Uspješan arhitekt i poduzetnik, umjetnik iz ugledne švedske obitelji, u srpnju 1944. godine otišao je u Mađarsku, koja je tada još bila pod okupacijom nacističke Njemačke. Prije početka Drugog svjetskog rata u toj je zemlji živjelo oko 700.000 Židova. U trenutku kada je Raoul Wallenberg došao u Budimpeštu, ostalo ih je nešto više od 230.000.

Većina je živjela upravo u glavnom mađarskom gradu, a autor Konačnog rješenja židovskog pitanja, Adolf Eichmann, smislio je način kako će se riješiti svih preživjelih mađarskih Židova.

- Tehnički detalji oduzet će mi nekoliko dana - napisao je u jednom izvješću Eichmann.

Njegov je plan poremetio Šveđanin Raoul Wallenberg. Rođen je 1912. godine, tri mjeseca nakon što je njegov otac tragično preminuo. Nakon što je završio srednju školu, njegov je djed zahtijevao da Raoul ima obrazovanje dostojno obitelji Wallenberg pa je na godinu dana otišao u Pariz, a nakon toga je završio petogodišnji studij arhitekture na američkom sveučilištu Michiganu.

Njegov djed zaključio je kako se mora baviti bankarstvom pa mu je našao posao u švedskoj tvrtki koja je radila u Južnoj Africi. Na idućem radnom mjestu u Palestini mladi Raoul upoznao je mnogo Židova koji su potkraj tridesetih godina već pobjegli iz Njemačke, a više o nacističkim progonima doznao je od kolege Kolomana Lauera, Židova koji je pobjegao iz Mađarske. S njim je radio osam mjeseci i vrlo dobro se upoznao sa židovskom zajednicom i njihovim problemima u to vrijeme.

Pogodila da je sudbina europskih Židova

Nakon početka rata, Wallenberg se kao švedski katolik slobodno kretao Europom, pa i nacistički okupiranim područjima. Kako je često putovao, primijetio je sve ekscentričnosti nacističke birokracije.

Njegova prijateljica Viveca Lindfors ispričala je kako je Raoul bio iznimno pogođen sudbinom europskih Židova,o čemu joj je često pričao.

Istodobno, u Sjedinjenim Američkim Državama osnovana je Uprava za ratne izbjeglice, i to sa ciljem spašavanja Židova i drugih žrtava nacista u Europi.

U proljeće 1944. godine jedan od primarnih ciljeva bilo je spašavanje 700.000 Židova iz Budimpešte. U neutralnu Švedsku došli su kako bi našli nekoga tko bi dobrovoljno otišao u veleposlastvo te zemlje u Mađarskoj.

Operacija se obavljala pod pokroviteljstvom švedske vlade, a financirali su je Amerikanci. Osobu koja će obaviti taj opasan zadatak izabralo je nekoliko uglednih švedskih Židova, među kojima je bio i Koloman Lauer, Wallenbergov prijatelj.

Početak spašavanja mađarskih Židova

Prvi odabir nije bio Wallenberg, nego Folke Bernadotte, šef švedskog Crvenog križa. Međutim, nije ga odobrila vlada, pa je Lauer predložio Wallenberga.

Najveći mu je minus bilo to što mu je bilo samo 30 godina pa su smatrali da je neiskusan, ali ipak je izabran. Švedska je vlada već znala na koji način će pomagati Židovima u Budimpešti.

Naime, kada su nacisti počeli odvoditi ljude, većini je bilo jasno da se nikada neće vratiti. Zato su od veleposlanstava neutralnih zemalja, kao što je Švedska, tražili posebne propusnice kako bi izbjegli tragičnu sudbinu.

Švedska je takve propusnice isprva izdavala samo stanovnicima koji su imali posebne veze sa Švedskom. Zahvaljujući tim dokumentima, Židovi nisu morali nositi degradirajuću žutu Davidovu zvijezdu na odjeći.

Nakon što je prihvatio zadatak, Wallenberg je odmah poslao dopis ministru vanjskih poslova, u kojemu je tražio da ga oslobode diplomatskih protokola. Taj je dopis diplomatima bio šokanatan, ali to je bio način na koji je Wallenberg djelovao.

