Suočen s djelatnikom Službe, čuveni sportski reporter Fredi Kramer - mjesto radnje je policija u Đorđićevoj, datum 12. siječanj 1972. - nastoji obraniti optuženog generala koji se prometnuo u ideologa hrvatske opozicije, pa navodi kako je Tuđman "vrlo inteligentan i pametan, ali nepristupačan za komuniciranje", uz to i zatvoren čovjek "bahatog nastupa", s kojim se on, obični sportski novinar, nije usudio upuštati u "filozofske rasprave".

Ipak, Kramer, naglašavajući da mu je "otac Jevrej, a majka Hrvatica, pa prema tome ne može biti sklon nikakvom ekstremnom nacionalizmu", kaže kako Tuđman nije nikakav antidržavni element, ali je akademski davež koji mu je, kao kakav trgovački putnik, uvalio čak šest knjiga. Ali - svojih! I to, da čudo bude veće, istih.

Crno na bijelo Haag: U tajnom arhivu pojavila se notorna Tuđmanova skica

"Kod njega kao historičara osjećao se duh nacionalnoga, ali ne nacionalističko-separatističkog, jedino mi je poznato da je tijekom 1971. godine boravio u Parizu i održao neko predavanje. Također mi je poznato da je boravio i u SAD-u, gdje je na nekom Univerzitetu održao predavanje. Jednom prilikom znam da sam rekao Tuđmanu da bih želio pročitati nešto od njegovih izdanja, na što se on čudio kako do sada nisam ništa čitao, pa mi je dao pet izdanja njegove brošure "Uvod u historiju socijalističke Jugoslavije", koju do sada nisam ni otvorio", priznaje skrušeno Kramer.

Dossier Tuđman ima punih tisuću stranica. Iz njih se sjajno osjeti duh vremena - kraj šezdesetih i početak sedamdesetih bile su godine liberalizacije, koja je išla sjajno - sve do Karađorđeva. A onda je sve krenulo u drugom smjeru. Široj javnosti sve do kraja 80-ih ime Franje Tuđmana nije puno značilo.

Savka Dabčević Kučar kotirala je kao "prva ruža hrvatska", Mika Tripalo uvijek je bio u istoj rečenici kao i ona, Marko Veselica bio je "hrvatski Nelson Mandela", Dražen Budiša mezimac nacije, Bruno Bušić najistaknutija žrtva - u tom Panteonu Tuđman je bio proverbijalni epizodist. No Udbin dossier daje posve drugu sliku. On je - to se jasno vidi - ne samo krut, nego i čvrst čovjek, jasne agende, središte okupljanja cijele disidentske galaksije.

Tuđman čita i piše, Tuđman radi, Tuđman se ne boji - u stanu drži čak i ilegalno oružje - a ono što zapanjuje je njegova aktivnost s protivnicima režima u inozemstvu. Tuđman ima kontakte s Matom Meštrovićem, Bogdanom Radicom, ustašom Vinkom Nikolićem i njegovom suprugom, Brankom Salajem... Već u drugoj polovici šezdesetih Tuđman će doći na pozicije koje će deklarirati 1989. i 1990. godine.

Samo je mali broj ljudi osamdesetih u tom i takvom Tuđmanu mogao vidjeti "čovjeka hrvatske sudbine". Milovan Đilas, u Beogradu, bio je načistu s tim da će baš on, Tuđman, biti čovjek odluke. Čini se da je i u obitelji Šibl bilo jasno kako će generalski, partizanski pedigre, spojen s čvrstom rukom i neizmjernom ambicijom, biti premoćan u borbi za vlast nakon pada Zida. I to je to, većina drugih vidjela je na čelu Hrvatske Savku, Tripala ili Veselicu. Čičak je vidio samoga sebe i u tom pogledu bio i ostao usamljen...

Tuđmanov stan je ozvučen i svi se njegovi razgovori skidaju i prepisuju. Kuća mu je pod nadzorom, agenti ga katkad i filmski snimaju. Okružen je doušnicima - njihova imena iz dossiera ne mogu se otkriti - a mjesta na koja zalazi, restoran "Kod Pere" i neki drugi, vrve uhodama tako da je svaka njegova rečenica poznata Udbi. No ovaj dossier je daleko od toga da bude kompletan - u više je navrata pažljivo i planski čišćen, a motive i kriterije čišćenja znaju samo oni koji su ga obavili.

