Datum, koji je u Srbiji mnogima ulijevao nadu, nije donio očekivane promjene, a samo nekolicina političara na današnjoj političkoj sceni uopće spominje 5. listopad.
Čekale su se korjenite promjene, nadalo se demokraciji, sanjalo se o sretnijem životu, ali se danas o datumu više govori kroz prizmu prokockanog povjerenja, nasilja i neispunjenih očekivanja.

Stranke predvodnice demonstracija daleko su od onoga za što su se borile 5. listopada, a mnogi govore i da je danas gore nego što je bilo.

Demokratska stranka je ove godine praktički zanemarila datum, više je bila zaokupljena izborom novog lidera partije Dragana Šutanovca, a ispada da o nekadašnjem predvodniku prosvjeda Zoranu Đinđiću češće govori vladajuća Srpska napredna stranka, koju vode baš nekadašnji ljuti Đinđićevi protivnici.

Srđan Milivojević, član DS-a, koji je nekada bio i aktivist “Otpora” kaže da je jasno da je uložena ogromna pozitivna količina stvaralačke, kreativne energije, ali se i slaže sa mnogima na političkoj sceni koji kažu da je danas puno gore.

O temi 5. listopada danas se bave razočarani građani, kao i oni koji su bili na ulicama, izjave političara su rijetke, a događaji posvećeni ovom datumu još rijeđi.

O Đinđiću govori tek poneki predvodnik demonstracija, a Zoran Živković, lider Nove stranke, za neke od krivaca propuštenih prilika proglasio je i “manekene” 5. listopada.

“Danas je situacija loša jer je puno propušteno krivnjom onih koje zovem manekenima 5. listopada i koji su tada bili tko zna gdje, a onda su spletom nesretnih okolnosti postali dio vlasti 2004., 2005. i 2006. godine. Krivnja je i moja i Zorana Đinđića, koji nas je predvodio, što nismo bili doslijedni u provođenju revolucije”, rekao je Živković.

Ta revolucija bi, kako je rekao, podrazumijevala uvođenje lustracije i kažnjavanja “svih čije su ruke bile krvave, a obraz prljav”.

O propuštenim prilikama od 5. listopada iz SNS-a je jedino govorila Zorana Mihajlović koja je i sama te 2000. bila na prosvjedima ispred Savezne skupštine.

“Žao mi je što su mnoge prilike propuštene od 5. listopada do 2012-2013, pa danas radimo ono što netko nije napravio tijekom prethodnih godina”, rekla je ona.

Ministar rada Aleksandar Vulin reagirao je na ovu izjavu riječima da mu nije jasno da li Mihajlovićeva slavi što je 5. listopada bila ispred skupštine ili žali zbog toga.

Negdje u isto vrijeme, lider SPS-a Ivica Dačić, koji je nakon razlaza s demokratima s kojima se osobno "povijesno mirio", ponovio je svoje stavove o 5. listopadu. Doduše posredno, govoreći o puču u Turskoj.

"Dobro znate što naša partija misli o tim pučevima, o nasilnom dolasku na vlast. To ništa nije donijelo srpskom narodu, pa neće ni turskom, a siguran sam da taj puč ima dosta utjecaja sa strane i možda mu samo nedostaju neka oruđa i neke slike, ili ono što se kod nas događalo, šaka, Otpor, žviždaljke...", rekao je Dačić, koji je kasnije naveo da "nije usporedio puč i 5. listopad već da je govorio o utjecaju vanjskog faktora".

Jedini od lidera nekadašnjeg DOS-a koji je i danas na mjestu ministra, Rasim Ljajić rekao je da sadašnja Vlada Srbije nastavlja ostvarivanje ključnih ciljeva i vrijednosti koje nisu ostvarene 5. listopada 2000.

Skromnim izjavama pridružio se i tek poneki političar iz redova parlamenta, a 5. listopad vide kao datum koji je otvorio europsku i demokratsku perspektivu Srbije.

“Sporost kojom se Srbija mijenja ne može biti krivnja samo onih koji su vodili 5. listopad. Sporost je problem u društvu u cjelini i zanemarivanja 5. listopada od strane onih koji su suštinski bili protiv promjena”, rekao je nekadašnji predsjednik Socijaldemokratske unije Žarko Korać.

Lider LDP-a Čedomir Jovanović je naveo da posao koji je započet 5. listopada nije završen.

“To je posao za generacije. Mi smo tada izašli na ulice motivirani borbom za slobodu, željeli smo živjeti u jednoj demokratskoj europskoj Srbiji. Puno toga dobrog je napravljeno”, rekao je Jovanović.

I dok mnogi vide 5. listopad kao popločavanje modernog puta Srbije, ima u srpskom parlamentu onih koji kažu da je loša strana zloupotreba zapadnih institucija.

“Lice 5. listopada bila je apsolutno opravdana želja većine građana u Srbiji da se promijeni režim koji je naprosto već svima dozlogrdio i da dođe do demokratskih promjena. Naličje su bile zloupotrebe od strane zapadnih institucija i političara koji su Srbiju odveli u pljačkaške privatizacije, u uništavanje domaće ekonomije, gubitak nacionalnog suvereniteta i pogrešan politički smjer”, rekao je lider Dveri Boško Obradović.

Demonstracije 5. listopada 2000. izbile su nakon što je Slobodan Milošević odbio priznati rezultate predsjedničkih izbora održanih 24. rujna te godine.

Milošević je na izborima izgubio od Vojislava Koštunice, koji je osvojio 50,24 posto glasova, dok je Milošević imao 37,15 posto.

Višednevni prosvjedi i štrajkovi doveli su do kulminacije ispred Savezne skupštine, a kolone prosvjednika iz cijele Srbije, u automobilima, autobusima, kamionima bile su duge desetine kilometara.

Suzavci koje je upotrijebila policija nisu mogli rastjerati masu, pa se ubrzo i prestalo s pružanjem otpora.

Oko 15 sati prosvjednici na platou ispred Savezne skupštine, predvođeni liderom Nove Srbije Velimirom Ilićem ušli su u zgradu saveznog parlamenta.

Zgrada je ubrzo demolirana i zapaljena, kao i obližnja zgrada RTS-a u Takovskoj ulici. Iz zgrade državne televizije, koja je devedesetih zvana i "TV bastilja", izlazili su novinari koji su tada uređivali njen program, dok je direktor televizije Dragoljub Milanović prebijen u obližnjem Tašmajdanskom parku.

Jedan od junaka prosvjeda bio je i Ljubisav Đokić, poznatiji kao 'Bagerista Džo', koji je svojim bagerom predvodio napad prosvjednika na zgradu RTS-a. Bager je u demonstracijama pogođen s više metaka.

Policija je ubrzo prestala pružati otpor i pridružila se prosvjednicima. U večernjim satima 5. listopada 2000. građanima se sa balkona Skupštine Beograda obratio novi predsjednik SRJ Vojislav Koštunica, a narednog dana, 6. listopada Milošević je priznao izborni poraz i čestitao Koštunici.

U prosvjedima je poginula Jasmina Jovanović iz Miloševca kod Velike Plane, koju je zgazio kamion. Momčilo Stakić iz Krupnja preminuo je od posljedica srčanog udara. 65 ljudi završilo je s ozljedama.

(B92)