Pregovori koji to nisu, tim riječima je prije podosta godina opisan početak pristupnih pregovora Hrvatske s Europskom unijom. Ta rečenica podsjeća na jednostavnu činjenicu da je Unija postavljala uvjete koje je Hrvatska morala ispuniti i da je jako malo toga bilo podložno konkretnim pregovorima.

Europa je bila naučila svoju lekciju s primanjem Rumunjske i Bugarske jer su te dvije države dugo vremena bile pod povećalom Bruxellesa zato što su bile prestale s borbom protiv korupcije. Hrvatska i Turska su zato morale posebno pažljivo ispunjavati sve uvjete. Vidjeli smo da to službenoj Ankari nije uspjelo i čini se da u dogledno vrijeme Unija se neće proširiti preko Egejskog mora. 

Sami pregovori su vođeni manje ili više u tajnosti, što je i logično jer nijedna strana ne želi se izlagati dodatnom pritisku javnosti ako pristane na neke nepopularne ustupke. Najbolje je to prikazano hrvatskim ustupcima na području suradnje s Haaškim sudom, s tim da je ovdje pomalo neprikladno iskoristiti riječ ustupak budući da smo se već davno prije pregovora s Unijom obvezali surađivati u procesuiranju ratnih zločina.

Do dna Hvala Plenki: Bili su jadniji od nas, sad su nas prestigli

Kako je Express već ranije pisao, Tuđman i HDZ su bez previše problema slali Hrvate u Nizozemsku na suđenje. Smjenom vlasti i dolaskom Račana na mjesto premijera, ta se politika teško mogla nastaviti. 

Na splitskoj su rivi Sanader i HDZ u veljači 2001. organizirali velik skup potpore Mirku Norcu, na kojemu je Ivo Sanader grmio kako “nema tog naroda koji će stranom sudu predavati svoje heroje”. Prosvjednici su grmjeli protiv Mesića (“Cigane”, “veleizdajniče”) i Račana (“bando crvena”) što je u političku temperaturu u zemlji diglo do točke kuhanja. Račan i njegova vlada te su se atmosfere silno uplašili. 

Ante Gotovina je, navodno, bio pod sumnjom da razmišlja čak i o državnom udaru. Nije mu pomoglo što je bio jedan od potpisnika onog famoznog pisma generala gdje se zahtjeva prestanak kriminalizacije Domovinskog rata. Mesić i Račan su to protumačili kao pripremu za državni udar i sve potpisnike umirovili brzinom munje.

Gotovina je na kraju ipak izručen Haagu pod, pogađate, HDZ-ovom Vladom. 

Zašto spominjemo suđenje za ratni zločin u kontekstu pregovora s Unijom? Brojne tajne službe su uvjeravale EU da  Hrvatska skriva odbjeglog generala što je bilo dovoljno da nam odugovlače sa zatvaranjem poglavlja o pravosuđu.

Jednom kad je Gotovina izručen, opet se našlo zamki i to u vidu famoznih Topničkih dnevnika kojima se trebalo dokazati koliko je točno granatiran Knin kako bi se vidjelo je li bilo elemenata ratnog zločina. Na kraju je i to dostavljeno, a čitavo to vrijeme je Hrvatska imala podršku iz Austrije.

Koliko god nam se sada činilo neobičnim, kad vidimo da Austrija ozbiljno odugovlači s ukidanjem ograničenja hrvatskim radnicima, Austrija je bila vjerojatno i ključni faktor početka pregovora o pridruživanju. Velika Britanija je zahtijevala što raniji početak pregovora s Turskom, tada na valu umjerenog konzervatizma Recepa Erdogana. Austrija se tome protivila pa je zahtijevala istovremeni početak pregovora s obje države.

Sami pregovori su ubrzo proglašeni tajnima što hrvatskoj javnosti na početku nije pretjerano ni smetalo. Na kraju krajeva, jednom ispregovarani stavovi su postali javni kad se krenulo u izmjene zakona pa ne možemo baš ni govoriti da se sve to događalo daleko od očiju javnosti.