Strogo čuvano Transkripti Tuđmana: Zanimalo ga je tko su gayevi u politici

Franjo Maletić, urednik i nakladnik knjige - čiji je suizdavač Hvidra, odnosno Josip Đakić - kaže kako su neki pojedinci, ili grupe, iz dossiera vadili papire koji bi Tuđmana prikazivali kao nacionalnog lidera, dok je ostavljen niz bizarnosti - od toga da u stanu neovlašteno drži oružje pa do informativnih razgovora s Tuđmanovim poznanicima. Iz jednog dokumenta vidljivo je, recimo, Tuđmanovo nastojanje - koje nije rezultiralo uspjehom - da sina Miroslava upiše u Školu rezervnih oficira JNA u Bileći 1970. godine, dakle u fazi kad je već bio izbačen iz partije te kotirao kao protivnik režima i države.

U jednom dokumentu čitamo: "Tuđmana je u toku kolovoza obavijestio Srnec Djuro, pukovnik, da nisu uspjela njegova nastojanja da Tuđmanov sin Miro dospije u vojnu školu u Bileću, a u vezi ratnog rasporeda dogovorit će se da bude u jedinici u kojoj mi komandujemo".

Istom prilikom Srnec je zatražio intervenciju s Tuđmanove strane, s obzirom na nepravilnosti Srneca u odnosu na podčinjene, a Tuđman je obećao da će preko Manole i Rukavine to srediti. Tuđmanova supruga Ankica ne spominje se prečesto. Ona je u braku s Tuđmanom nastavila igrati ulogu u kojoj ga je i upoznala - ona je njegova tajnica, arhivistica, osoba koja mu šalje poštu, sređuje biblioteku, nabavlja knjige.

"Od mlađih ljudi koji su povremeno dolazili Tuđmanovima zapazio sam Gaži Ivicu i Lisinski Zvonka sa suprugama, te Tuđmanove sinove s djevojkama. U ljetnim danima na terasi bi plesali uz gramofonske ploče, što su organizirali Tuđmanovi sinovi. Tuđmanova supruga Ankica više je bila u društvu nas mlađih, znala je s nama plesati, stekao sam dojam da joj je imponiralo kad netko od nas s njom pleše, a možda su s njene strane prema meni bile i neke simpatije, što sam uočio kad bi Ankica sjekla neki kolač, meni bi dala veći komad. S dr. Tuđmanom i njegovom suprugom putovao sam jednom u Trst kao turist na dva dana u jesen 1970. godine i u proljeće 1971. putovali smo u Hamburg i Munchen - SR Njemačka, a vraćali smo se preko Garmischa i Alpa u zemlju. U Nurnbergu smo posjetili braću Šercer, njemačke državljane koji imaju arhitektonski biro, kod kojih je moja supruga radila kad je polagala postdiplomski", priča policiji već spomenuti Fredi Kramer, ali u lipnju 1972. godine.

U dossieru je i informacija Službe, nastala 10. rujna 1989. godine, u kojoj operativci Udbe pišu o pokušaju da zavrbuju Stjepana Mesića.

