Kad je Franjo Tuđman početkom devedesetih sa svojim HDZ-om preuzeo vlast u novoj državi jedna od prvih političkih akcija bila je čistka sudaca i sudova od ostataka jugoslavenskog režima. Masovno su smjenjivani ili otpuštani suci na svim razinama, uglavnom zbog političke, ali i zbog nacionalne pripadnosti, a sudovi su popunjavani novim, nerijetko podobnim kadrovima koji su imali zadatak slijediti novu državnu politiku.

Ima stoga određene simbolike u činjenici da hrvatsko sudstvo danas podsjeća na nasljeđe Franje Tuđmana: koliko je problematično, toliko je nedodirljivo.

Kao što je Prekršajni sud prošlog tjedna osudio na kaznu zatvora prosvjednika koji je na otvaranju spomenika prvom hrvatskom predsjedniku u Zagrebu vikao "Tuđman zločinac", zabranivši mu čak i pristup spomeniku, tako se na sudovima sve češće presuđuje onima koji se drznu kritizirati hrvatske sudove, suce i njihove presude, pa čak i bez spominjanja konkretnih imena.

Sramota, kaos EU sud: Pravosuđe i centri za socijalnu skrb su vam koma

Tako je Jutarnji list prije nekoliko mjeseci na sudu kažnjen s 50.000 kuna zbog objavljivanja intervjua s Nikolom Grmojom u kojem je saborski zastupnik Mosta izjavio da je "Državno sudbeno vijeće izvor korupcije" te da nam "ne mogu korumpirani ljudi birati suce". Grmoja nije spomenuo niti jedno ime, ali se Neven Cambi, član DSV-a i sudac Županijskog suda u Splitu, osjetio prozvanim i tužio list koji je objavio intervju (ali ne i Grmoju). Sud mu je odobrio naknadu za "duševnu bol", iako ga Grmoja nigdje nije spomenuo.

Bio je to samo jedan, ali ne i jedini slučaj gdje suci podnose sudske tužbe protiv onih koji ih kritiziraju ili prozivaju. Jedan od poznatijih primjera jest i tužba Ivana Turudića, predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, protiv novinara Novog lista Dražena Ciglenečkog zbog kolumne o Vojislavu Šešelju iz 2015. godine u kojoj je autor komentirao kako "svojim postupcima Turudić danas nanosi Hrvatskoj sigurno veću štetu nego baljezganje ishlapjelog ratnog zločinca".

Turudić je dobio 150 tisuća kuna odštete, ali presuda je poništena i određeno ponovno suđenje. A nedavno je Europski sud za ljudska prava poništio presudu protiv zadarskog Narodnog lista u kojoj je sudac Boris Babić dobio odštetu od 50 tisuća kuna, pod obrazloženjem da "novinari i mediji imaju pravo iznositi čak i uvredljive vrijednosne sudove ako za to postoji dostatna činjenična osnova i ako se radi o temama od javnog interesa".

To, međutim, nije pomoglo Jurici Pavičiću da se obrani od tužbe Duška Mucala kojemu je Županijski sud dosudio punih 50 tisuća kuna odštete zbog Pavičićeve kritičke kolumne u Jutarnjem listu. Dakle, ne samo da se ne smije dirati u suce koji traže zaštitu pred sudovima, već suci među kojima je sve više onih koji sami vode sudske ratove s medijima i novinarima odobravaju tužbe protiv tih medija i novinara.

Time i sami postaju generatori onoga protiv čega i Hrvatsko novinarsko društvo ovih dana organizira prosvjed - gušenja slobode medija, slobode izražavanja i javne kritike. Ne radi se ovdje, naravno, o svim sucima niti o čitavoj struci. Ovdje je problematičan trend koji uzima maha. Ne samo da suci sami podnose tužbe i na sudovima odnose novčane odštete, već su i sudovi postali uzdanice političara ili moćnika koji tisućama sudskih tužbi žele novinarima začepiti usta.

Više nitko nije siguran, komentirao je jedan od tuženih novinara, kako će obraniti svoj tekst na sudu, pa makar on bio istinit i argumentiran. Jer i za istinite navode gube se sporovi, s obzirom da istina izaziva najveću duševnu bol, međutim sve više se gube sporovi za vrijednosne sudove.

Spora ali... Čega se boji Bandić? Pa nije on puki džepar da ga osude!

Neki sudovi i neki suci postali su tako poligon za sankcioniranje novinara i medija. Franjo Tuđman bio bi zadovoljan. I u njegovoj eri na sudovima se tisućama tužbi nastojalo ušutkati novinare i uništiti medije. Ovo se pretvara u društveni problem. Suci zabranjuju da im se komentiraju presude, protive se objavi njihovih imovinskih kartica, ne žele da se propituje način njihova izbora i polako se pretvaraju u kastu koja je praktički bez kontrole. Žele biti iznad društva i izvan dosega kritičke javnosti.

U tom slučaju, međutim, moraju biti transparentniji od drugih, samokritičniji od ostalih, a njihov rad trebao bi biti besprijekoran. Samo tako bi se mogli izboriti za svoj dignitet, kredibilitet i obraniti se od kritika. Nažalost, to često nije slučaj, a kad se takvi egzemplari propituju ili kritiziraju, suci traže zaštitu na sudovima. I vrlo često dobivaju sporove i visoke novčane odštete.

Sudstvo, dakle, poput Franje Tuđmana, zahtijeva povlašteni status koji često ne zaslužuje. Traži poštovanje koje pokušava utjerati silom. Sudstvo bi trebalo biti jamstvo pravde i zaštite, a ne simbol za nepravdu ili poligon za cenzuru. Nije neobično što je upravo pravosuđe bilo kamen spoticanja u pregovorima Hrvatske s EU, kad je poglavlje 23. bilo jedno od posljednjih koje je zatvoreno, niti je čudno što se ulaskom Hrvatske u članstvo EU stvari nisu previše popravile.

Ono što je krivo posađeno početkom devedesetih vrlo teško će se kasnije ispraviti.