U nedjelju, kad će cijela Hrvatska drhtati zbog ishoda nogometne utakmice protiv Danske, navršit će se točno pet godina od velike proslave ulaska naše države u članstvo Europske unije. I prije pet godina na Trgu bana Jelačića okupile su se tisuće ljudi, ali za razliku od aktualne nogometne euforije, te večeri ni 'Oda radosti' nije u narodu izazvala preveliko oduševljenje.
Iako je na referendumu u siječnju 2012. godine 66,27 % naših građana bilo za ulazak u Europsku uniju, čak ni ta većina koja je zaokružila 'za', nije bila previše sigurna je li učinila dobru stvar.
Slično kao što je to sad slučaj s Istanbulskom konvencijom, i tada je glasna manjina protivnika ulaska Hrvatske u EU terorizirala ostatak nacije nabrajanjem grozota koje će nam se dogoditi kad nas jednom stegne briselska šaka.
Ako nam danas od Istanbulske konvencije, kako uporno ponavljaju njezini protivnici, prijete zajednički zahodi i dječaci koji lakiraju nokte, prije pet-šest-sedam godina protivnici EU prijetili su mnogo većim ugrozama i potkapanjem stupova našeg nacionalnog identiteta. Grmjeli su da neće više biti kumica koje na placu prodaju sir i vrhnje, po dvorištima neće više biti kolinja, ni kotlova za pečenje rakije, nestat će paški sir, istarski pršut i slavonski kulen, nahrupit će stranci koji će istrijebiti Hrvate tako što će za mali novac pokupovati sva silna hrvatska bogatstva, uništit će domaću proizvodnju, a takvu opustošenu Hrvatsku bacit će u ralje neke nove Jugoslavije.
S druge strane pak, sve vlade u posljednjih desetak godina nisu učinile mnogo da hrvatske građane uvjere u suprotno. Građane se intenzivnije nego ikad truje ideološkim i svjetonazorskim temama iz prošlog stoljeća umjesto da ih se bombardira informacijama o mogućnostima povlačenja milijardi europskog novca koje čekaju da ih se ubrizga u hrvatsko gospodarstvo i razvoj lokalnih zajednica. Evo samo jednog primjera:
Još 2014. godine EU nam je za sedmogodišnje razdoblje namijenila 10,7 milijardi eura iz europskih fondova i ostaje nam još jedva dvije i pol godine da ih iskoristimo, jer rok istječe 2020.
Vremena je sve manje, a od 2014-2017. godine - budući da još ne postoje podaci za 2018. - bilo je za isplatu ugovoreno tek 30 posto tog iznosa. Oni koji su imali dobru ideju i uspjeli kompletirati dokumentaciju za svoje projekte, novac su i dobili, ali njih je zanemarivo malo, tako da je od 2014. isplaćeno tek 7% tog iznosa, ili jedva oko 770.000.000 eura.Ostalo je više od pola neiskorištenog europskog novca, ili oko 5 milijardi eura, što je skoro trećina hrvatskog godišnjeg državnog proračuna.
U isto vrijeme dok ju čeka silni novac iz EU, Hrvatska je toj istoj EU uplatila tek oko 1,5 milijardu eura, dakle skoro deset puta manje no što joj je odobreno samo za tekuće sedmogodišnje razdoblje. Već i iz ovog površnog podatka vidi se da je Hrvatska mogla, ali nije znala kako višestruko profitirati od članstva u EU.
Izvoz
Od 2013. godine, zahvaljujući članstvu u EU, hrvatski izvoz neprestano raste. Ali prema podacima Eurostata, ne prednjačimo izvozom nikakvih sofisticiranih, visokotehnoloških proizvoda poput Rimčevih superbrzih električnih automobila, pa čak niti prehrambenih proizvoda, nego - ogrjevnog drva. U ukupnom hrvatskom izvozu u članice EU-a, izvoz balvana sudjeluje s 24 posto ili skoro jednom četvrtinom.
Evo podataka po sektorima i zemljama u koje izvozimo:
Prema dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku u 12 mjeseci 2017. godine i dalje su zemlje EU bile najvažnije za naš izvoz, jer tamo odlazi 65 posto svih naših roba i usluga, ali otamo i najviše uvozimo – čak 78 posto.
Od zemalja članica EU, najveći su nam partneri tijekom 2017. godine, kao i godinu prije, Italija, Njemačka i Slovenija. Italija, s udjelom od gotovo 14 posto ukupnog izvoza, zemlja je partner u koju smo prošle godine otpremili najviše robe.