Prešućivano Pismo Ankice Tuđman: Dragi Tito, moj Franjo je u zatvoru

"Dana 23., 26. i 27. 9. 1989. godine vođeni su informativni razgovori s Mesić Stjepanom u kojima smo pokušali doći do saznanja o njegovoj aktivnosti novijeg datuma i u cilju eventualnog angažiranja za suradnju. Mesić se ogradio da Tuđmana dobro ne pozna, ali načelno smatra da je Tuđman bio dobar naučni radnik, ali da nije bio svjestan vremena i uloge povijesne distance. Apostrofirao je da je bio angažiran kod Tuđmanova puštanja iz zatvora zbog bolesti i da je tad nekoliko puta kontaktirao Tuđmanovu suprugu Ankicu. Na osnovu informativnih razgovora može se zaključiti da se Mesić nastoji distancirati od politike. Svjestan je činjenice da je pripadao garnituri hrvatskih nacionalista. Okrenut je rješavanju svojih egzistencijalnih problema. Posebno je istaknuo da u strogoj diskreciji čuva kontakt i razgovore s SDS-om koji se održavaju izvan službenih prostorija. Mjerom TKTR (tajna kontrola telefonskih razgovora) i preko suradničkih pozicija pratit ćemo Mesićevu aktivnost te nastaviti s informativnim razgovorom", piše u dokumentu koji potpisuje načelnik centra Kolja Družić.

To je jedini dokument u dosjeu koji se odnosi na Mesića. Dalibor Brozović, koji je kao suradnik uhodio Tuđmana, također se spominje samo na jednome mjestu, usput. Ime Mike Špiljka - čovjeka koji je navodno stajao iza vraćanja putnih isprava Tuđmanu - ne spominje se ni jednom.

Tu je samo pismo ministra policije Vilima Mulca upućeno Anti Markoviću, Stanku Stojčeviću i Tomislavu Kovaču, u kojemu se navodi kako je dr. Franjo Tuđman policiji uputio zahtjev za vraćanjem putne isprave, pa Mulc osjeća potrebu "da o ovom pitanju razmijenimo mišljenja i zauzmemo zajednički stav". Ante Marković je u tom trenutku najmoćniji hrvatski političar - on je predsjednik Hrvatske, dok je Stanko Stojčević šef Saveza komunista, Markovićev čovjek.

Kako je poznato, Tuđmanu su dokumenti vraćeni i on je tu činjenicu iskoristio kako bi, na turnejama po inozemstvu, mobilizirao hrvatsku dijasporu na svojoj platformi. A ona je, u svim važnim detaljima, bila definirana već petnaest godina, i to dva desetljeća prije. U uvodnom tekstu dossiera čitamo, naime, retke koje će Tuđman - u ponešto ublaženom obliku - izgovarati tijekom povratničkih nastupa na veliku scenu 1989. i kasnijih godina.

Franjo Vugrinec, autor uvodnog teksta o Tuđmanu - u kojemu su sintetizirane sve spoznaje nastale iz prisluškivanja i prikupljene od doušnika - navodi sadržaj razgovora koji je Franjo Tuđman vodio u svojem stanu 1970. godine.

120.000 na Trgu "Da sam poslušao Tuđmana, Zagreb bi se kupao u krvi"

"Od posebnog je interesa utvrđeni kontakt 26. lipnja (1970.) između Tuđmana i Milković Milana iz Clevelanda u SAD-u, a za vrijemo njegova boravka u Zagrebu, u stanu Tuđmana. Prilikom spomenutog kontakta Tuđman ističe da se vrši sistematsko iseljavanje Hrvata i po režimu organizirano. U Hrvatskoj vlada vojno-policijski aparat, pretežno sastavljen od Srba, to označuje kao razlog iseljavanja Hrvata, jer narod u takvom aparatu ne vidi svoju, nego tuđu vlast. Prema Tuđmanu, HSS je učinio veliku pogrešku što nije proglasio NDH u vrijeme puča u Beogradu, što je do 1943. vodio politiku na strani Njemačke, a onda se okrenuo na stranu saveznika. Smatra da nije bile sve negativno u NDH. Prema njegovu uvjerenju, prilikom stvaranja nove NDH trebalo bi podijeliti Bosnu i Hercegovinu. Granicu bi činile rijeke Bosna i Neretva. Sav pravoslavni živalj zapadnih dijelova trebalo bi preseliti, a istočni dio preko Bosne i Neretve i obratno hrvatski živalj. U cilju oslobađanja Hrvatske, imperativ je okupiti sve s lijeve i desne strane. Tuđman smatra da je sad trenutak za stvaranje konfederativnog uređenja, a kasnije je za istupanje iz te konfederacije i proglašenje samostalne države. Prema Tuđmanu je CKH u toku rata bio na unitarističkim pozicijama, jedino sebe, Holjevca i Hebranga označuje kao one koji su bili na nacionalnim hrvatskim pozicijama. Hebrang je, prema Tuđmanu, ubijen zato što je Hrvat, a ne što je bio izdajnik. U daljnjem razgovoru Tuđman upoznava Milkovića da su pred dva dana osnovali ogranak Matice hrvatske u Metkoviću, a na otvaranju su bili Šegedin, Iveković i Tuđman. Dalje je Tuđman posebno naglasio Milkoviću da među emigracijom treba vršiti propagandu za povratak u domovinu kako bi nastavili borbu za slobodu Hrvatske", piše Franjo Vugrinec.