Kasnije su objavljeni hrvatski pregovarački dokumenti i gotovo odmah se suočili s optužbama da su nepotpuni te da je ostalo mnogo toga nejasnog. U obranu hrvatske strane je stalo jedno danas jako poznato lice - Andrej Plenković, tadašnji državni tajnik za Europske integracije. "Nema nikakvih tajni, manipulacija ni dvojbi. Vlada je cijelu pregovaračku dokumentaciju stavila na internet, samo 15 sati nakon završetka zadnje međuvladine konferencije", govorio je prije nekih sedam godina današnji premijer.

Zašto odlaze? "Otišao sam, a u Hrvatsku ću se vratiti samo na godišnji"

Jednom ispregovarane dogovore je trebalo i provesti. A to nije baš prolazilo tako bezbolno.

Izmjene zakona su često prolazile po hitnom postupku kroz Sabor jer ih je bilo toliko puno da bi samo rasprave o njima trajale godinama. Upravo zbog toga i slušamo da je stranim investitorima jedna od prepreka česte izmjene zakona o svemu i svačemu. 

Izmjene su prolazile minimalnu raspravu, a često se radilo o čitavim paketima promjena. Uzmimo za primjer izmjene Ustava iz 2009. godine kojima je bio cilj promjene preduvjeta za referendum o pristupanju Uniji, ali dotadašnji Ustav je branio pristupanje državnim zajednicama. Tadašnjim stavkama se htjelo zabraniti stvaranje nove Jugoslavije što je bilo odlično kao politička izjava jer se branila hrvatska samostalnost, ali kad je došlo vrijeme da se pridružimo EU, morali smo navrat-nanos mijenjati sve to. Jedna od ključnih stavki bilo je uvođenje garancija neovisnosti Hrvatske narodne banke i o tome će biti riječi nešto kasnije.

U svim tim izmjenama su vladajući, tada je premijerka bila Jadranka Kosor, pokušali ubaciti i sporni amandman o postojanju Zajedničkog vijeća općina po istočnoj Slavoniji. Veliki strah se pojavio da bi ZVO označio novu teritorijalnu jedinicu s većinskim srpskim stanovništvom i Vesna Pusić je amandmanom, poprilično doslovno pet do dvanaest, zaustavila takve izmjene ustava. Rasprava je bila toliko žestoka da je jedan SDP-ovac rekao da bi uvođenje ZVO-a u Ustav bilo jednako obnovi SAO Krajine. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Vratimo se sad na onu neovisnost HNB-a. Dok čitate ovaj tekst je u tijeku rasprava o nagodbi vjerovnika Agrokora koji je spašen s ruba propasti intervencijom ruskih banaka i američkih strvinarskih fondova. Pitate se kakve veze ima Agrokor s neovisnosti HNB-a? Velike. Naime, HNB je upozoravao domaće banke da su previše novca posudile Agrokoru i tjerao ih da to isprave. Upravo zbog toga se Ivica Todorić okrenuo onim famoznim mjenicama, pa kasnije i Rusima koji su davali novac uz basnoslovne kamate i uvjete. Da su domaće banke kreditirale Gazdu u iznosima kojima je on htio i pod uvjetima na koje bi pristao, postavlja se pitanje bi li neke naše banke preživjele krizu koju gledamo već neko vrijeme.

A da je HNB bio pod većim utjecajem politike, gotovo je sigurno da bi dopuštao bankama kreditiranje, a možda bi se i sam upustio u upumpavanje novca u posrnuli koncern. Sve, naravno, pod egidom zaštite hrvatskih interesa i naših radnih mjesta.

Pet godina u EU Prijetili su da će nas stranci potjerati, a mi bježimo njima

Europskoj uniji možemo zahvaliti i postojanje PNUSKOK-a. Kako je to opisao Ante Orlović u svom preglednom radu iz prošle godine: "Policijski nacionalni ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (PNUSKOK) osnovan je u Ministarstvu unutarnjih poslova RH (2008.) kao posebna ustrojstvena jedinica u sklopu Uprave kriminalističke policije. To se dogodilo prilikom reorganizacije naznačene Uprave kojoj se pristupilo s ciljem učinkovitog suprotstavljanja postojećim i novim oblicima kriminala usvajajući standarde zemalja Europske unije. Reorganizacija se temeljila na sljedećim ključnim postavkama: uvođenje koncepta Intelligence-Led Policing (ILP) (kriminalističko-obavještajni model), podjela kriminaliteta odnosno policijskog postupanja na razine (lokalni, regionalni, nacionalni), redefiniranje ciljeva kriminalističkih istraga (usmjerenost, represija, prevencija, specijalizacija, edukacija). U skladu s navedenim parametrima osnovan je PNUSKOK kao nacionalno policijsko tijelo nadležno za najsloženije oblike korupcije, gospodarskog i organiziranog kriminaliteta. Osnovna načela djelovanja Ureda su prilagodljivost i elastičnost, a ona proizlaze iz isto takvih karakteristika počinitelja složenih oblika korupcijskih, gospodarskih i kaznenih djela iz domene organiziranog kriminaliteta."

