Pregovori koji to nisu, tim riječima je prije podosta godina opisan početak pristupnih pregovora Hrvatske s Europskom unijom. Ta rečenica podsjeća na jednostavnu činjenicu da je Unija postavljala uvjete koje je Hrvatska morala ispuniti i da je jako malo toga bilo podložno konkretnim pregovorima.
Europa je bila naučila svoju lekciju s primanjem Rumunjske i Bugarske jer su te dvije države dugo vremena bile pod povećalom Bruxellesa zato što su bile prestale s borbom protiv korupcije. Hrvatska i Turska su zato morale posebno pažljivo ispunjavati sve uvjete. Vidjeli smo da to službenoj Ankari nije uspjelo i čini se da u dogledno vrijeme Unija se neće proširiti preko Egejskog mora.
Sami pregovori su vođeni manje ili više u tajnosti, što je i logično jer nijedna strana ne želi se izlagati dodatnom pritisku javnosti ako pristane na neke nepopularne ustupke. Najbolje je to prikazano hrvatskim ustupcima na području suradnje s Haaškim sudom, s tim da je ovdje pomalo neprikladno iskoristiti riječ ustupak budući da smo se već davno prije pregovora s Unijom obvezali surađivati u procesuiranju ratnih zločina.
Kako je Express već ranije pisao, Tuđman i HDZ su bez previše problema slali Hrvate u Nizozemsku na suđenje. Smjenom vlasti i dolaskom Račana na mjesto premijera, ta se politika teško mogla nastaviti.
Na splitskoj su rivi Sanader i HDZ u veljači 2001. organizirali velik skup potpore Mirku Norcu, na kojemu je Ivo Sanader grmio kako “nema tog naroda koji će stranom sudu predavati svoje heroje”. Prosvjednici su grmjeli protiv Mesića (“Cigane”, “veleizdajniče”) i Račana (“bando crvena”) što je u političku temperaturu u zemlji diglo do točke kuhanja. Račan i njegova vlada te su se atmosfere silno uplašili.
Ante Gotovina je, navodno, bio pod sumnjom da razmišlja čak i o državnom udaru. Nije mu pomoglo što je bio jedan od potpisnika onog famoznog pisma generala gdje se zahtjeva prestanak kriminalizacije Domovinskog rata. Mesić i Račan su to protumačili kao pripremu za državni udar i sve potpisnike umirovili brzinom munje.
Gotovina je na kraju ipak izručen Haagu pod, pogađate, HDZ-ovom Vladom.
Zašto spominjemo suđenje za ratni zločin u kontekstu pregovora s Unijom? Brojne tajne službe su uvjeravale EU da Hrvatska skriva odbjeglog generala što je bilo dovoljno da nam odugovlače sa zatvaranjem poglavlja o pravosuđu.
Jednom kad je Gotovina izručen, opet se našlo zamki i to u vidu famoznih Topničkih dnevnika kojima se trebalo dokazati koliko je točno granatiran Knin kako bi se vidjelo je li bilo elemenata ratnog zločina. Na kraju je i to dostavljeno, a čitavo to vrijeme je Hrvatska imala podršku iz Austrije.
Koliko god nam se sada činilo neobičnim, kad vidimo da Austrija ozbiljno odugovlači s ukidanjem ograničenja hrvatskim radnicima, Austrija je bila vjerojatno i ključni faktor početka pregovora o pridruživanju. Velika Britanija je zahtijevala što raniji početak pregovora s Turskom, tada na valu umjerenog konzervatizma Recepa Erdogana. Austrija se tome protivila pa je zahtijevala istovremeni početak pregovora s obje države.
Sami pregovori su ubrzo proglašeni tajnima što hrvatskoj javnosti na početku nije pretjerano ni smetalo. Na kraju krajeva, jednom ispregovarani stavovi su postali javni kad se krenulo u izmjene zakona pa ne možemo baš ni govoriti da se sve to događalo daleko od očiju javnosti.
Kasnije su objavljeni hrvatski pregovarački dokumenti i gotovo odmah se suočili s optužbama da su nepotpuni te da je ostalo mnogo toga nejasnog. U obranu hrvatske strane je stalo jedno danas jako poznato lice - Andrej Plenković, tadašnji državni tajnik za Europske integracije. "Nema nikakvih tajni, manipulacija ni dvojbi. Vlada je cijelu pregovaračku dokumentaciju stavila na internet, samo 15 sati nakon završetka zadnje međuvladine konferencije", govorio je prije nekih sedam godina današnji premijer.
Jednom ispregovarane dogovore je trebalo i provesti. A to nije baš prolazilo tako bezbolno.
Izmjene zakona su često prolazile po hitnom postupku kroz Sabor jer ih je bilo toliko puno da bi samo rasprave o njima trajale godinama. Upravo zbog toga i slušamo da je stranim investitorima jedna od prepreka česte izmjene zakona o svemu i svačemu.
Izmjene su prolazile minimalnu raspravu, a često se radilo o čitavim paketima promjena. Uzmimo za primjer izmjene Ustava iz 2009. godine kojima je bio cilj promjene preduvjeta za referendum o pristupanju Uniji, ali dotadašnji Ustav je branio pristupanje državnim zajednicama. Tadašnjim stavkama se htjelo zabraniti stvaranje nove Jugoslavije što je bilo odlično kao politička izjava jer se branila hrvatska samostalnost, ali kad je došlo vrijeme da se pridružimo EU, morali smo navrat-nanos mijenjati sve to. Jedna od ključnih stavki bilo je uvođenje garancija neovisnosti Hrvatske narodne banke i o tome će biti riječi nešto kasnije.
U svim tim izmjenama su vladajući, tada je premijerka bila Jadranka Kosor, pokušali ubaciti i sporni amandman o postojanju Zajedničkog vijeća općina po istočnoj Slavoniji. Veliki strah se pojavio da bi ZVO označio novu teritorijalnu jedinicu s većinskim srpskim stanovništvom i Vesna Pusić je amandmanom, poprilično doslovno pet do dvanaest, zaustavila takve izmjene ustava. Rasprava je bila toliko žestoka da je jedan SDP-ovac rekao da bi uvođenje ZVO-a u Ustav bilo jednako obnovi SAO Krajine.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