Slovenija je i dalje jedna od važnijih zemalja partnera u ukupnoj robnoj razmjeni Republike Hrvatske u 2017., s udjelom od gotovo 11 posto ukupnog izvoza i isto toliko uvoza. U tu je zemlju u 2017. izvezeno 3 posto robe manje nego godinu prije, dok je uvoz bio oko 8 posto veći.
U zemlje izvan EU izvozili smo tijekom 2017. godine 35 posto naših roba i usluga ali Hrvatska, u ukupnom izvozu Europske unije u treće zemlje, sudjeluje s bijednih 0,3 posto.
Proizvodnja koksa i rafiniranih naftnih proizvoda, kao i osnovni farmaceutski proizvodi i pripravci najviše su pridonijeli porastu izvoza.
Iseljavanje
Iako građani Hrvatske u posljednjih nekoliko godina intenzivno iseljavaju, još uvijek nema službenih podataka o njihovom broju. Barata se s oko 300.000 ljudi. Otvorene granice i mogućnost zapošljavanja u razvijenim zemljama EU, jedan je od benefita koje su hrvatski građani odmah prigrlili, pritisnuti katastrofalnom ekonomskom situacijom u domovini, visokom stopom nezaposlenosti, korupcijom i posljedično – besperspektivnošću i siromaštvom. Otjerali su ih dakle domaći političari, a ne stranci.
Nezaposlenost je naročito pogodila najproduktivniji dio stanovništva – mlade ljude u dobi od 20-35 godina, koji su ujedno i najzastupljeniji u populaciji koja je napustila Hrvatsku posljednjih godina.
Iako je prošlo skoro četvrt stoljeća od završetka Domovinskog rata i 10 godina od velike svjetske ekonomske krize, i dalje se pravdamo posljedicama koje su ove dvije katastrofe ostavile na našu ekonomiju, a za tim je argumentima nedavno posegnuo čak i premijer Andrej Plenković.
Još prije pola stoljeća John F. Kennedy, u jednom svom govoru poručio je Amerikancima: "Naš napredak kao nacije, ne može biti brži od našeg napretka u obrazovanju. Ljudski um je naš temeljni resurs."
Pa, što smo mi učinili da našu mlađu generaciju osposobimo za život u Europskoj uniji, da ih učinimo konkurentnijima i snalažljivijima u uvjetima tržišne ekonomije? Ukratko ništa – jer i dalje imamo petrificirani obrazovni sustav koji funkcionira još iz doba socijalizma, a umjesto na robotici, inzistira se na vjeronauku.
Evo nekoliko istraživanja čiji su rezultati nedavno objavljeni na stranicama Eurobarometra. Istraživanja naručuje Europska komisija, a rade se po principu intervjua oči-u-oči ili telefonom, na uzorku od barem 1000 ispitanika u svakoj zemlji članici EU, na materinjem jeziku.
Prvi porazni podatak je da je samo 13 posto mladih Hrvata tijekom školovanja otišlo u inozemstvo na razmjenu, i po tome smo daleko na zadnjem mjestu u EU. Najviše su tu mogućnost iskoristili mladi iz Luksemburga - njih 64 posto.
Na pitanje koji su najveći benefiti od boravka u inozemstvu tijekom školovanja Hrvati su, kao i Bugari u 51 posto slučajeva odgovorili da je to usavršavanje ili učenje stranog jezika, a nakon toga ih je zanimalo i da upoznaju druge zemlje, navike i ljude.
Mlade Hrvate u vrlo malom postotku je na odlazak u inozemstvo motiviralo stjecanje novih iskustava u vezi posla i studiranja, a nisu tamo išli ni zato da bi se osamostalili.
Najviše Hrvata i najviše Rumunja misli da bi najbolji način za nalaženje posla bilo da poslodavci sami prepoznaju njihove kvalitete i da ih na temelju uspjeha sami pozovu.
Na pitanje koliko ih je studiralo na engleskom jeziku ako im to nije bio materinji, najmanje je Hrvata i Francuza. Prvih je 19, a drugih 20 posto, dok na engleskom jeziku najviše studiraju Španjolci - 71 posto, a slijede ih Šveđani, Austrijanci, Mađari i Nizozemci. Ali bi zato čak 90 posto Hrvata voljelo učiti i drugi strani jezik i po tome su na prvom mjestu među vršnjacima iz EU.
Očito je da mladi Hrvati imaju želju učiti i putovati, no pitanje je koliko im je to dostupno? Čak i od ovog zanemarivog broja učenika i studenata, koji su dio školovanja proveli u inozemstvu, najviše ih je to učinilo tijekom studija, a srednjoškolaca gotovo da i nema. Tek nekolicina ih u inozemstvo ode nakon završenog školovanja ili studija s ciljem stjecanja iskustva u praksi.
