograničavanja ustavnih prava. 

Nikada i nigdje ne propisuje se da bi se postroživao postupak donošenja mjera koje zahtijevaju takozvane prilike nužde. U situacijama nužde ljudska prava se štite i ograničavanjem ustavnih prava, brzim odlukama koje donosi egzekutiva. Suprotstavljanje opasnosti zahtijeva ograničavanje sloboda i prava. Ustav predviđa sredstva za to i bez okretanja članku 17. Ustava – suspendiranju ustavnih prava! Zakon o civilnoj zaštiti izmijenjen je Zakonom koji je imao biti donesen natpolovičnom većinom (čl. 116.). 

Praćenje lokacije mobitela je već danas zaista efemerno pitanje: tko god gleda detektivske serije, kao ja od kada ostajem doma, znade da lokaciju mobitela nije teško otkriti. Ali oporba bezočno pokušava poentirati i u ovakvoj situaciji. Zahtjev za dvotrećinskom većinom nema nikakve ustavne osnove, a potpuno bi paralizirao vlasti nadležne za brze reakcije, ili pak vodio neredima.(Facebook) 

DR. MATO PALIĆ 

Dvotrećinska većina za sve zakone koji se donose u izvanrednom stanju sva bi prava i slobode stavila u istu kategoriju. Tako bi jednaka većina bila potrebna za zakon kojim se propisuje kazna zatvora (ograničenje prava na slobodu) i neki kojim se propisuje prekršajna kazna za npr. spaljivanje stiropora u kontekstu zaštite okoliša. To bi bilo potpuno nelogično i neodrživo. (Facebook)

DR. SANJA BARIĆ

Takvo tumačenje je opasno jer omogućava bilo kojoj većini u Saboru da samim time što nikad ne proglasi izvanredno stanje radi što želi (čl. 16) i ograniči, pa i zauvijek, ljudska prava, bez obzira na krizu. Poanta je da ne treba proglasiti izvanredno stanje i prenijeti sve na predsjednika i premijera/vladu ako nije ratno stanje (a nije) nego treba sukladno čl. 17 priznati da se de facto radi o velikoj prirodnoj nepogodi (a radi se) te ograničavati ljudska prava dvotrećinskom većinom budući da se: 

a) u suštini ne radi o pukom ograničavanju nego dokidanju prava (npr. zabrana kretanja izvan jedinica lokalne samouprave bez propusnice); i 

b) traži se visok stupanj konsenzusa. Time se smisleno tumači Ustav in favorem ljudskih prava... 

Previše je povijest pokazala kako stanje nužde vodi u kvazidiktature i kvazifašizme. A ovo jest fašizam novog doba, ma koliko mi svi intimno smatrali da nas treba ograničiti i da su mjere potrebne. Sjetimo se “Star Warsa”: demokracija (republika) umire uz pljesak (aklamacija). (24sata)

DR. ĐORĐE GARDAŠEVIĆ 

Ustav Republike Hrvatske potpuno jasno utvrđuje da se u doba velikih prirodnih nepogoda ljudska prava i slobode mogu ograničiti, ali nikako i suspendirati, izjavio je dr. Gardašević u Novostima.  

- Tvrditi da se ljudska prava i slobode u krizi potpuno suspendiraju kako bi vlast mogla učinkovito djelovati predstavlja potpuno krivo tumačenje. Upravo suprotno - Ustav u krizi mora pojačano štititi ljudska prava. To su osnove ustavnog prava. Prava i slobode ograničavaju se i u redovnim stanjima, a zbog očite delikatnosti situacije u izvanrednima Sabor to mora činiti dvotrećinskom većinom svih zastupnika. O tome nema nikakve dvojbe. Zahtijevanje dvotrećinske većine znači da se o mjerama koje se odnose na temeljne vrijednosti svakog društva, a to su ljudska prava, u kriznim situacijama mora odlučivati samo uz najviši stupanj suglasnosti u društvu. 

Ovo pitanje nije pitanje o kojemu može odlučivati obična parlamentarna većina, pa niti samo ona koja bira vladu. Ovdje nema mjesta političkim prepucavanjima - najširi društveni konsenzus sadrži ideju iznalaženja najkvalitetnijih mjera prihvatljivih za što više ljudi. To se postiže dvotrećinskom većinom. Time zastupnici koji čine dvotrećinsku većinu preuzimaju i odgovornost za mjere poduzete u borbi protiv bolesti te kasnije ne mogu kritizirati Vladu da joj za provođenje kriznih mjera nisu dali podršku - kaže Gardašević. (Novosti)