Stipetić: General koji je slomio Krajinu
Bivši načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, stožerni general Petar Stipetić preminuo je u srijedu, 14. ožujka 2018. u Zagrebu. Rođen je 24. listopada 1937. u Ogulinu gdje je završio o osnovnu školu i gimnaziju. Vojnu akademiju Kopnene vojske bivše JNA pohađao je od 1956. do 1959. Na Višoj vojnoj akademiji bio je od 1967. do 1969. a završio je i Ratnu školu 1976. U bivšoj JNA obnašao je sve dužnosti, od zapovjednika voda do zapovjednika grada Zagreba. 1989. je postao general. Do rujna 1991. bio je operativac u V. vojnoj oblasti u Zagrebu. S predsjednikom Tuđmanom je u kolovozu 1991. razgovarao o prelasku na hrvatsku stranu. Sve je rađeno u strogoj ilegali. O njegovom značaju za uspjeh oslobođenja Hrvatske najbolje govori jedna knjiga i to CIA-ina.
Pomalo zaboravljena knjiga najmoćnije obavještajne agencije na svijetu pruža nevjerojatan uvid u događaje na ovim prostorima tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Riječ je o knjizi pod nazivom "Balkan Battleground", koju su pisali analitičari CIA-e za potrebe javnog informiranja, a prema dobrom starom običaju autori su anonimni. Službeno, iza gotovo 500 stranica informacija stoji tek CIA-in ured za ruske i europske analize iz Washingtona.
Analitičari najmoćnije obavještajne agencije naglašavaju da je jednu od ključnih uloga u Oluji i konačnoj hrvatskoj pobjedi imao pokojni general Petar Stipetić. Njega je zapao doista nezahvalan zadatak preuzimanja zapovjedništva nad Zbornim područjem Zagreb kad je već Oluja bila u tijeku, a nakon što je hrvatski napad praktički zaustavljen.
Kasnije će Stipetić pričati o brojnim faktorima koji su utjecali na probleme na tom dijelu bojišta, ali Amerikanci će napomenuti da je Ivan Basarac imao detaljne planove za oslobađanje Petrinje i tog dijela Hrvatske, dok su u planu bile uračunate jedinice koje su kasnije prebačene na druga mjesta.
Prvenstveno se tu misli na 81. gardijsku bojnu Kumove, koji su trebali zauzeti Petrinju, dok bi 2. gardijska brigada nastavila progoniti krajišku vojsku izvan Petrinje. Kumovi su ostali na južnom bojištu nakon oslobađanja Grahova i čuvali su leđa cijelom napadu na Knin. Basarac je malo izmijenio plan i poslao je gardijsku brigadu u Petrinju te tamo doživio potpuni neuspjeh. Stipetić je, međutim, ubrzo nakon preuzimanja zapovjedništva uspostavio red i nastavio s borbenim uspjesima.
Uskoro se predao i zapovjednik 21. krajiškoga korpusa Čedo Bulat, što je bio jedan od najdramatičnijih trenutaka Oluje. A CIA-ini analitičari upozoravaju i na drugi mogući razlog Bulatove predaje. Naime, oni tvrde da su se Bulat i Stipetić poznavali još iz vremena dok su obojica bili u JNA. Kako bilo da bilo, Bulat se predao i ogromna količina vojne opreme prešla je u ruke HV-a i rat je praktički završio.
Ostali su tek manji izolirani dijelovi na kojima su pojedine jedinice i dalje pružale otpor, ali bilo je jasno da je Republika Srpska Krajina prestala postojati i da je definitivno ugašen san o Velikoj Srbiji. Naravno, postojali su propagandni proglasi, kao onaj šefa skupštine Vukovara Slavka Dokmanovića, koji je uvjeravao narod da: "Majka više nije samo iza nas, sad je Majka Srbija s nama. Nadala se da će svet sprečiti zločin. Svet nije, zato mora Majka. Svaki zločinački metak i ustaška granata koja padne na Vukovar kao da je pala na Beograd, Kruševac ili Kragujevac".
Svima drugima bilo je jasno da je rat u Hrvatskoj završio. Sad, sa sve većim odmakom, knjige poput ove CIA-ine postaju sve važniji dokumenti i izvori povijesne zbilje, kako bi to rekao bivši hrvatski predsjednik. Rijetko će tko priznati, kao što je to Milan Martić uradio, da ga je početak Oluje zatekao poluodjevenog. Još rjeđi su ljudi poput Milana Babića, koji je otvoreno priznao krivnju:
"Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati a ne Srbi. Nevini ljudi su proganjani, istjerani iz svojih kuća i ubijeni. Šutio sam o tome. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojom moram živjeti ostatak života", rekao je Babić.