Pitanje je i koliko naših mladih ljudi koristi program Erasmus ili neki drugi program međunarodne razmjene studenata, te ukoliko ne dobiju stipendiju, jesu li uopće u mogućnosti sami financirati boravak?
Nesretni građani
Eurobarometar je u prosincu 2017. godine proveo istraživanje o kvaliteti života i evo kako su na neka pitanja odgovarali građani Hrvatske u usporedbi s ostalim stanovnicima EU:
Na pitanje smatraju li se sretnom osobom, samo je 68 posto odgovorilo s 'da' dok je europski prosjek 83 posto. Samo 61 posto građana Hrvatske smatra da je dobrog zdravlja, dok je u EU njih 78 posto. Samo 36 posto naših sugrađana smatra da je to što im se događa u životu pravedno, dok je europski prosjek čak 53 posto.
Stariji od 55 godina u Hrvatskoj su dvostruko diskriminiraniji u svojim sredinama zbog starosne dobi, nego što su to njihovi vršnjaci u EU. Čak 49 posto ljudi u Hrvatskoj ne slaže se s tvrdnjom da kod nas ljudi dobiju ono što zaslužuju. Samo 30 posto njih smatra da imaju jednake prilike za napredak kao i drugi, dok u EU to misli čak 58 posto ljudi.
Kod nas čak 38 posto ljudi misli da je za uspjeh presudno imati dobre političke veze, dok u ostatku EU to misli samo njih 10 posto.
Hrvati vjeruju da je presudno ili jako važno imati i sreće. U to je uvjereno ukupno 95 posto njih. U naporan rad vjeruje 93 posto Europljana, ali samo 77 posto Hrvata.
I na kraju, alarmantne podatke pokazalo je i istraživanje o kvaliteti pravosudnog sustava provedeno među hrvatskim tvrtkama u siječnju 2018. i objavljeno u svibnju.
Očekivano – 80% Danaca, Finaca i Austrijanaca vjeruju u neovisnost svojih pravosudnih sustava i kažu da je njihovo pravosuđe dobro, dok je Hrvatska na začelju s 15% koji tako misle. Naravno, uvjerljivo vodimo u ocjeni da nam je pravosudni sustav vrlo loš.
Čak 87% ispitanika smatra hrvatsko pravosuđe lošim zbog ekonomskih ili drugih specifičnih interesa i utjecaja. Samo 4% Hrvata smatra da su drugi razlozi za loše ocjene našeg pravosudnog sustava.
Također čak 54% ispitanika smatra da veliki utjecaj na naše pravosuđe ima politika, pa smo i tu u vrhu zemalja članica EU. Na začelju su Finska, Luksemburg i Slovačka u kojima tek 3 odnosno 4 posto njih misli da politika ima utjecaj na sudstvo.
U konačnici, čak 70% ispitanika u Hrvatskoj smatra da je naše pravosuđe katastrofalno. Slijede nas Talijani sa 69%, a na drugoj strani ljestvice su naravno Švedska, Danska i Luksemburg u kojima tek 6-8 % njih misli da im je pravosuđe užasno.
Prije nekoliko dana premijer Andrej Plenković rekao je da smo još uvijek prekratko u EU i da je u pet godina nemoguće postići da svaki građanin Hrvatske osjeti benefite članstva, te da će naši ljudi prve pozitivne pomake osjetiti tek nakon najmanje sedam godina od ulaska u EU.
To i nije tako daleko. No, činjenica je i da smo mogli mnogo više. Danas možemo slobodno reći da nam je članstvo u EU umnogome pomoglo na planu zaštite ljudskih prava, da nam je otvorilo radna mjesta kad ih nije bilo u Hrvatskoj, i omogućilo odvažnima, sposobnima i marljivima da napreduju i žive bolje jer se te njihove kvalitete nisu cijenile u domovini.
Danas je također jasno da nisu stranci, nego stranke razlog iseljavanja stotina tisuća ljudi. Stranci ni približno nisu razgrabili Hrvatsku, jer smo na začelju zemalja u koje ulaze strane investicije. Kumice i dalje prodaju sir i vrhnje, tko ima šljive i dalje peče rakiju, a paški sir, slavonski kulen i čvarci, zagorski puran i varaždinsko zelje postali su europski zaštićeni brend. Istovremeno – naši susjedi - Srbija i BiH - svim se silama trude pridružiti članicama Europske unije, i nikome nije ni na kraj pameti obnova nekakve Jugoslavije.
A to što su naši građani po životnom standardu i dalje na začelju Europske unije zbog visokih poreza, korupcije i privrednog kriminala, te katastrofalnog pravosuđa – za to nam doista nisu krivi oni u Bruxellesu. S tim ćemo se morati sami obračunavati, a EU nam u tome samo može pomoći.
