Negdje na južnoj obali Palagruže, pod visokim i strmim liticama koje se gotovo okomito obrušavaju prema moru, nalazi se mjesto koje ribari već naraštajima nazivaju Pol Forane, odnosno Pod Hvarane. Naizgled je to tek još jedan nepristupačan komad obale na jednom od najudaljenijih hrvatskih otoka. Ali njegovo ime čuva priču o tragediji koja se, prema staroj otočnoj predaji, dogodila prije mnogo godina. Priču o skupini hvarskih ribara koji su se nakon napornog ribolova odmarali pod stijenama. Dok su objedovali, iznad njih odlomila se golema masa kamenja. U nekoliko trenutaka stijene su zatrpale ljude, njihovu opremu i ribarsku barku. Nitko nije stigao pobjeći. Preživio je, kaže predaja, samo jedan dječak. Spasio se slučajno, jer se upravo u trenutku nesreće nalazio podalje od ostalih.

Koliko je ribara poginulo? Je li ih bilo pet, deset ili mnogo više? Kada se tragedija dogodila? Je li odron izazvao potres ili se dio litice jednostavno urušio? Odgovora nema. Nisu pronađeni pouzdani pisani dokumenti koji bi potvrdili nesreću, niti postoje poznati popisi njezinih žrtava. Ostala je samo priča koju su ribari prenosili svojoj djeci, unucima i drugim pomorcima, toliko dugo da je s vremenom postala neodvojiv dio povijesti Palagruže. Najjeziviji dio te predaje govori da se stradali Hvarani i dalje oglašavaju iz dubine. Stari su ribari pričali da se za velikih oluja, kada valovi silovito udaraju o podnožje litica, iz kamenja mogu čuti neobični zvukovi. Vjerovali su da to iz dubine dopiru jecaji nesretnih ljudi koje je zatrpala stijena. Zvuk mora koji prodire kroz pukotine pretvorio se u priču o glasovima mrtvih ribara.

Nema dokaza da se tragedija zbila upravo onako kako je predaja opisuje. Ali na Palagruži, gdje su generacije pomoraca živjele između iznimnog bogatstva mora i stalne opasnosti od smrti, takve su priče bile dio svakodnevice. Jedan od najvažnijih pisanih tragova te zaboravljene tragedije nalazi se u radu "Komiška ribarska epopeja" književnika, jezikoslovca i istraživača pomorske baštine Joška Božanića, objavljenom 1983. godine u časopisu Čakavska rič. Božanić je desetljećima proučavao život komiških ribara, njihove običaje, jezik i sjećanja na opasna putovanja prema Palagruži. Nije pokušavao samo rekonstruirati način ribarenja, nego i sačuvati svijet koji je postupno nestajao s posljednjim generacijama ribara što su morem plovili na tradicionalnim gajetama i falkušama. Među njegovim zapisima nalazi se i kratko, ali potresno svjedočanstvo o mjestu Pol Forane. Jedan od starih ribara ispričao mu je kako su Hvarani stradali upravo u trenutku dok su objedovali. U izvornom komiškom govoru zabilježena je rečenica:

"Toti su stine bile nakargale Forane kal su obidvoli" (U prijevodu: Stijene su zatrpale Hvarane dok su objedovali).

Legenda kaže da se spasio samo dječak koji je otišao do druge ribarske družine po šibice ili vodu. Tijekom desetljeća pojedini detalji blijede ili se mijenjaju, dok središnji događaj ostaje isti. U svim verzijama ribari stradavaju tijekom odmora, a preživljava samo dječak koji se igrom slučaja udaljio. Nije poznato što je s njim poslije bilo. 

U priči o zatrpanim ribarima postoji još jedan detalj koji tragediji daje posebno značenje. Prema jednoj od inačica zabilježene predaje, Hvarani nisu stradali samo zato što su se slučajno zatekli pod nesigurnom liticom. Njihov položaj na otoku možda je bio posljedica starih pravila kojima se među ribarima određivalo tko će zauzeti najbolja mjesta. Naime, Palagruža nije bila običan otok na koji se moglo doploviti i slobodno odabrati gdje će se loviti riba. Stoljećima je predstavljala jedno od najbogatijih i najpoželjnijih ribolovnih područja na Jadranu, a pravo na pojedina mjesta imalo je iznimnu gospodarsku vrijednost. Komiški ribari razvili su sustav natjecanja kojim su određivali raspored ribolovnih položaja. Prema predaji, Hvarani nisu sudjelovali u takvom nadmetanju pa im je pripalo manje poželjno mjesto na južnoj obali, pod visokim liticama. Komižani su, navodno, izbjegavali upravo taj dio otoka zbog opasnosti od odrona. Ondje je postojala špilja, kao i prostor uz more gdje su se ribari mogli skloniti, odmarati i izvlačiti barke. S jedne strane pružao je zaklon, a s druge se nad njim nadvijala golema kamena masa.