Upravo PNUSKOK i "uskočki sudovi" su ispregovarani u poglavlju o pravosuđu i temeljnim pravima. Poglavlju oko kojih se daleko najviše pričalo u javnosti, a posebno nakon što se ispostavilo da Unije neće popustiti niti milimetra nakon što su uspostavljeni jasni uvjeti koje Hrvatska mora ispuniti. Nekadašnji predsjednik Sabora Vladimir Šeks kritizirao je jedno izvješće Europske komisije još tamo 2008. godine o sporosti reformi pravosuđa. Kazao je da je to izvješće preoštro, a ne smijemo zaboraviti da je tadašnji premijer bio Ivo Sanader. Kad vidimo koliko repova i afera se povlači za njim i njegovim ministrima, moramo se upitati, je li izvješće bilo preblago?

Vrijedi podsjetiti i da je tajnovitost pregovora dovela do popularizacije teorija o zabrani sira i vrhnja i nekih drugih namirnica koju je gurao bivši novinar Nenad Ivanković. Osnivač u međuvremenu propale stranke Samostalnost i napredak je govorio da se protivi Europskoj uniji i NATO-u. Jedno vrijeme je svoju stranku promovirao zaboravljenom kampanjom Sir i vrhnje koja ga je umalo koštala i zatvora. 

EU FONDOVI Zbog neznanja i lijenosti ostali smo bez milijardi eura

Večernji list je 2008. godine objavio sljedeće informacije: "Financijski direktor Zagrebačkih cesta Slobodan Gracin priskočio je u pomoć Nenadu Ivankoviću prisilivši kooperante svog poduzeća da podmire dug političke promidžbe njegove stranke, osnovano sumnja Uskok. Bivši novinar i desničarski političar, a sadašnji glasnogovornik Zagrebačkog holdinga, Nenad Ivanković našao se u problemu nakon što je na središnjem zagrebačkom trgu u ožujku 2005. podijelio građanima sira i vrhnja u vrijednosti višoj od 100.000 kuna. Kako promidžbu svoje Stranke Samostalnost i napredak nije mogao podmiriti, za pomoć je zamolio direktora Gracina. Ovaj je voditeljici nabave Nadi Hećimović naložio da nazove šest kooperanata tog gradskog poduzeća te da traži od njih da plate račun. Kako se kooperantima prijetilo prekidom suradnje s gradom, ovi su račune i platili. No vlasnik tvrtke Inter-Ing Boris Videc dosjetio se kako će sanirati nastali trošak. On je u suradnji s voditeljicom nabave platio račune mljekari Vodopijevec iz Donje Zeline, a štetu podmirio računom koji je ispostavio Zagrebačkim cestama. No faktura je slovila na sir i vrhnje, a ne na arhitektonske djelatnosti. Nakon upozorenja ju je ispravio, a Zagrebačkim je cestama navodno naplatio mnogo veći iznos od onog koji je isplatio mljekari. Zelinskoj mljekari tako je isplatio 35.000 kn, a Zagrebačkim cestama naplatio 57.000 kn". Što se u međuvremenu dogodilo s tim optužbama, nije potpuno jasno, ali Ivanković je ovih dana potpuno slobodan čovjek koji se kreće daleko od očiju javnosti.

Nakon pet godina članstva u Europskoj uniji teško se oteti dojmu da smo se najviše borili i najviše napredovali kad smo htjeli ući u taj ekskluzivni klub. Optuženi za korupciju su padali iz dana u dan, gospodarstvo je napredovalo, optimizam je bio na vrhuncu. Sad kad smo dio Unije, kao da smo zaboravili zašto smo uopće htjeli ući unutra.