Isprva su svi zaposlenici veleposlanstva bili zatečeni takvim načinom rada. Ali, ubrzo su shvatili da je itekako uspješan pa su ga i sami počeli primjenjivati.

Neiskusan u diplomaciji, ništa mu nije bilo strano, od davanja mita do iznude. Prvi zadatak koji je dobio bilo je osmišljavanje izgleda propusnica. Wallenberg je već prije primijetio kako su i nacistički i mađarski birokrati slabi na šarene detalje i simbole. Zato je dizajnirao plavo-žute dokumente kojima je na sredini bio velik grb tri krune Švedske.

Posebne propusnice kao spas za Židove

Propusnice su izrađene na način da su izazivale poštovanje Nijemaca, i to je bilo najvažnije.

U početku je Wallenberg od mađarske vlade dobio dopuštenje da izradi samo 1500 takvih posebnih propusnica. Ubrzo je uspio ispregovarati da ih napravi još tisuću. Praznim prijetnjama i raznim obećanjima isposlovao je da mu vlasti odobre još 4500 propusnica.

U stvarnosti, Wallenberg je izdavao i do tri puta više dokumenata nego što mu je bilo dopušteno. Naime, u izradi samih propusnica zaposlio je Židove, i to nekoliko stotina njih. S obzirom na to da su radili za veleposlanstvo neutralne države, nisu bili obvezni nositi Davidovu zvijezdu. Sve je u tom trenutku išlo na ruku Wallenbergu.

Mađarski je predsjednik smijenio pronacističkog premijera i stvari su se počele poboljšavati za sve mađarske Židove. Optimizam je obuzeo i Wallenberga, koji je vjerovao kako će njegov ured uskoro postati nepotreban te da će se uskoro vratiti u Švedsku. Međutim, stvari još nisu bile gotove.

Vrlo brzo nacisti su prodrijeli u Mađarsku i postavili pronacističku vlast. Wallenberg se nastavio boriti. Počeo je otvarati tzv. švedske kuće, u kojima su se skrivali Židovi. Ispred svake od trideset sagrađenih kuća stajala je velika švedska zastava.

Izdavao ih je koliko je god trebalo

Uskoro je samo u tim kućama bilo više od 15.000 ljudi. Veleposlanstva drugih neutralnih zemalja uskoro su slijedila švedski primjer te su i sami počeli izdavati privremene propusnice.

S vremenom je situacija postajala sve očajnija. Vlada je htjela ukinuti sve privremene propusnice i sličnu dokumentaciju, a to je osobno spriječio Wallenberg, i to tako što se sprijateljio sa suprugom ministra vanjskih poslova.

Barunica Elizabeta Kemeny nagovorila je supruga da ne dira veleposlanstva pa je Wallenberg nastavio dijeliti spasonosne dokumente. Njegov posao nije bio ograničen samo na ured.

Kada su nacisti počeli deportirati Židove u vlakovima, Wallenberg se penjao na vagone i bacao propusnice ljudima u vlaku.

Često su njemački vojnici morali pucati na njega, ali su bili toliko impresionirani njegovom hrabrošću da su namjerno pucali previsoko kako ga ne bi pogodili. Sve do siječnja 1945. godine.

Rastući optimizam u Mađarskoj i uhićenje

Wallenberg je očajnički tražio odgovorne osobe koje bi mu mogle pomoći. Ali, tada su Sovjeti ušli u Budimpeštu. U tom trenutku u gradu je bilo samo 120.000 Židova. Prema procjenama Wallenbergovih suradnika, on je spasio oko stotinu tisuća ljudi.

Raoul Wallenberg dočekao je sovjetske trupe 17. siječnja ispred jedne od švedskih kuća i tražio da ga odvedu u središnjicu sovjetske vojske u Debrecenu.

Pozdravio se s kolegama i obavijestio ih da će vratiti za osam dana. Više ga nisu vidjeli, a njegova je sudbina ostala misterij.

Naime, Sovjeti su službeno objavili kako je preminuo od srčanog udara 1947. godine u zatvoreništvu u Moskvi.

Pretpostavlja se da su Sovjeti vjerovali da je Wallenberg američki špijun pa su ga uhitili. Njegovo tijelo nikad nije nađeno i do danas nije poznato gdje je pokopan.