Palagruža je mjesto na kojem priroda i danas djeluje gotovo zastrašujuće. Njezine su obale izložene otvorenom moru, snažnim vjetrovima i valovima koji se pod liticama razbijaju velikom silinom. Za ljude koji su ondje provodili tjedne ribareći, često bez mogućnosti brzog povratka kući, svaka iznenadna promjena vremena mogla je značiti opasnost. Božanić je zabilježio i druge priče o stradanjima na Palagruži. Jedna govori o ribaru kojega je tijekom nevremena odnijelo more na lokalitetu Pol Križ. Nikada nisu pronađeni ni njegovo tijelo ni veslo. Druga govori o ribarima koji su se nakon završetka Drugog svjetskog rata vratili na Palagružu po bačve koje su ondje ostavili nakon bogatog ulova. Otplovili su, ali se više nikada nisu vratili. Nije se saznalo što se dogodilo ni ljudima ni njihovoj brodici. Takva sjećanja otkrivaju koliko je odlazak na Palagružu bio daleko od romantične slike ribarskog života.

Hvarski povjesničar Joško Kovačić je 1997. godine objavio znanstveni rad "Palagruža od 12. do 20. stoljeća" u časopisu Prilozi povijesti otoka Hvara. Kovačić je proučavao povijest otoka kroz rijetke sačuvane dokumente, putopise i druge izvore. Među lokalitetima koje spominje nalazi se i Pol Forane, odnosno Pod Hvarane. U svojem radu podsjeća da je predaju o nesreći zabilježio i poznati britanski putopisac i istraživač Richard Francis Burton, koji je Palagružu posjetio u 19. stoljeću. Burton je bio jedan od najneobičnijih europskih pustolova svojega doba. Putovao je Bliskim istokom, Afrikom i Azijom, proučavao jezike i običaje te ostavio brojne zapise o krajevima koje je posjećivao. Njegov interes za Palagružu pokazuje da je ovaj mali jadranski otok već u 19. stoljeću privlačio istraživače, a među pričama koje su ondje mogli čuti bila je i ona o poginulim Hvaranima. Burton je iznio pretpostavku da je veliki odron možda bio povezan s potresom. Takvo tumačenje moglo bi objasniti iznenadno urušavanje velike mase stijena, ali za njega nema pouzdanih potvrda. 

Palagruža je stoljećima bila otočko blago

Da bi se razumjelo zašto su hvarski i komiški ribari bili spremni riskirati život na tako udaljenom i opasnom mjestu, treba razumjeti što je Palagruža značila u prošlosti. Danas je poznajemo kao udaljeno otočje usred Jadrana, s visokim svjetionikom, strmim liticama i iznimno zahtjevnim uvjetima za plovidbu. No za ribare s Visa i Hvara stoljećima je bila nešto mnogo važnije: jedno od najbogatijih ribolovnih područja na cijelom Jadranu. U okolnim vodama nalazila su se izdašna lovišta plave ribe, posebno srdela. U vremenu kada je riba bila jedna od najvažnijih namirnica, ali i vrijedna trgovačka roba, uspješan ulov mogao je osigurati egzistenciju cijele obitelji. Palagruža je zbog toga imala posebno mjesto u gospodarskoj povijesti srednjodalmatinskih otoka.

Najviše su ondje ribarili Komižani, koji su razvili posebne tehnike plovidbe i ribarenja prilagođene udaljenosti otoka. Njihove poznate falkuše, tradicionalne drvene ribarske brodice, bile su građene tako da mogu podnijeti otvoreno more i istodobno prevoziti velike količine ulovljene ribe. Putovanja prema Palagruži nisu bila jednostavna. Ribari su morali sa sobom nositi hranu, vodu, sol, ribarske mreže i svu potrebnu opremu za boravak daleko od svojih domova. Kada bi stigli, nije ih čekala uređena luka, nego surova obala na kojoj je trebalo pronaći zaklon i mjesto za izvlačenje broda. U takvim uvjetima nastala je posebna ribarska kultura, s vlastitim običajima, pravilima i natjecanjima. Najpoznatija među njima bila je komiška ribarska regata, utrka kojom se određivao redoslijed odabira najboljih ribarskih položaja na Palagruži. Tko bi prvi stigao, mogao je birati povoljnije mjesto. A dobar položaj značio je veću sigurnost i bolji ulov.

Hvarani su se vratili na mjesto tragedije

Prije nekoliko dana iz hvarske luke prema Palagruži krenula je skupina otočana s posebnom namjerom. Cilj im je bio obilježiti mjesto povezano s legendom o stradalim ribarima i postaviti spomen-ploču koja će podsjećati na ljude čija su imena već odavno izgubljena. Prije isplovljavanja okupili su se na zajedničkoj molitvi, ali nije bila riječ o uobičajenoj molitvi. Izveli su pjesnički tekst Joška Božanića "Molitva pri partence", nadahnut govorom i pomorskim običajima komiških ribara.

U njegovim stihovima prizivaju se Gospa, povoljni vjetrovi, sigurna jedra i sretan povratak s mora. Spominju se bura, levant, garbin i drugi vjetrovi koje su pomorci stoljećima pokušavali razumjeti i nadmudriti. Bila je to simbolična poveznica s naraštajima koji su prije njih isplovljavali prema Palagruži, ne znajući hoće li se vratiti.

Jedan od sudionika putovanja objasnio je za portal Dalmacija danas zašto su se okupili. Željeli su postaviti ploču u spomen Hvaranima koji su prije mnogo godina, prema predaji, poginuli u velikom odronu. Nakon molitve uslijedile su jednostavne riječi koje su stoljećima izgovarali ljudi spremni za isplovljavanje: "Eto ga, moremo poć. Dobar vitar". Zatim su krenuli na otvoreno more.