Ovo je zapanjujući dio policijskog dosjea o budućem hrvatskom predsjedniku. Služba državne sigurnosti, naime, tvrdi kako je Tuđman zainteresiran za odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, ali ne u avnojevskim granicama, nego u granicama sličnima onima koje je Vladko Maček postigao Banovinom Hrvatskom. No to nije sve. Osim podjele Bosne i Hercegovine, tu se vidi i namjera razmjene stanovništva - Srbi se sele prema srpskim prostorima, Hrvati prema hrvatskim, a muslimani, odnosno Bošnjaci, se ni ne spominju.

Franju Vugrinca je sekretar unutarnjih poslova SR Hrvatske Pavle Gaži 1982. godine imenovao načelnikom Centra SDS-a za Zagreb. Na mjestu šefa zagrebačke Udbe ostao je do 1987. godine. Dolaskom demokratskih promjena traži umirovljenje u svibnju 1990., no prvi hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac mjesec dana kasnije imenuje ga savjetnikom pomoćnika ministra unutarnjih poslova za Službu za zaštitu ustavnog poretka, u kojoj Vugrinec ostaje jako dugo, što je samo po sebi iznimno zanimljivo.

U predzadnjoj bilješci Služba apostrofira Tuđmana - s još nekoliko istomišljenika - zbog letka o vraćanju bana Josipa Jelačića na Trg.

Između ostalog, u gore navedenom letku napisane su riječi: "...sudbina spomenika nesretnom banu u socijalističkoj Hrvatskoj postala je simbol zatiranja hrvatskog nacionalnog osjećaja, simbol politike bezdušne mržnje prema vlastitom narodu, njegovoj povijesti, kulturi, baštini. Takva politika uočljiva je i danas - nije imala toliko poštenja i ukusa da oda počast 60. godišnjici smrti Stjepana Radića, premda Hrvatski sabor stoluje na Radićevu trgu. Politika je to koja iz povijesti i pamćenja naroda briše događaje, ljude i kipove koji joj smetaju, a narod bez pamćenja nije slobodan narod".

Špijunske likvidacije Slobo Tuđmanu: "Tvoji me žele ubiti, spasi me!"

Samo dvije godine kasnije Tuđmanova će politika pomesti nekoliko tisuća imena trgova i ulica u Hrvatskoj te dovesti do klime u kojoj je uništavanje više od dvije tisuće spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi - kojoj je Tuđman posvetio i vlastitu mladost - postalo normalno, pa i poželjno.

Ono što donekle iznenađuje jest da je Tuđman kao političar govorio znatno umjerenije nego Tuđman kao disident. On je vjerojatno znao da bi ga igra otvorenim kartama delegitimirala pa je govorio uvijeno. Ipak, do kraja života zadržao je u svojem uredu bistu Josipa Broza Tita, kojemu se do kraja života divio, iako je imao kritičan stav prema njemu i premda je pod njegovim režimom dva puta zatvaran.

Zadnja bilješka u dossieru Tuđman također je bizarna. Sastavljena je 24. studenog 1989. godine i odnosi se na prekršaj krajnje neobičan ako imamo na umu da je riječ o jednom generalu, a još neobičniji ako znamo da je počinjen prije gotovo dva desetljeća. Franjo Tuđman, piše u bilješci, "11. ožujka 1972. posjedovao je pištolj Browning bez odobrenja. Po sucu za prekršaje kažnjen je s 200 dinara novčane kazne i oduzimanjem pištolja".